Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-382/08 (M. P.)
Odluka donesena 11. 01. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pristup sudu
- Radni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-382/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. januara 2011. godine, u predmetu broj AP 382/08, rješavajući apelaciju Mirjane Petković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirjane Petković podnesena zbog dužine postupka koji je okončan Rješenjem Kantonalne komisije Tuzlanskog kantona za implementaciju člana
143. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine broj 09/4-34- 12475-1/00-X od 4. februara 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirjana Petković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Petrova podnijela je 4. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Rješenjem Kantonalne komisije Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) za implementaciju člana 143. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZORFBiH) broj 09/4-34-12475-1/00-X od 20. januara 2008. godine.
2. Apelantica je bila zaposlena u Općinskom tužilaštvu u Gračanici (u daljnjem tekstu: poslodavac) do maja 1992. godine.
3. Kako slijedi iz spisa predmeta, nikada nije dobila rješenje o prestanku radnog odnosa, pa je blagovremeno podnijela zahtjev ranijem poslodavcu za uspostavu radnopravnog statusa.
4. S obzirom na to da od poslodavca nije dobila odgovor po podnesenom zahtjevu, podnijela je žalbu Kantonalnoj komisiji 4. decembra 2000. godine, a 31. maja 2007. godine i urgenciju za odlučivanje o žalbi.
5. Kako slijedi iz spisa predmeta i navoda apelacije, Kantonalna komisija za implementaciju člana 143. Zakona o radu je aktom broj 09/4-34-12475/00 od 14. februara 2008. godine tražila dodatnu dokumentaciju radi utvrđivanja apelantičinog prava na uspostavu radnopravnog statusa. Ta dokumentacija je obuhvatala sljedeće akte: uvjerenje o državljanstvu, fotokopiju lične karte, ovjerenu fotokopiju radne knjižice, ovjereno uvjerenje o prebivalištu, odnosno boravištu, listing PIO Federacije Bosne i Hercegovine, listing PIORS i uvjerenje biroa za zapošljavanje.
6. Rješenjem Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu broj 09/4-34- 12475-1/00-X od 20. januara 2008. godine odbijen je apelantičin zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa zbog nepostojanje uslova. Obrazlažući navedeno rješenje, Kantonalna komisija je, nakon uvida u dodatnu dokumentaciju, utvrdila da apelantica ne ispunjava uslove iz člana 143. ZOR-a FBiH, jer je u periodu od prestanka radnog odnosa do dana podnošenja apelacije zasnovala radni odnos u Osnovnom javnom tužilaštvu u Petrovu u periodu od 23. juna 1993. godine do 31. decembra 1994. godine.
7. Apelantica se obratila Ustavnom sudu zbog neodlučivanja Kantonalne komisije o njenoj žalbi za uspostavu radnopravnog statusa, koju je podnijela poslodavcu 3. februara 2000. godine. Dalje je navela da od poslodavca nije dobila odgovor, pa se 4. decembra 2000. godine obratila Kantonalnoj komisiji, žaleći se da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za ljudska prava i osnovne slobode (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica se posebno žali da je postupak po njenom zahtjevu trajao predugo i da joj je zbog toga povrijeđeno pravo na pravičan postupak, kao i pravo na imovinu. Apelantica se, iznoseći činjenice svog predmeta i hronologiju rada nadležnih organa, poziva na raniju praksu Ustavnog suda u sličnim predmetima, tražeći, zbog dugotrajnosti postupka, i naknadu nematerijalne štete. Povredu prava na imovinu apelantica vidi u činjenici da zaposleniku za vrijeme čekanja pripada pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac, a to pravo joj je u konkretnom slučaju uskraćeno.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U odnosu na apelantičine navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Međutim, Ustavni sud zapaža da ne može razmatrati navode o kršenju prava na suđenje u razumnom roku ukoliko bar neka faza postupka nije uključivala sudski postupak koji stranka treba da pokrene, što ovdje nije slučaj. S druge strane, u ovakvim predmetima bi se moglo postaviti pitanje prava na pristup sudu, budući da su odluke pred kantonalnim komisijama, prema članu 143. Zakona o radu, uslov da se može pokrenuti parnični postupak. Dakle, odluka Kantonalne komisije može biti predmet preispitivanja u parničnom postupku pred redovnim sudom, nakon što se iskoristi i žalba koja se protiv te odluke može podnijeti Federalnoj komisiji. U konkretnom slučaju Odlukom broj 09/4-34-12475-1/00-X od 20. januara 2008. godine odbijen je apelantičin zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa zbog nepostojanje uslova. Apelantica ovo rješenje nije osporila pred nadležnom Federalnom komisijom, pa samim tim nije ni ostvarila uslove da vodi sudski postupak, čime se sama lišila mogućnosti da Ustavni sud razmotri pitanje eventualnog kršenja prava na pristup sudu zbog dužine postupka pred nadležnim komisijama. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović