Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1731/08 («Minimax-Marketing-Eksport-Imoport» Banja Luka)

Odluka donesena 11. 01. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1731/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 01. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. januara 2011. godine, u predmetu broj AP 1731/08, rješavajući apelaciju «Minimax-Marketing-Eksport-Imoport» Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Minimax-Marketing-

Eksport-Imoport» Banja Luka podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-001 251 od 4. aprila 2008. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Pž-06-000 129 od 31. augusta 2006. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci broj P-

868/99 od 28. januara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Minimax-Marketing-Eksport-Imoport» Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mile Kovačević, advokat iz Gradiške, podnio je 9. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-001 251 od 4. aprila 2008. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pž-06-000 129 od 31. augusta 2006. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-

868/99 od 28. januara 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-868/99 od 28. januara 2005. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 011-0-Pž-06-000 129 od 31. augusta 2006. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tužena ŠG Gradiška iz Gradiške (u daljnjem tekstu: tužena) da njemu i Stipi Kovačeviću iz Rijeke (u daljnjem tekstu: drugotužitelj) isporuči 1.063,94 mbukove oblovine ili da im isplati novčani iznos od 51.580,94 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. maja 2001. godine pa do isplate. Navedenom presudom je odbačen protivtužbeni zahtjev tužene kojim je zahtjevala naknadu pričinjene štete u iznosu od 382.103,00 dinara.

3. Tokom postupka pokazalo se nespornim da su 30. decembra 1991. godine, apelant kao pravno lice, a drugotužitelj kao direktor i vlasnik, te zakonski zastupnik apelanta, sklopili ugovor o kupoprodaji oblovine sa pravnim prednikom tužene, tadašnjim DŠPP «Posavina». Predmetnim ugovorom je ugovoreno da će prodavac, odnosno tuženi apelantu isporučiti 2.000 moblovine sa dinamikom isporuke do kraja prvog tromjesečja 1992. godine uz obavezu uplate od strane apelanta i to do 31. decembra 1991. godine iznosa od 1.000.000,00 dinara a do 20. januara 1992. godine iznos od 4.000.000,00 dinara. Tokom postupka prvostepeni sud je utvrdio da je apelant uplatio ugovoreni iznos na žiro račun tužene. Međutim, tužena je u toku postupka istaknula da je ispunila svoju obavezu, naglasivši da čak postoji dug apelanta prema tuženoj iz kojih razloga je u podnesku od 15. novembra 2004. godine podnijela protivtužbu zahtjevajući isplatu iznosa od 382.103,00 dinara. Osnovni sud je prije svega razmatrao prigovore tužene koji su se odnosili na zastaru potraživanja i nedostatak aktivne legitimacije na strani drugotužitelja, te utvrdio da su isti osnovani.

4. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je ugovorni odnos nastao zaključenjem ugovora o kupoprodaji od 30. decembra 1991. godine, što znači da je pravo apelanta da zahtjeva ispunjenje obaveze počelo teći istekom tromjesečja u 1992. godini, te da je zastara nastupila istekom posljednjeg dana zakonom određenog vremena. Međutim, kako je u to vrijeme na teritoriji BiH bio rat i ratno stanje shodno odredbama člana 383. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, u daljnjem tekstu: ZOO) zastara potraživanja u odnosu na apelanta tada nije tekla. S tim u vezi Osnovni sud je naveo da je zastoj zastarjevanja trajao sve do donošenja Odluke o ukidanju ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti broj 02-732/96 od 19. juna 1996. godine («Službeni glasnik RS» broj 15/96), što znači da je za apelanta rok zastare počeo teći 20. juna 1996. godine. Nadalje, Osnovni sud je istakao da prema odredbi člana 374. ZOO međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarjevaju za tri godine. Kako je u tužba podnesena 25. septembra 1999. godine, proizilazi da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan jer je nastupila zastara (20. juna 1999. godine), a nastupanjem zastare prestaje pravo zahtjevati ispunjenje obaveze. Obrazlažući dio presude kojim je odbio tužbeni zahtjev drugotužitelja, Osnovni sud je naveo da je isti neosnovan iz razloga što drugotužitelj nije ugovorna strana u ugovoru zaključenom između apelanta i tužene, pa stoga drugotužitelj nema pravo zahtjevati ispunjenje obaveze i takav zahtjev drugotužitelja je neosnovan zbog nedostatka aktivne legitimacije.

5. Između ostalog, Osnovni sud je odbacio i protivtužbeni zahtjev tužene kojim je zahtjevala naknadu pričinjene štete u iznosu od 382.103,00 dinara. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je tužena zahtjevala naknadu u valuti koja nije u opticaju u Republici Srpskoj, tako da o takvom zahtjevu sud nije mogao raspravljati. Osim toga, tužena nije predložila nikakve dokaze u prilog svojih tvrdnji niti je protivtužbeni zahtjev obrazložen na pripremnom ročištu kao i na glavnoj raspravi, niti se o istom izjasnio apelant. S tim u vezi, Osnovni sud je zaključio da tužbeni zahtjev ne sadrži ni elemente određene članom 53. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 47/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP).

6. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio relevantne činjenice i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio relevantne odredbe materijalnog prava.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-001 251 od 4. aprila 2008. godine odbijena je kao neosnovana apelantova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda broj 011-0-Pž-06-000 129 od 31. augusta 2006. godine.

8. U obrazloženju revizijske presude se navodi da su odluke nižestepenih sudova pravilne i utemeljene na relevantnim odredbama materijalnog prava. Vrhovni sud je odbio kao neosnovane revizione navode apelanta da nije nastupila zastarjelost potraživanja. Osim toga, Vrhovni sud je istaknuo da nije od uticaja na odluku o istaknutom prigovoru zastare ni okolnost što su apelant i drugotužitelj postavili alternativni tužbeni zahtjev za isplatom novčane protuvrijednosti sporne bukove oblovine. Vrhovni sud je naglasio da se i ovako postavljen tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje iz ugovora o prometu robe koji ima u vidu odredbu člana 374. ZOO. Naime, apelant i drugotužitelj su u ovom postupku tražili ispunjenje predmetnog ugovora isporukom oblovine ili isplatom njene novčane protuvrijednosti, koja je također zastarila u smislu odredbe člana 376. stav 3. u vezi sa članom 374. ZOO. Pored toga, Vrhovni sud je naglasio da se postavljenom alternativnom tužbenom zahtjevu nije moglo udovoljiti i iz razloga što takvo potraživanje nema osnova u ugovoru zaključenom između apelanta i pravnog prednika tuženog. Vrhovni sud je naveo da je «[...] bukova oblovina generička, zamjenjiva stvar, određena po rodu. Kada je predmet obaveze stvar određena po rodu, vjerovnik nije ovlašten istovremeno isticati zahtjev za isplatu protuvrijednosti dugovane stvari sa zahtjevom za ispunjenje davanjem dugovanog predmeta obaveze». Obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da ovako postavljen tužbeni zahtjev ne predstavlja alternativnu obavezu u smislu odredbe člana 403. ZOO, pa je isti odbio kao neosnovan. Prema tome, s obzirom da nisu učinjene povrede odredaba parničnog postupka, na koje je revizija apelanta ukazivala, niti je materijalno pravo pogrešno primjenjeno kada je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248. ZPP odlučio kao u izreci presude.

9. Apelant se žali da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešnoj ocjeni dokaza provedenih u postupku. Apelant smatra da su redovni sudovi, odlučujući o prigovoru zastare potraživanja, pogrešno primijenili odredbu člana 374. ZOO, da je pogrešan zaključak u osporenim odlukama da je njegovo potraživanje zastarjelo, te da su sudovi u konkretno slučaju trebali primijeniti član 371. ZOO kojim je reguliran rok zastare od pet godina. Nadalje, apelant je istaknuo da se u sporenom periodu «nalazio u Republici Hrvatskoj, te da nije znao niti imao saznanja da je ratno stanje u BiH ukinuto, a još manje da od tog datuma počinju teći bilo kakvi rokovi».

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, konkretno odredbe ZOO. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović