Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1716/08 (Č. K.)

Odluka donesena 11. 01. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1716/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 01. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. januara 2011. godine, u predmetu broj AP-1716/08, rješavajući apelaciju Čedomira Kukolja, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Čedomira Kukolja podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj Rev-5/08 od 20. maja 2008. godine, broj Gž-69/07 od 29. februara 2008. godine i broj P-139/05 od 11. jula 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Čedomir Kukolj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Predrag Radulović advokat iz Banja Luke, podnio je, 7. juna 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Rev-5/08 od 20. maja 2008. godine, broj Gž-69/07 od 29. februara 2008. godine i broj P-139/05 od 11. jula 2007. godine.

2. Apelant je Sudu BiH podnio tužbu protiv Bosne i Hercegovine-Obavještajno sigurnosne Agencije BiH (u daljnjem tekstu: tužena), radi poništenja rješenja, uspostave radno-pravnog statusa i isplate novčanog potraživanja. U tužbi je naveo da mu je rješenjem tužene broj 01-5776/60 od 29. decembra 2004. godine prestao radni odnos sa 31. decembrom 2004. godine zbog viška zaposlenika, jer je tokom procesa transformacije predviđen manji broj izvršilaca. Rukovodstvo tužene, kako je dalje naveo u tužbi, nije ispunilo svoje obaveze iz člana 72. Zakona o radu u institucijma BiH, jer mu nije pokušano naći rješenje za zaposlenje u srodnim službama, institucijama i organima države. Tužbeni zahtjev je konačno opredijelio na pripremnom ročištu 22. maja 2007. godine. Navedenim zahtjevom apelant je zatražio poništenje rješenja broj 01-5776/60 od 29. decembra 2004. godine i rješenja broj 07-1554 od 18. februara 2005. godine i zatražio da se obaveže tužena da ga vrati na njegovo ranije radno mjesto ili drugo radno mjesto u skladu sa njegovim stručnim sposobnostima i da mu isplati neisplaćene plaće u iznosu od 16.810,00 KM sa zakonskom kamatom od presuđenja do isplate.

3. Sud BiH je presudom broj P-139/05 od 11. jula 2007. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosio na poništenje rješenja tužene broj 01-5776/60 od 29. decembra 2004. godine, obavezu da ga vrati na njegovo ranije radno mjesto ili u skladu sa stručnim sposobnostima i da mu isplati neisplaćene plaće u iznosu od 16.810,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate. U dijelu tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio poništenje rješenja tužene broj 07-1554 od 18. februara 2005. godine Sud BiH je tužbu odbacio.

4. U obrazloženju presude Sud BiH je istakao da je po provedenom dokaznom postupku, ocjenom dokaza na način propisan odredbom člana 13. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH («Službeni glasnik BiH» broj 36/04) utvrđeno da je apelant bio zaposlen u Obavještajnoj službi Republike Srpske i da je rješenjem od 30. augusta 2002. godine raspoređen na rad u organizacionu jedinicu «B7». Nakon ukidanja entitetskih obavještajnih službi, kako je dalje navedeno, preuzet je na rad u Obavještajno-sigurnosnu Agenciju BiH (u daljnjem tekstu: OSA) do donošenja konačne odluke o njegovom statusu odnosno zasnivanju radnog odnosa u OSA. Rješenjem tužene broj 01-5776/60 od 29. decembra 2004. godine apelantu je prestao radni odnos uz pravo na otpremninu. U obrazloženju tog rješenja, kako je dalje naveo Sud BiH, navedeno je da apelant nije ispunjavao uslove za prijem u radni odnos i da je Pravilnikom o unutrašnjem ustrojstvu OSA došlo do ukidanja pojedinih radnih mjesta. Na navedeno rješenje apelant je izjavio žalbu generalnom direktoru OSA. Apelantova žalba je rješenjem tužene broj 07-1554 od 18. februara 2005. godine odbijna uz obrazloženje da je Zakonom o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH («Službeni glasnik BiH» broj 12/04 i 20/04) propisano da zaposlenici bivših obavještajnih službi postaju zaposlenici Agencije, ali bez prava na stalni radni odnos već privremeno do okončanja procesa provjere. Način zasnivanja i prestanka radnog odnosa u Agenciji regulisan je, kako je dalje navedeno, Zakonom o Obavještajno sigurnosnoj agenciji BiH, a u dijelu u kojem eventualno nije regulisan navedenim zakonom primijenjuje se Zakon o radu u institucijama BiH. Sud BiH je s obzirom na datum podnošenja tužbe ocijenio da je u dijelu u kojem je apelant tražio poništenje rješenja od 29. decembra 2004. godine tužba blagovremena, dok u dijelu kojim je apelant zatražio poništenje rješenja kojim je njegova žalba odbijena od 18. februara 2005. godine nije blagovremena. Ovo iz razloga što je apelant tek 22. maja 2007. godine, na pripremnom ročištu, proširio svoj tužbeni zahtjev i zatražio poništenje i ovog rješenja. Među strankama je sporna činjenica, kako je dalje naveo Sud BiH, da li je rješenje broj 01-5776/60 od 29. decembra 2004. godine doneseno u skladu sa važećim materijalno pravnim propisima, odnosno da li su navedenim rješenjem povrijeđena prava koja pripadaju apelantu. U tom smislu, Sud BiH je utvrdio da rješenje po osnovu kojeg je apelantu prestao radni odnos nije nezakonito niti je osnovan apelantov stav prema kojem je tužena donoseći rješenje o prestanku radnog odnosa povrijedila odredbe člana 72. Zakona o radu u institucijama BiH. Na apelanta se, kako je dalje navedeno, primijenjuju odgovarajuće odredbe o zasnivanju i prestanku radnog odnosa iz Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj Agenciji BiH, prema kojem kandidat pored posebnih uslova treba imati odgovarajuću stručnu spremu, posebne stručne vještine i znanje propisane pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji. Budući da je uvidom u apelantovu dokumentaciju Komisija za sigurnosnu provjeru utvrdila postojanje eliminatornog elementa iz člana 10. tačka c. Kriterija sigurnosne provjere i donijela zaključak da apelant ne ispunjava uslove za zasnivanje radnog odnosa kod tužene, Sud BiH je zaključio da njegov zahtjev za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa nije osnovan.

5. Odlučujući o žalbi apelanta protiv presude od 11. jula 2007. godine, Sud BiH je donio presudu broj Gž-69/07 od 29. februara 2008. godine, kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenice koje se odnose na tužbeni zahtjev te na iste pravilno primijenio materijalno pravo. Za svoju presudu Sud BiH je naveo pravilne i potpune razloge te konkretne norme materijalnog prava na osnovu kojih je presudio na način što je odbio tužbeni zahtjev apelanta za poništenje rješenja tužene od 29. decembra 2004. godine, obavezivanje tužene da ga vrati na ranije radno mjesto i da mu isplati iznos od 16.810,00 KM. Sve razloge pobijane presude, kako je dalje obrazloženo, prihvatilo je drugostepeno vijeće Suda BiH, jer razlozi imaju uporište u izvedenim dokazima ocijenjenim na način iz člana 13. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, citiranim normama Zakona o Obavještajno sigurnosnoj agenciji BiH i Zakona o radu u institucijama BiH. Iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi, kako je naveo drugostepeni sud, da je apelantu radni odnos prestao na osnovu Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji agencije, kojim je predviđen manji broj izvršilaca jer su ukinuta ranija radna mjesta zbog čega se pojavio višak zaposlenih. U toku postupka pred prvostepenim sudom apelant nije dokazao da je tužena prilikom donošenja pobijanog rješenja zanemarila ili pogrešno ocijenila bilo koji element na osnovu kojeg bi ga bila dužna zadržati u radnom odnosu.

6. Sud BiH je odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude donio presudu broj Rev-5/08 od 20. maja 2008. godine kojom je reviziju odbio. Revizijsko vijeće je, kako je navedeno u obrazloženju presude, ispitalo drugostepenu presudu u granicama razloga navedenih u reviziji pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i povrede odredbi parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost, nakon čega je utvrdio da je drugostepena presuda pravilna i zakonita. Drugostepeno vijeće je, kako je dalje navedeno, postupilo u skladu sa odgovarajućim materijalnim propisima uz razloge koje je u cijelosti prihvatilo revizijsko vijeće.

7. Apelant smatra da su mu pobijanim presudama Suda BiH povrijeđena sljedeća prava: pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropskaa konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant obrazlaže pogrešnom primjenom materijalnog prava jer sudovi koji su odlučivali o njegovom tužbenom zahtjevu nisu prihvatili činjenicu da je tužena rješenje o prestanku radnog odnosa donijela u suprotnosti da odredbom člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da je osnovni razlog prestanka radnog odnosa kod tužene njegova nacionalna pripadnost.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose isključivo na način na koji je Sud BiH primijenio materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Sud BiH svoje odluke dovoljno jasno obrazložio, primjenom relevantnih odredbi Zakona o radu u institucijana BiH i Zakona o Obavještajno sigurnosnoj Agenciji BiH. Takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelant također, navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud je mišljenja da su navodi apelanata o kršenju prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, očigledno (prima facie) neosnovani, jer apelant osim paušalnog pozivanja na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije svoje navode nije potkrijepo bilo kakvim dokazima iz kojih bi proizlazilo da postoji vjerovatnoća da je povreda prava na nediskriminaciju moguća u konkretnom slučaju.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1716/08 (Č. K.) | Sudska praksa | Aktio