Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1502/08 (S. K.)

Odluka donesena 11. 01. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Oduzimanje imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1502/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 01. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. januara 2011. godine, u predmetu broj AP-1502/08, rješavajući apelaciju Slavka Kopuza i Save Todorovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/98 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavka Kopuza i Save Todorovića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Kž-07-000 305 od 10. marta 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu br. 075-0-Kv-07-000 007 od 1. oktobra 2007. godine i Kpp-8/05 od 9. jula 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slavko Kopuz (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Savo Todorović (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Mrkonjić Grada, koje zastupa Dane Končar advokat iz Banja Luke, podnijeli su, 23. maja 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Kž-07-000 305 od 10. marta 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 075-0-Kv-07-000 007 od 1. oktobra 2007. godine i broj Kpp-8/05 od 9. jula 2007. godine.

2. Sudija za prethodni postupak Osnovnog suda je, po podnošenju zahtjeva ovlaštenog službenog lica od 3. maja 2005. godine, donio naredbu broj Kpp-8/05 od 4. februara 2005. godine kojom je naređeno da se od prvoapelanta oduzme putničko vozlo marke «Audi A-6» vlasništvo drugoapelanta. Naredba je donesena na osnovu odredbe iz člana 129. Zakona o krivičnom postupku RS (Službeni glasnik RS» broj 50/03; u daljnjem tekstu: ZKP), zbog postojanja osnova sumnje da je počinjeno krivično djelo falsifikovanja isprave od strane prvoapelanta.

3. Prvoapelant i drugoapelant su 21. maja 2007. godine Osnovnom sudu podnijeli zahtjev za vraćanje u posjed privremeno oduzetog vozila «Audi A-6» registarskih oznaka 418-T-038 (u daljnjem tekstu: vozilo).

4. Sudija za prethodni postupak Osnovnog suda je odlučujući o zahtjevu za vraćanje vozila donio rješenje broj Kpp-8/05 od 9. jula 2007. godine, kojim je odbio kao neosnovan zahtjev za vraćanje privremeno oduzetog vozila prvoapelantu. U obrazloženju rješenja, Osnovni sud je istakao da je na okolnosti iz zahtjeva za vraćanje u posjed privremeno oduzetog vozila, Okružni tužilac istakao da je tužilaštvo donijelo naredbu o sprovođenju istrage protiv prvoapelanta od 31. januara 2006. godine. Nadalje je u spis uložena službena zabilješka CJB Sektor kriminalističke policije Banja Luka broj 4133/03 od 8. oktobra 2003. godine, kopija saobraćajne dozvole za privremeno oduzeto vozilo i kupoprodajni ugovor firme «Dravel» koji je zaključen sa drugoapelantom. Prema izjavi Okružnog tužioca, predmetno vozilo je predmet krađe koja je izvršena 20. novembra 2002. godine u Njemačkoj, zbog čega je vozilo vraćeno stvarnom vlasniku – uslužnom preduzeću «S-Alibi». Osnovni sud je, obrazlažući dalje, istakao da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana 138. ZKP-a. Navedenom odredbom je propisano, kako je dalje navedeno u obrazloženju, da će se predmeti koji su privremeno oduzeti u toku krivičnog postupka vratiti vlasniku odnosno držaocu kada u toku postupka postane očigledno da njihovo zadržavanje nije u skladu sa članom 129. ZKP-a tj. da ne postoje razlozi za njihovo oduzimanje (član 402. ZKP-a). Iz dokumentacije u sudskom spisu utvrđeno je, kako je dalje navedeno, da je 5. augusta 2005. godine predmetno vozilo vraćeno stvarnom vlasniku i da su registarske tablice i saobraćajna dozvola na ime drugoapelanta poništene u upravnom postupku. Pored toga, kako je dalje navedeno u obrazloženju, sudu je dostavljena naredba o sprovođenju istrage protiv prvoapelanta zbog čega je Osnovni sud ocijenio da su ispunjeni uslovi za oduzimanje predmeta propisani u odredbi člana 402. ZKP-a.

5. Protiv rješenja Osnovnog suda od 9. jula 2007. godine prvoapelant i drugoapelant su izjavili žalbu Okružnom sudu.

6. Okružni sud je dopisom broj 011-0-Kž-07-000 231 od 20. septembra 2007. godine cio spis vratio Osnovnom sudu da o žalbi odluči vanraspravno krivično vijeće tog suda, u skladu sa odredbom člana 24. stav 5. ZKP-a.

7. Vanraspravno vijeće Osnovnog suda je odlučujući o žalbi, rješenjem broj 075-0-Kv-07-000 007 od 1. oktobra 2007. godine odbio zahtjev prvoapelnta za vraćanje u posjed privremeno oduzetog vozila. U obrazloženju rješenja, osim razloga koji su navedeni u rješenju sudije za prethodni postupak Osnovnog suda, od 9. jula 2007. godine istaknuto je da je protiv prvoapelanta pokrenuta istraga naredbom Okružnog tužilaštva Banja Luka broj Kt-102/07 od 24. maja 2007. godine. U pouci o pravnom lijeku navedeno je da je protiv rješenja dozvoljena žalba Okružnom sudu.

8. Okružni sud je odlučujući o žalbi izjavljenoj protiv rješenja Osnovnog suda donio rješenje broj 011-0-Kž-07-000 305 od 10. marta 2008. godine kojim je žalbu prvoapelanta odbacio kao nedozvoljenu. U obrazloženju rješenja, Okružni sud je istakao da je u pobijanom rješenju navedena pogrešna pravna pouka prema kojoj o žalbi protiv rješenja vanraspravnog krivičnog vijeće odlučuje Okružni sud. Ovo iz razloga, kako je dalje navedeno, što iz odredaba ZKP-a proizilazi da su krivični predmeti koji se završavaju u formi rješenja dvostepeni i da ne postoji treći stepen odlučivanja. O zahtjevu za vraćanje privremeno oduzetog vozila, kako je obrazložio Okružni sud, u prvom stepenu je odlučivao sudija za prethodni postupak a u drugom stepenu krivično vijeće istog suda, što je u skladu sa odredbom člana 24. stav 5. ZKP-a. Okružni sud je istakao da pogrešno navedena pouka o pravnom lijeku ne konstituiše istovremeno pravo iz pouke o pravnom lijeku, zbog čega je žalba kao nedozvoljena odbačena.

9. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima Okružnog suda i Osnovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Redovni sudovi koji su odlučivali o njihovom zahtjevu, pogrešno su po mišljenju apelanata, odbili zahtjev da se vozilo vrati prvoapelantu čime je za njega nastala šteta.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima apelanata, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja njihovog prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1502/08 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio