Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1977/08 (M. P.)
Odluka donesena 11. 01. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1977/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. januara 2011. godine, u predmetu broj AP 1977/08, rješavajući apelaciju Milovana Popovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milovana Popovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-GŽ-07-000 611 od 2. aprila 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu broj 091-0-Mal-07-000038 od 12. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milovan Popović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rudog podnio je 30. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-GŽ-07-000 611 od 2. aprila 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 091-0-Mal-07-000038 od 12. oktobra 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 091-0-Mal-07-000038 od 12. oktobra 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 014-0-GŽ-07-000 611 od 2. aprila 2008. godine, obavezan je apelant da Milošu Kostadinoviću (u daljnjem tekstu: tužitelj) preda 16 mdrvene građe, crnog bora I klase, stabala od panja do vrha, tako da prečnik ovrška nije manji od 25 cm, a dužina trupca najmanje 4 m, kao i da mu na ime troškova postupka plati iznos od 2.060,00 KM, a sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Istom presudom, stavom II izreke, odbijen je tužiteljev alternativno postavljeni tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu apelant umjesto predaje građe plati iznos od 1.920,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate počevši od 22. decembra 2003. godine pa do isplate. Konačno, stavom III izreke presude odbijen je apelantov protutužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužitelj obaveže da mu na ime naknade štete plati iznos od 1.920,00 KM sa kamatom počevši od dana presuđenja pa do konačne isplate, te njegov zahtjev za naknadu troškova postupka.
3. U obrazloženju presude sud je utvrdio da nije sporno da su apelant i tužitelj zaključili usmeni ugovor u maju 1984. godine o kupoprodaji 16 mdrvene građe crnog bora I klase za kupoprodajnu cijenu od 14.000,00 dinara, te da je tužitelj navedenu cijenu i isplatio apelantu, što je vidljivo iz priznanice od 3. maja 1984. godine. Međutim, sud je naveo da je među strankama sporno zašto tužitelj nije preuzeo predmetnu građu, te čija je krivica zbog neisporučivanja građe. Sud je nakon provedenog postupka utvrdio da je kod usmenog kupoprodajnog ugovora postojao materijalni nedostatak jer stvar, odnosno građa nije imala potrebna svojstva za njenu redovnu upotrebu, odnosno za promet, a sve u smislu člana 479. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega je tužitelj, budući da mu apelant nije dobrovoljno isporučio građu, podnio tužbu sudu 8. aprila 1985. godine. Naime, iz provedenih dokaza proizlazi da apelant u vrijeme ugovaranja kupoprodaje građe nije imao odobrenje za sječu i prodaju crne borove šume, kao ni dokaz o uplati naknade za prostu reprodukciju šume-fuša, a u vrijeme zaključenog usmenog ugovora. Osnovni sud je citirao odredbu člana 39. Zakona o šumama kojom je propisano da su vlasnici privatnih šuma dužni na vrijednost neto posječene drvne mase u tekućoj godini, obračunate po tržišnim cijenama (franko kamionski put) uplatiti iznos od 10% na poseban račun općine za reprodukciju šume (fuš). Sud je, također, naveo da apelant nije dokazao da je novac vratio tužitelju. Osim toga, sud je naveo da apelant nije dokazao da je ugovorenu građu isporučio, odnosno da je nije prodao nekom drugom licu i da se ugovorena građa u vrijeme podnošenja tužbe, tj. 8. aprila 1985. godine kao i danas nalazi na licu mjesta. S obzirom na navedeno, sud je udovoljio tužbenom zahtjevu u odnosu na ispunjenje ugovora – predaju ugovorene građe.
4. Sud je, također, naveo da alternativno postavljeni tužbeni zahtjev nema oslonac u odredbama materijalnog prava s obzirom na to da između tužitelja i apelanta prethodno nije zasnovana alternativna obligacija, u smislu odredbe člana 403. ZOO-a, po kojoj odredbi alternativna obaveza mora imati oslonac u obligaciji ili samom zakonu. Obrazlažući dio presude koji se odnosi na apelantov protutužbeni zahtjev, sud je naveo da iz stanja stvari proizlazi da je do neispunjenja ugovora došlo zbog apelantove krivice jer on nije u toku postupka dokazao da je fuš za posječenu – ugovorenu građu, u vrijeme zaključenja ugovora i u vrijeme dogovorene isporuke građe, tj. 16. juna 1984. godine, i platio Skupštini općine Rudo, kao i da predmetnu građu nije prodao drugom licu, te da je novac koji je tužitelj dao za ugovorenu građu i vratio tužitelju.
5. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud ocjenom provedenih dokaza pravilno utvrdio da apelant u vrijeme sklapanja usmenog kupoprodajnog ugovora sa tužiteljem nije imao odobrenje za sječu i prodaju crne borove šume kao ni dokaz o uplati fuša. Osim toga, Okružni sud je naveo da nisu prihvatljivi apelantovi žalbeni prigovori da je predmetnu parnicu trebalo prekinuti zbog tužiteljeve smrti s obzirom na to da iz izvoda matične knjige umrlih proizlazi da je tužitelj umro 22. februara 2006. godine, a u ovoj parnici je imao punomoćnika (član 378. stav 1. tačka 1. ZPP).
6. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u apelaciji navodi hronologiju postupka pred redovnim sudovima. Apelant, između ostalog, ističe da su osporene presude nezakonite, te da drugostepeni sud nije pravilno ocijenio žalbene navode iz njegove žalbe. Suština apelacionih navoda se odnosi na tvrdnju da se osporene odluke temelje na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelant prigovara i načinu na koji su redovni sudovi ocijenili dokaze.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović