Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1635/08 (F.R.)
Odluka donesena 11. 01. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1635/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. januara 2011. godine, u predmetu broj AP 1635/08, rješavajući apelaciju F. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija F. R. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-
Rev-07-000154 od 26. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. F. R. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 4. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-
000154 od 26. februara 2008. godine. Apelantica je 14. januara 2010. godine dopunila apelaciju.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-
2725/02 od 13. maja 2005. godine, donesenoj povodom apelanticine tužbe, utvrđeno je da su apelantica i njen suprug A. R. (u daljnjem tekstu: tuženi) za vrijeme trajanja braka kao zajedničku imovinu stekli jednu kuću u naselju Breka u Sarajevu, sa generalijama kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna kuća), jednu vikendicu u selu Potkraj-Kiseljak, sa generalijama kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna vikendica), i jedan dvosoban stan u ulici Ive Andrića broj 15/12 u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan), što je tuženi dužan priznati i trpjeti da se apelantica u zemljišnim knjigama na predmetnim nekretninama upiše kao suvlasnica sa ½, te je naloženo tuženom da apelantici preda predmetne nekretnine u posjed i slobodno raspolaganje saglasno suvlasničkom dijelu od ½. Stavom drugim izreke presude utvrđeno je da je tuženi za vrijeme trajanja braka od izdavanja predmetne kuće zaključno sa septembrom 2001. godine dobio ukupan iznos od 154.000,00 KM i 21.120 USD, da tužiteljici po osnovu stjecanja u braku pripada ½ označenih suma, tj. 77.000,00 KM i 10.560 USD, te je tuženi obavezan da apelantici isplati navedene iznose sa zakonskom zateznom kamatom od 3. jula 2002. godine do isplate. Stavom trećim izreke presude odbijen je apelanticin zahtjev za izdavanje privremene mjere.
3. U obrazloženju presude sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je tuženi uknjižen kao vlasnik predmetne kuće sa dijelom 1/1, da je ugovorom od 15. augusta 2000. godine predmetnu kuću iznajmio za mjesečnu cijenu od 1.760 USD, da je tuženi, prema nalazu vještaka građevinske struke, za adaptaciju predmetne kuće uložio sredstva u iznosu od 41.065,55 KM. Dalje, sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke utvrdio da apelanticina ukupna primanja u periodu od 1975. godine do 1997. godine iznose 89.779, 53 KM, a tuženog 216.248,17 KM. Sud je, dalje, prezentirao sadržaj iskaza parničnih stranaka, te iskaza njihove kćerke A. R. saslušane u svojstvu svjedoka. Ocjenom provedenih dokaza sud je utvrdio da su apelantica i tuženi bili u braku od 27. septembra 1975. godine pa do 1999. godine kada je faktička bračna zajednica između njih prekinuta, da su tokom braka stekli dvoje djece, da se o djeci uglavnom starala apelantica, da je tuženi, s obzirom na prirodu posla, često službeno bio odsutan jer je bio direktor tvornice. Dalje je navedeno da je iz iskaza saslušanih svjedoka kao i samih parničnih stranaka nesporno da su apelantica i tuženi za vrijeme trajanja braka uglavnom bili zaposleni i oboje doprinosili stjecanju zajedničke imovine. Sud je naveo da je nesporno da je tuženi kupio predmetnu kuću na Breci, ali da je apelantica u to vrijeme zajedničkog braka radila u KTK Visoko, što tuženi nije osporavao, te je sud zaključio da je na ovaj način i apelantica unosila zaradu u kuću i brinula o odgoju djece. Navedeno je da je zemlju u Kiseljaku na kojoj je sagrađena predmetna vikendica tuženi dobio od svog oca, što apelantica nije ni sporila, ali je sud zaključio da su apelantica i tuženi zajedno pravili vikendicu na toj zemlji. Dalje, sud je iz provedenih dokaza nespornim utvrdio da je tuženi predmetnu kuću za vrijeme dok je apelantica sa djecom bila u Americi, tj. od 1997. godine pa nadalje izdavao. Sud je, također, zaključio da, iako je predmetni stan kupio tuženi, da su ga zajedničkim sredstvima stekli apelantica i tuženi. Na kraju je sud naveo da se pri utvrđivanju udjela bračnih drugova u stjecanju zajedničke imovine, u smislu člana 267. Porodičnog zakona, vodi računa ne samo o ličnom dohotku i zaradi svakog bračnog druga već i o pomoći jednog bračnog druga drugom, o radu u domaćinstvu i porodici, o brizi oko odgoja i podizanja djece, kao i o svakom drugom vidu rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je doprinos parničnih stranaka u stjecanju bračne imovine jednak pa je zbog toga donio odluku kao u izreci presude.
4. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-
1913/05 od 18. aprila 2006. godine odbijena je kao neosnovana žalba tuženog na dio prvostepene presude (stav 1. tačke 1. i 2) pa je presuda Općinskog suda u tom dijelu potvrđena (vezano za predmetnu kuću i predmetnu vikendicu). Stavom drugim izreke drugostepene presude utvrđeno je da je žalba tuženog osnovana u odnosu na stav 1. tačka 3. izreke prvostepene presude (za utvrđenje da predmetni stan predstavlja zajedničku imovinu) pa je prvostepena presuda u tom dijelu preinačena na način da je ovaj dio apelanticinog tužbenog zahtjeva odbijen. Dalje, uvažena je i žalba tuženog u odnosu na stav drugi izreke prvostepene presude, te je presuda u tom dijelu preinačena na način da je tuženi obavezan da apelantici na ime ostvarene zakupnine do septembra 2001. godine isplati iznos od 29.750,00 KM i 2.640 USD (umjesto iznosa od 77.000,00 KM i 10.560 USD). U preostalom neosporenom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
5. U obrazloženju presude sud je naveo da je prvostepeni sud provedene dokaze u osporenoj presudi, iako je njihov sadržaj naveo potpuno i pravilno, ocijenio dosta usko, te je navedeno da je drugostepeni sud, na osnovu člana 229. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), u sjednici vijeća ponovo ocijenio provedene dokaze. Sud je istakao da nije sporno da su parnične stranke zaključile brak 1975. godine a da je zajednica života prekinuta 1999. godine a da u ovom postupku nije relevantno ko je izazvao prekid bračne zajednice. Navedeno je da je apelantica do 1991. godine radila, da je 1995. godine otišla u Ameriku gdje se zaposlila i nastavila raditi, da nije sporno da je tuženi ostvarivao veće prihode od apelantice a što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, da je apelantica osim ostvarenih primanja vodila domaćinstvo i brinula se o porodici, te da je, stoga, pravilan zaključak prvostepenog suda da je doprinos apelantice i tuženog u stjecanju zajedničke imovine podjednak, odnosno da iznosi po ½. Zbog navedenih razloga sud je zaključio da je pravilno primijenjena odredba člana 267. stav 2. Porodičnog zakona, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostepene presude, budući da, bez obzira na veća primanja tuženog, stjecanje zajedničke imovine ne bi bilo moguće bez angažmana apelantice koja je preuzela brigu o domaćinstvu i djeci. Sud je zaključio da su predmetna kuća i vikendica stečeni u toku trajanja zajednice života, da predstavljaju zajedničku tečevinu, te je zbog toga u tom dijelu odbio žalbu tuženog i potvrdio prvostepenu presudu. S druge strane, Kantonalni sud je naveo da u toku postupka pred prvostepenim sudom nisu predloženi niti provedeni bilo kakvi dokazi koji bi potvrđivali da je tuženi u toku trajanja zajednice života (do 1999. godine) kupio predmetni stan u Sarajevu, odnosno da je postao vlasnik tog stana. Zbog navedenih razloga sud je uvažio žalbu tuženog i u ovom dijelu preinačio prvostepenu presudu, te odbio apelanticin zahtjev za utvrđenje da predmetni stan predstavlja zajedničku imovinu. Dalje je navedeno da, prema članu 275. Porodičnog zakona, supružnici zajedno posjeduju, upravljaju i koriste zajedničku imovinu a da u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženi od marta 1996. godine do augusta 1997. godine izdavao predmetnu zajedničku kuću, te da je u tom periodu ostvario prihod od 59.000,00 KM, a da je kuća od 15. augusta 2000. godine bila također izdata i da je po tom osnovu ostvaren prihod od 15.840 USD, ali da je apelantica uzela zakupninu za prva tri mjeseca u ukupnom iznosu od 5.280 KM, te da joj tuženi, na ime njene ½, duguje još iznos od 2.640 USD. Navedeno je da sud iz provedenih dokaza nije mogao utvrditi da je tuženi predmetnu kuću izdavao i od augusta 1997. godine do septembra 2000. godine i da je u tom periodu ostvario dobit, tako da sud nije mogao obavezati tuženog da za taj period isplati polovinu zakupnine jer apelantica nije učinila vjerovatnim da je kuća izdavana za mjesečnu naknadu od 5.000,00 KM. Budući da je tuženi raspolagao zajedničkom imovinom i na taj način ostvarivao dobit, obavezan je da apelantici isplati polovinu od dobiti koju je, prema ocjeni drugostepenog suda, zaista ostvario pa je u tom dijelu prvostepena presuda, na osnovu člana 229. stav 1. tačka 2. u vezi sa tačkom
4. ZPP, preinačena.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000154 od 26. februara 2008. godine usvojena je revizija tuženog. Stavom drugim izreke presude preinačena je presuda Kantonalnog suda na način da je tuženi obavezan da apelantici isplati umjesto iznosa od 29.750,00 KM iznos od 9.217,23 KM. Dalje, drugostepena presuda je ukinuta u stavu prvom izreke tako da je žalba tuženog na dio prvostepene presude u stavu I tačka 2 (vezano za predmetnu vikendicu) uvažena i predmet u tom dijelu vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju presude sud je ponovio da je, prema utvrđenju nižestepenih sudova, u vrijeme dok je apelantica odsustvovala iz kuće, tuženi izdavao predmetnu zajedničku kuću i da je po tom osnovu ostvario zakupninu u iznosu od 59.500,00 KM i 15.840 USD, kao i da je, prema nalazu i mišljenju vještaka, uložio novčana sredstva u održavanje i poboljšanje kuće u ukupnom iznosu od 41.065,55 KM. Navedeno je da zajedničku imovinu bračnih drugova, u smislu člana 264. stav 2. Porodičnog zakona, čine i prihodi od te imovine, kao što je zakupnina, zbog čega je pravilna odluka nižestepenih sudova da apelantici pripada ½ u ostvarenoj zakupnini. Međutim, sud je naveo da su ulaganja tuženog u zajedničku kuću učinjena s ciljem zadovoljavanja tekućih i redovnih potreba održavanja zajedničke imovine, što se ubraja u obaveze za koje odgovaraju oba bračna druga solidarno, kako zajedničkom, tako i posebnom imovinom (član 273. Porodičnog zakona). S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, tj. čl. 273. i 274. stav 1. Porodičnog zakona kad utvrđeni iznos zakupnine koji je dosuđen apelantici od 29.750,00 KM nisu umanjili za 20.532,77 KM, što predstavlja ½ (od 41.065,55 KM) sredstava uloženih u održavanje zajedničke kuće. Zbog navedenih razloga Vrhovni sud je uvažio reviziju tuženog, pa je, na osnovu člana 250. stav 1. ZPP, preinačio drugostepenu presudu na način da je apelantici po osnovu ostvarene zakupnine dosudio 9.217,23 KM. Dalje je navedeno da nižestepeni sudovi nisu pravilno primijenili odredbe člana 8. ZPP kada nisu ocijenili iskaz tuženog da je predmetna vikendica u ratnim zbivanjima potpuno uništena, te da ju je obnovio svojim sredstvima nakon 2001. godine, što predstavlja povredu odredaba parničnog postupka u smislu člana 209. ZPP. Dalje, Vrhovni sud je naveo da zgrada i zemljište, u skladu sa važećim propisima, čine jedinstven objekt prava vlasništva, što podrazumijeva da se prilikom utvrđenja bračne tekovine na zgradi utvrđuje i pravo suvlasništva na zemljištu koje služi za redovnu upotrebu zgrade. S obzirom na nespornu činjenicu da zemljište na kojem je sagrađena predmetna vikendica predstavlja posebnu imovinu tuženog, zaključeno je da se ta okolnost mora uzeti u obzir pri utvrđivanju udjela tog bračnog druga. Budući da iz stanja spisa proizlazi da redovni sudovi to nisu ocijenili, Vrhovni sud je, na osnovu člana 249. stav 1. ZPP, ukinuo osporenu presudu u tom dijelu i predmet vratio na ponovni postupak.
7. Apelantica navodi da je predmetni postupak samo u jednom dijelu okončan, te smatra da su joj osporenom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) kao i Aneks 7 Ustava Bosne i Hercegovine. Navedena prava odgovaraju pravima iz čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dalje, apelantica navodi da smatra da je «ova presuda u potpunosti nepravedna» i da je ona još uvijek na ulici dok njen bivši muž uživa u kući, vikendici i parama. Apelantica navodi hronologiju njenog bračnog života, odlaska u Ameriku, stjecanja predmetnih nekretnina, te izdavanja predmetne kuće. Navodi da je odlukom Vrhovnog suda ponižena i povrijeđena, te ističe da su predmetne nekretnine ona i tuženi stekli zajedničkim novcem koji su u braku zajedno stjecali, da je bila dobra supruga i majka, da je tuženi očito imao dobrog advokata a da njen advokat nije uložio žalbu, nije dao odgovor na žalbu, nije izjavio reviziju niti dao odgovor na reviziju, te da joj je u konačnici otkazao punomoć.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud prvenstveno zapaža da je predmetni parnični postupak samo djelimično okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, dok je u drugom dijelu, kako to navodi i sama apelantica, predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje (vezano za utvrđivanje udjela bračnih drugova u stjecanju predmetne vikendice), te, dakle, o tom dijelu tužbenog zahtjeva, prema stanju spisa, još nije donesena konačna odluka. Iz stanja spisa proizlazi da je o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva (koji se odnosi na predmetnu kuću i predmetni stan) meritorno odlučeno Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1913/05 od 18. aprila 2006. godine, koju apelantica nije označila kao osporenu odluku i koja, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja (protiv tog dijela odluke nije izjavljena revizija koja je u konkretnom slučaju efektivan pravni lijek), ne može biti predmet ocjene ovog apelacionog postupka jer u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda ne predstavlja konačnu odluku. Čak i kada bi se navedena odluka Kantonalnog suda smatrala konačnom, pod pretpostavkom da apelantica nije imala interes da je dalje osporava, ostaje činjenica da ta odluka nije osporena predmetnom apelacijom, te da se apelantica isključivo žali na meritorni dio presude Vrhovnog suda. Dakle, predmet ocjene Ustavnog suda u ovom apelacionom postupku je osporena presuda Vrhovnog suda u dijelu u kojem je predmetni parnični postupak meritorno okončan, a to je dio koji se odnosi na iznos novca koji je tuženi dužan isplatiti apelantici po osnovu prihoda ostvarenog izdavanjem predmetne zajedničke kuće.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku o iznosu novca koji tuženi treba isplatiti apelantici iz osnova ostvarene zakupnine za izdavanje predmetne zajedničke kuće, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. S druge strane, apelantica je navela da smatra da joj je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na dom. Ovo pravo je garantirano članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članom 8. Evropske konvencije kojim je u stavu 1. propisano da: «Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske». Imajući u vidu da je osporenom odlukom meritorno odlučeno o apelanticinom zahtjevu da joj tuženi isplati pripadajući dio zakupnine ostvaren izdavanjem zajedničke imovine, što se ne može podvesti pod prava koja garantira navedeni član, proizlazi da apelantica ne može tvrditi da je «žrtva» kršenja ovog prava. Isto se odnosi i na apelanticine navode vezane za povredu Aneksa 7 Ustava Bosne i Hercegovine, kojim su garantirana prava izbjeglica i prognanika. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelacioni navodi o povredi člana II/3.f) kao i Aneksa 7 Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije također (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović