Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1996/08 (J. S.)

Odluka donesena 11. 01. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1996/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 01. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. januara 2011. godine u predmetu broj AP 1996/08, rješavajući apelaciju Josipa Sivrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Josipa Sivrića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 K 019066 08 Kž od 6. juna 2008. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 K 019066 06 K od 4. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Josip Sivrić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 3. jula 2008. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 K 019066 08 Kž od 6. juna 2008. godine (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 K 019066 06 K od 4. februara 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 K 019066 06 K od 4. februara 2008. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 58 0 K 019066 08 Kž od 6. juna 2008. godine, apelant je oglašen krivim za krivično djelo – teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 3. u vezi sa krivičnim djelom – ugrožavanje javnog prometa iz člana 332. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Navedenom presudom apelantu je izrečena uvjetna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 4 mjeseca koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine od dana pravomoćnosti presude ne počini novo krivično djelo. Istom presudom oštećeni je na temelju člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na parnicu, a temeljem člana 202. stav 1. ZKP apelant je obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka i sudskog paušala.

3. U obrazloženju navedenih presuda je navedeno da je tokom postupka utvrđeno da je apelant upravljao putničkim vozilom brzinom od 34 km/h i da ta brzina koja nije bila prilagođena uvjetima prometa obzirom da se približavao obilježenom pješačkom prelazu, zbog čega je apelant i mogao predvidjeti prelazak pješaka preko kolovoza. Usljed neprilagođene brzine apelant je prednjim lijevim dijelom svog vozila udario u oštećenog pješaka Ćerima Ćehića, koji je kolovoz prelazio s lijeve na desnu stranu, usljed čega je oštećeni zadobio tešku tjelesnu povredu.

4. U obrazloženju presuda je dalje navedeno da u konkretnom predmetu nije sporno da se prometna nezgoda desila u ulici u kojoj je promet frekventan i to u vrijeme kada je frekvencija prometa izrazito povećana zbog prometa motornih vozila, ali i pješaka. Dalje je navedeno da je opće poznato da u dužini ulice od oko 100-150 metara se nalaze četiri obilježena pješačka prelaza. Također, je navedeno da nije sporno da se apelant mimoilazio sa kolonom vozila koja se kretala polagano i uz često zaustavljanje i da je svjedok Senad Ćehić neposredno pred prometnu nezgodu već prešao kolovoz sa lijeve na desnu stranu. Takva situacija je, kako su utvrdili sudovi, nalagala da se brzina kretanja vozila prilagodi tim uslovima. Ukoliko je u koloni sa kojom se apelant mimoilazio bilo i vozila koja svojom visinom ometaju uočavanje pješaka koji prelazi kolovoz, ali i potpunu preglednost lijeve strane kolovoza (što tvrdi žalba apelanta i poziva se na iskaz svjedokinje Renate Knezović) ta okolnost je, kako su zaključili sudovi, apelantu nametala još veći stepen pažnje, odnosno nalagala mu da vozilom upravlja takvom brzinom da vozilo može zaustaviti pred preprekom (bilo kojom) koju može predvidjeti. Sudovi su dalje obrazložili da je nesumnjivo prelazak svjedoka Senada Ćehića pružao osnov za zaključak o mogućnosti da i drugi pješaci prelaze kolovoz, pa i van obilježenog pješačkog prelaza. Također, i po iskazu svjedokinje Renate Knezović Senad Ćehić se bio zaokrenuo i upozorovao oštećenog da pazi, očigledno na vozilo apelanta koje se približavalo. Sudovi su također naveli da zahtjev blanketne norme za prilagođenom vožnjom iz člana 32. Zakona o bezbjednosti saobaraćaja na putevima u Hercegovačko-neretvanskom kantonu nije vezan za neku određenu propisanu brzinu vozila, već da je nametnuta obaveza da ta brzina bude takva da se vozilo može potpuno i bezbjedno zaustaviti pred predvidivom preprekom. Kršenje blanketnog propisa se ne utvrđuje isključivo po osnovu iskaza vještaka prometne struke, kako je to ukazano u žalbi apelanta, već je taj dokaz samo pomoćno sredstvo za pravnu ocjenu suda da li je navedena blanketna norma prekršena ili nije i dalje ocjenu o tome da li to kršenje predstavlja i elemente krivičnog djela.

5. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da su redovni sudovi nepotpuno i nepravilno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Istakao je da sudovi nisu pravilno cijenili provedene dokaze iz kojih, po mišljenju apelanta, proizilazi da je stvarni uzrok nastanka prometne nezgode neodgovorno i neoprezno kretanje pješaka-oštećenog. Posebno je naveo da sudovi nisu u dovoljnoj mjeri cijenili iskaz svjedoka Senada Ćehića – brata oštećenog, kao i da je nedovoljno kritički cijenjen nalaz i mišljenje vještaka prometne struke kojeg je predložilo tužiteljstvo. Apelant smatra da sudovi posebno nisu cijenili činjenicu da se on kritične prilike kretao dozvoljenom brzinom. Nadalje je istakao da je drugostupanjski sud propustio razmotriti sve žalbene razloge i utvrditi osnovni uzrok prometne nezgode, a u slučaju da je tako učinio, uvažio bi žalbu i apelanta oslobodio od odgovornosti.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Vezano za navode apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi ocijenili izvedene dokaze i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1996/08 (J. S.) | Sudska praksa | Aktio