Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2240/08 (SZR „STIL“)

Odluka donesena 11. 01. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2240/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 01. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. januara 2011. godine u predmetu broj AP 2240/08, rješavajući apelaciju SZR „STIL“, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br.60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija SZR „STIL“, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 650 Mals 01123508 Pz od 10. juna 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 09 65 Mals 011235 05 Mals od 14. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. SZR „STIL“ (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koja je u vlasništvu Nasera Deljkića, a kojeg zastupa Danijela Saller-Osenk advokat iz Sarajeva, podnio je 23. jula 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 650 Mals 01123508 Pz od 10. juna 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 09 65 Mals 011235 05 Mals od 14. decembra 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 09 65 Mals 011235 05 Mals od 14. decembra 2007. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 650 Mals 01123508 Pz od 10. juna 2008. godine obavezan je apelant da KJKP „Rad“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime duga isplati iznos od 545,38 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant vlasnik poslovnog prostora u ulici Hamdije Kreševljakovića broj 44 ukupne poršine od 110 m2. Općinski sud je naveo da iz zapisnika o utvrđivanju obveznika naknade za odvoz smeća broj 021760, proizlazi da apelant navedeni poslovni prostor koristi radi proizvodnje stolarije, te da se podaci iz tog zapisnika koriste kao osnova za utvrđivanje visine naknade za odvoz smeća. Općinski sud je nadalje naveo da je na osnovu izvoda iz poslovnih knjiga od 31. decembra 2002. godine utvrđeno da je apelant po računima koji su mu ispostavljeni počev od 31. maja 2001. godine do 31. maja 2002. godine ostao dužan tužitelju ukupan iznos od 545,38 KM na ime naknade za odvoz smeća. Općinski sud je također naveo da je u toku postupka bila sporna činjenica da li je apelant bio obavezan plaćati usluge odvoza kućnog smeća za predmetni poslovni prostor, a za koje ga tužitelj i tereti, te po kojem osnovu i kojoj cijeni je bio dužan platiti ispostavljene račune. S tim u vezi Općinski sud se pozvao na odredbu člana 53. Zakona o komunalnoj čistoći („Službene novine Kantona Sarajevobroj 11/97) kojom je propisano da usluge prikupljanja odvođenja i deponovanja odpadaka iz poslovnih zgrada i prostorija plaćaju po utvrđenoj cijeni korisnici tih zgrada i usluga. Također je naveo da je stavom 4. istog člana propisana osnovica za utvrđivanje visine cijene, a to je m2 korisne izgrađene površine, dok je stavom 5. tog člana propisano da se na navedene usluge primjenjuju diferencirane cijene, zavisno od vrste djelatnosti koje se obavljaju u zgradi i prostorijama. Budući da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je apelant korisnik tužiteljeve usluge odvoza kućnog smeća iz predmetnog poslovnog prostora, Općinski sud je zaključio da je apelant, shodno odredbama člana 54. Zakona o komunalnoj čistoći bio u obavezi da tužitelju plati navedenu uslugu.

3. Općinski sud je nadalje naveo da je tužitelj visinu spornog duga utvrdio u skladu sa Zaključkom izvršnog odbora grada Sarajeva broj 02-012-98/95 od 20. decembra 1995. godine iz kojeg proizlazi da je cijena za poslovne prostore zanatskih i uslužnih djelatnosti 0,90/m2, a po kojoj osnovici je tužitelj i obračunao apelantu cijenu svojih usluga.

4. U odnosu na prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakao apelant, Općinski sud je zaključio da isti nije osnovan uz obrazloženje da je članom 5. Zakona o komunalnoj čistoći propisano da se i kućni otpad smatra otpatcima, odnosno otpad koji nastaje u poslovnim zgradama i prostorijama, a ne proizvod redovne djelatnosti koja se obavlja u tim zgradama i prostorijama. Stoga, Općinski sud je zaključio da je apelant dužan plaćati tužitelju naknadu za odvoz te vrste otpada jer je registrovan kao korisnik usluga tužitelja koji za njega odvozi ovu vrstu smeća. Također, Općinski sud je zaključio da nisu osnovani ni apelantovi prigovori koji ukazuju na zastarjelost potraživanja jer se u konkretnom slučaju radi o potraživanjima za usluge za koje je odredbom člana 374. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da zastarjevaju za tri godine. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredme Zakona o komunalnoj čistoći, Općinski sud je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, koji je svoje potraživanje, odnosno utuženi iznos utemeljio na računima ispostavljenim apelantu za korištenje usluga odvoza smeća, koje je on bio dužan izmiriti.

5. U obrazloženju drugostepene presude, Kantonalni sud je naveo da budući da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti, te iako se apelant žalio i na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, taj sud je žalbu apelanta ispitao u odnosu na navode o povredi odredaba Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, Kantonalni sud se pozvao na odredbe člana 433. ZPP-u kojim je propisano da se presuda ili rješenje kojim se završava spor male vrijednosti može pobijati samo zbog povrede odredaba ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Kantonalni sud je utvrdio da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepena presuda donesena na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je u prvostepenom postupku jasno utvrđeno da je apelant u smislu člana 5. Zakona o komunalnoj čistoći dužan plaćati tužitelju uslugu odvoza kućnog smeća s obzirom da se radi o otpadu koji nije proizvod redovne djelatnosti koja se obavlja u predmetnom poslovnom prostoru. Naime, Kantonalni sud je utvrdio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelant trebao u smislu odedbe člana 57. Zakona o komunalnoj čistoći dokazati, na osnovu zapisnika sačinjenog od strane komunalnog inspektora, da tužitelj nije vršio odvoz njegovog smeća, što on nije učinio u toku postupka. S tim u vezi Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov prigovor o nedostatku pasivne legitimacije. Kantonalni sud je također zaključio da nije osnovan ni apelantov žalbeni prigovor koji se odnosi na zastarjelost potraživanja, jer se po mišljenju tog suda ne radi o uslugama za koje je odredbom člana 378 ZOO propisano da zastarijevaju za jednu godinu. Kantonalni sud je konačno zaključio da su u obrazloženju prvostepene presude navedeni jasni i potpuni razlozi o svim odlučnim činjenicama za rješenje ovog spora koje u cijelosti prihvata i taj sud, te je u skladu sa odredbom člana 226. ZPP-u apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u u pogrešnoj primjeni materijalnog prava i neprihvatanju prigovora pasivne legitimacije i zastare potraživanja, zbog čega su obrazloženja presuda redovnih sudova, kako tvrdi, proizvoljna i pogrešna. Pored toga apelant je naveo da Kantonalni sud nije u potpunosti cijenio njegove žalbene navode i istaknute prigovore već smatra da je taj sud „obrazloženje svoje odluke zasnovao paušalnim pozivanjem da prihvata razloge iz prvostepene presude“. Apelant je predlažio da „Ustavni sud usvoji apelaciju te svojom odlukom utvrdi da su mu povrijeđena navedena ustavna prava“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi i primjenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2240/08 (SZR „STIL“) | Sudska praksa | Aktio