Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1767/08 (I. K.)
Odluka donesena 11. 01. 2011.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1767/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. januara 2011. godine, u predmetu broj AP 1767/08, rješavajući apelaciju Ivice Krajine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivice Krajine podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-08-000-111 od 15. aprila 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivica Krajina (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kola, Tomislav-Grad, kojeg zastupa Tomislav Baković, advokat iz Tomislav-Grada, podnio je 12. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-08-000-111 od 15. aprila 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Livnu, Odjeljenje suda Tomislav-Grad (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 068-2-P-07-000 086 od 11. januara 2008. godine obavezana je Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), da apelantu isplati na ime naknade dijela plaća za period od 1. marta 2000. godine pa do 1. januara 2001. godine i cijelih plaća za period od 1. januara 2001. godine pa do 1. maja 2001. godine ukupan iznos od 7.146,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos, počevši od 1. aprila 2003. godine pa do isplate, kao i na isplatu troškova postupka u iznosu od 1.197,00 KM sa zateznom zakonskom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je među parničnim strankama nesporno da je apelant bio zaposlenik tužene od decembra 1999. godine sve do 31. marta 2002. godine kada je razriješen dužnosti na temelju Sporazuma o prestanku profesionalne vojne službe u Federalnom ministarstvu odbrane Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sporazum). Dalje, sud je utvrdio da se potraživanja za isplatu razlike plaća za period od 1. marta 2000. godine, zaključno sa 31. decembrom 2000. godine, zasnivaju na odredbama Pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima vojnih osoba, službenika i namještenika na službi u Hrvatskom vijeću obrane (u daljnjem tekstu: Pravilnik HVO-a) od 19. novembra 1998. godine, a koji je primjenjivan zaključno sa obračunom plaća hrvatskoj komponenti Federalnog ministarstva odbrane u Vojsci Federacije BiH (u daljnjem tekstu: FMO i VFBiH) za april 2001. godine, nakon čega je donesen Privremeni pravilnik o plaćama i drugim primanjima službenika, namještenika i vojnih osoba FMO i VFBiH - hrvatska komponenta - od 21. maja 2001. godine (u daljnjem tekstu: Privremeni pravilnik). Sud je, također, naveo da tužena nije osporila da je apelantu za period od januara do maja, te novembra i decembra 2000. godine isplaćivana umanjena plaća za 40% i 20% za mjesece od juna do oktobra, te da je umanjenje ovisilo isključivo o prilivu sredstava koja su doznačena na poseban žiroračun HVO-a. Općinski sud je istakao da tužena nije osporila da apelant od 1. januara 2001. godine do 30. aprila 2001. godine uopće nije ni primao plaću. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je tužena priznala dug prema apelantu, te je obavezao tuženu da apelantu isplati dosuđene iznose kao u izreci prvostepene presude.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-08-000-111 od 15. aprila 2008. godine, odlučujući o žalbi tužene, prvostepena presuda je preinačena na način da se odbija apelantov zahtjev za isplatu razlike plaće za period od marta 2000. godine do decembra 2000. godine, u ukupnom iznosu od 3.058,75 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok se troškovi postupka dosuđuju u iznosu od 598,50 KM, umjesto ranije dosuđenih 1.197,00 KM.
5. Kantonalni sud je ocijenio da je sporno da li je tužena uopće obavezna isplatiti apelantu utuženi iznos na ime razlike plaća s obzirom na to da, prema tvrdnji tužene, sredstva pristigla iz Republike Hrvatske nisu nikada bila sastavni dio sredstava budžeta FBiH. Kantonalni sud je istakao da je odredbama člana 2. Sporazuma FBiH i Republike Hrvatske o finansijskoj pomoći od 6. maja 2000. godine predviđeno da je pomoć namijenjena FMO-u i to isključivo za plaće hrvatskih djelatnika, časnika i dočasnika i vojnika u FMO-u i VFBiH. Ovaj sporazum je bio na snazi do 31. decembra 2000. godine, a nakon isteka mogao se produžiti zavisno od sredstava namijenjenih za provođenje Sporazuma u državnom proračunu Republike Hrvatske. Imajući u vidu navedene odredbe Sporazuma, Kantonalni sud je zaključio da kada dogovorena finansijska sredstva predviđena za ovu namjenu nisu bila doznačena, niti su bila sastavni dio budžeta FBiH, nije postojala ni obaveza FBiH za isplatu plaća prema Pravilniku za vojne osobe, službenike i namještenike u službi HVO-a. Pretpostavka za isplatu plaća u iznosu koji je apelant tražio prevashodno je prethodno dostavljena finansijska pomoć iz Republike Hrvatske, što bi omogućilo eventualnu isplatu plaća prema Pravilniku o plaćama HVO-a. Naime, doznačena novčana sredstva od Republike Hrvatske u smanjenom iznosu su omogućila isplate plaća koje je apelant primio, a koja mu pripadaju za sporni period. Prema tome, sredstva za plaće u visini propisanoj navedenim Pravilnikom za pripadnike HVO-a isključivo su zavisila od priliva doniranih sredstava Republike Hrvatske, pa kako su ona izostala, to apelantu plaća i nije isplaćena prema navedenom Pravilniku. S tim u vezi, sud je naveo da tužena prema Pravilniku nije obavezna da iz budžetskih sredstava isplati apelantu navedene razlike u plaćama. Apelantu je iz budžeta tužene osigurana plaća u visini jednakoj kao i svim drugim pripadnicima Vojske FBiH, primjenom Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, koji se prema odredbama člana 168. stav 4. primjenjuje i na pripadnike oružanih snaga, pa tužena po tom osnovu nema dugovanja prema apelantu i nije obavezna da mu isplati tražene iznose neisplaćenog dijela plaće za sporni period. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je obavezao tuženu da apelantu isplati mjesečne plaće u punom iznosu za period januar-april 2001. godine u mjesečnom iznosu od 1.020,00 KM budući da tužena nije osporila isplatu, te da je apelantu radni odnos kod tužene prestao 31. marta 2002. godine. Sud je, također, zaključio da na dosuđene iznose naknada plaća apelantu pripada i zakonska zatezna kamata prema odredbama člana 277. ZOO-a i to ne od datuma iz izreke prvostepene presude, tj. od dospjelosti svakog obroka neisplaćene plaće pa do isplate, nego od dana podnošenja tužbe, 1. april 2003. godine, kako je to predviđeno odredbama člana 279. stav 3. ZOO-a. S obzirom na postignuti uspjeh u parnici, te shodno odredbama člana 386. stav 2. ZPP, sud je preinačio odluku o troškovima postupka.
6. Apelant se žali na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i ističe da mu je osporenom presudom prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je istakao da je u konkretnom slučaju tužena neisplatom zarađenih dijelova plaće za period od 1. decembra 1999. godine do 31. decembra 2000. godine povrijedila njegovo pravo na imovinu s obzirom na to da su zarađene plaće njegova imovina stečena u skladu sa zakonima Bosne i Hercegovine i koju je tužena priznala pismenim putem. Apelant ističe da se, prema članu 5. Sporazuma o prestanku obaveze profesionalne vojne službe, tužena obavezala da mu isplati sve plaće za period prije prestanka službe a kada budu osigurana sredstva za tu namjenu, odnosno kada se bude vršila isplata pripadnicima Vojske FBiH koji su ostali na službi, s tim da će prioritet imati osobe kojima je služba prestala na osnovu Sporazuma. Apelant navodi da je zbog neispunjenja obaveze iz radnog odnosa prema navedenom Sporazumu protiv tužene podnio tužbu sudu, kojom je tražio isplatu neisplaćenih dijelova plaća i cijelih plaća. Također, apelant ističe da je osporenom odlukom Kantonalnog suda diskriminiran u odnosu na druge zaposlenike tužene kojima je Općinski sud usvojio tužbene zahtjeve koji se odnose na ista potraživanja a te presude je u cijelosti potvrdio Kantonalni sud.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud ukazuje na to da je već odlučivao o pitanjima koja su pokrenuta predmetnom apelacijom i to u Odluci broj AP 1356/08 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti od 14. septembra 2010. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. U odluci je zaključeno da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na zabranu diskriminacije, Ustavni sud je u Odluci broj AP 1356/08 utvrdio da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani jer samo ukazivanje na različitu sudsku praksu bez drugih konkretnih činjenica ne može biti dokaz da je apelant diskriminiran u postupku, a apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji.
10. S obzirom na to da se obrazloženje iz Odluke broj AP 1356/08 može u potpunosti primijeniti na konkretan slučaj, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati apelantove navode nego se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da apelant nema opravdan zahtjev u vezi sa povredom prava na koja se poziva, te da je njegova apelacija očigledno (prima facie) nedopuštena.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović