Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-644/08 (Z. T.)

Odluka donesena 11. 01. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-644/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 01. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. januara 2011. godine, u predmetu broj AP 644/08, rješavajući apelaciju Zijade Trifković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zijade Trifković podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-

778/05 od 30. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zijada Trifković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, koju zastupa Vlajko Martić, advokat iz Doboja, podnijela je 26. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-778/05 od 30. novembra 2007. godine. Apelantica je dopunom apelacije od 15. aprila 2010. godine tražila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti Osnovnom sudu u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) prekid postupka u parnici koja se vodi u tom sudu pod poslovnim brojem 85 0 P 004625 08 P do okončanja postupka povodom apelacije.

2. Apelantica je 31. marta 2003. godine Osnovnom sudu podnijela tužbu protiv «Željeznica Republike Srpske» AD Doboj (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja i naknade plaća. U tužbi je navela da je odlukom tuženog od 29. jula 1993. godine utvrđeno da je prestala potreba za njenim radom, s tim što joj nije prestao radni odnos. Apelantica je istakla da nije primala novčanu naknadu, osim što je 1996. godine dobila određenu naknadu kao «radnik na čekanju». U konačno preciziranom tužbenom zahtjevu apelantica je predložila da se utvrdi da joj nije prestao radni odnos kod tuženog pa da se poništi Odluka o prestanku radnog odnosa broj 656/2002 od 30. septembra 2002. godine i tuženi obaveže da je vrati na posao i da joj na ime neisplaćenih plaća isplati iznos od 25.691,96 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

3. Osnovni sud je Presudom broj Rs.61/03 od 30. decembra 2004. godine djelomično usvojio apelanticin tužbeni zahtjev i obavezao tuženog da na ime naknade plaća po osnovu čekanja na posao i to za period od 1. januara 1997. godine do 30. septembra 2002. godine isplati apelantici iznos od 10.642,01 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. novembra 2004. godine pa do konačne isplate, a na ime obračunate zakonske zatezne kamate zaključno sa 30. novembrom 2004. godine iznos od 17.174,00 KM, te troškove postupka u iznosu od 2.150,00 KM. Višak apelanticinog tužbenog zahtjeva je odbijen.

4. Osnovni sud je, na osnovu nespornih navoda stranaka i uvidom u materijalnu dokumentaciju koja se nalazila u spisu, utvrdio da je apelantica bila zaposlena kod tuženog na radnom mjestu evidentičara rada do 3. maja 1992. godine, nakon čega je bila upućena na plaćeno odsustvo. Zatim je utvrđeno da je Odlukom tuženog broj 1386/93 od 29. jula 1993. godine apelantica ostala neraspoređena «nakon izvršenog raspoređivanja radnika na osnovu Uredbe o organizovanju i izvršavanju radne obaveze za potrebe odbrane», s tim da joj ne «prestaje radni odnos» i da joj je isplaćena naknada kao radniku na čekanju za period juli-decembar 1996. godine. Osnovni sud je, također, utvrdio da je tuženi donio Odluku broj 565/02 od 30. septembra 2002. godine «o prestanku radnog odnosa radnika na čekanju». Tom odlukom apelantici, koja je bila «na čekanju» do 30. septembra 2002. godine, prestaje radni odnos 30. septembra 2002. godine zbog nemogućnosti poslodavca za daljnjim angažiranjem radnika. Osnovni sud je utvrdio da apelantica poslije 1992. godine, uključujući i sporni period za naknadu plaće (od 1. januara 1997. godine do 30. septembra 2002. godine), nije radila kod tuženog nego se nalazila na evidenciji radnika na čekanju.

5. Na osnovu ocjene svih dokaza Osnovni sud je utvrdio da je odluka o prestanku radnog odnosa zakonita, odnosno da je donesena u skladu sa odredbom čl. 103. i 151. Zakona o radu («Službeni glasnik RS» br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03), te je kao neosnovan odbio dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila poništenje odluke i vraćanje na posao i uspostavu svih prava iz radnog odnosa.

6. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je relevantnim odredbama Zakona o radnim odnosima («Službeni glasnik RS» br. 25/93, 14/94, 15/96, 3/97 i 10/98) propisano da period čekanja ne može biti kraći od šest mjeseci niti duži od godinu dana. Nakon isteka perioda čekanja od šest mjeseci, u konkretnom slučaju, utvrđeno je da tuženi kao poslodavac nije donio rješenje da apelantici prestaje radni odnos, već je bez izdavanja novog rješenja apelantici prešutno produžen period čekanja sve do 30. septembra 2002. godine kada je, kao radniku na čekanju, a zbog nemogućnosti tuženog da je dalje angažira, tuženi donio odluku o prestanku radnog odnosa. Zbog navedenog razloga sud smatra da su neosnovani navodi tuženog da se apelantica od 1. januara 1997. godine pa do donošenja odluke o prestanku radnog odnosa nalazila na spisku radnika na tzv. neplaćenom čekanju s obzirom na to da ni Zakon o radnim odnosima niti Zakon o radu ne poznaju institut «neplaćenog čekanja». Osnovni sud je, dalje, istakao da Zakon o radnim odnosima ne poznaje čekanje duže od godinu dana, a i članom

151. Zakona o radu je propisano da radnici koji se nalaze na čekanju, na dan stupanja na snagu zakona, mogu ostati u tom statusu još tri mjeseca, te ukoliko u tom roku poslodavac ne pozove radnike na rad, smatra se da im je prestao radni odnos. Tuženi kao poslodavac nije, prema citiranoj odredbi, donio rješenje kojim apelantici prestaje radni odnos, već ju je vodio kao radnika sve do 30. septembra 2002. godine, odnosno kao radnika na čekanju, pa je sud zaključio da takvo ponašanje tuženog kao poslodavca ne može ići na štetu radniku. Tuženi nije apelantici dostavio bilo kakvo rješenje kojim joj se utvrđuje status radnika na čekanju, kao ni rješenje o plaćenom, odnosno neplaćenom odsustvu, nego je vođena kao radnica na čekanju.

7. Osnovni sud je istakao da, u konkretnom slučaju, smatra da apelantici za period od 1. januara 1997. godine do 30. septembra 2002. godine, kada joj je utvrđen prestanak radnog odnosa, pripada pravo na plaću kao radniku na čekanju s obzirom na to da joj je tuženi kao poslodavac prešutno produžio čekanje ne donoseći odluku o otkazu ugovora o radu i ne iskoristivši zakonsko pravo na to. Osnovni sud je istakao da apelantici za dosuđeni period pripada iznos od 10.642,01 KM na ime naknade neisplaćene plaće kao i obračunata kamata u iznosu od 17.174,00 KM, koji iznos je umanjen za 30% od visine utvrđene plaće prema nalazu i mišljenju vještaka jer je obračun plaća izvršen u punom iznosu kao da je apelantica bila u radnom odnosu a ne kao radnik na čekanju. Osnovni sud je, dalje, istakao da je, imajući u vidu činjenicu da je odluka tuženog od 10. septembra 2002. godine o prestanku radnog odnosa zakonita, te prihvaćenu činjenicu da je apelantica od 1. januara 1997. godine do 30. septembra 2002. godine imala status radnika na plaćenom odsustvu, tužbenom zahtjevu djelomično udovoljio i tuženog obavezao da apelantici isplati naknadu na ime plaće za navedeni period u visini od 70% od ličnog dohotka koji bi ostvarivala da je bila u radnom odnosu a ocjenjujući činjenicu da je apelantica na glavnoj raspravi precizirala tužbeni zahtjev i predložila da joj tuženi isplati naknadu samo na osnovu neisplaćenih plaća i kamata.

8. Odlučujući o žalbama apelantice i tuženog, Okružni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj Gž-155/05 od 7. jula 2005. godine žalbu tuženog odbio i u dosuđujućem dijelu (stav I izreke presude) potvrdio Presudu Osnovnog suda broj Rs.61/03 od 30. decembra 2004. godine. Apelanticina žalba je djelomično uvažena pa je presuda ukinuta u stavu II izreke i to u dijelu u kojem je odbijen višak apelanticinog tužbenog zahtjeva za naknadu plaća i obračunate zakonske zatezne kamate kao i troškove postupka, te je u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U ostalom dijelu žalba je odbijena i osporena presuda u stavu II potvrđena.

9. Okružni sud je u pogledu apelanticinih novčanih potraživanja prihvatio činjenično utvrđenje i pravna shvatanja Osnovnog suda. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je članom 64. stav 1. Zakona o radnim odnosima, na kojoj odredbi je zasnovana odluka o proglašenju potrebe za apelanticinim radom, propisano da radnika za čijim radom je prestala potreba, zbog smanjenog obima rada ili zbog drugih ekonomskih teškoća preduzeća, direktor može uputiti na privremeno čekanje koje ne može biti kraće od šest mjeseci niti duže od godinu dana. Odredbom člana 151. stav 1. Zakona o radu propisano je da će se odredba člana 127. tog zakona, o pravu radnika na otpremninu, shodno primijeniti i na radnike koji se na dan stupanja na snagu zakona zateknu na čekanju na koje su upućeni u skladu sa članom 64. Zakona o radnim odnosima, ukoliko ih poslodavac u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu zakona ne pozove na rad. Kako je nesporno da je apelantica dobila rješenje kojim je proglašena radnikom za čijim je radom prestala potreba, te kako tuženi od momenta donošenja tog rješenja do donošenja odluke o prestanku radnog odnosa apelantici nije donio nikakvo drugo rješenje, odnosno odluku, to je Okružni sud zaključio da je tuženi nesporno prihvatio da se apelantica sve vrijeme nalazi na čekanju. S obzirom na to da je odlukom tužene od 30. septembra 2002. godine navedeno da apelantici prestaje radni odnos kao «radniku na čekanju» i da joj pripada pravo na otpremninu prema članu 151. Zakona o radu, to je, prema mišljenju i Okružnog suda, odluka o prestanku radnog odnosa apelantici zakonita.

10. Okružni sud je, dalje, istakao da je odredbom člana 64. stav 3. Zakona o radnim odnosima od 30. decembra 1993. godine predviđeno da za vrijeme čekanja radnik ima pravo na naknadu plaća najmanje u visini 60% prosječne plaće u preduzeću ostvarene u mjesecu za koji ostvaruje plaću, a odredbom člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radnim odnosima od 14. decembra 1997. godine, a kojim je izmijenjen član 64 stav 3. osnovnog Zakona o radnim odnosima, predviđeno je pravo radnika na čekanju na naknadu plaće u visini od 70% prosječne plaće koju je ostvario u mjesecu koji je prethodio mjesecu u kojem je upućen na čekanje ili u visini od 70% prosječne plaće ostvarene u preduzeću u istom mjesecu, s tim da se naknada mjesečno usklađuje sa kretanjem plaće u preduzeću. Okružni sud se, također, pozvao na odredbu člana 64a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radnim odnosima od 31. marta 1998. godine kojom je regulirano da radnik za vrijeme čekanja ima pravo na naknadu plaće u visini od 50% prosječne plaće koju je ostvario u mjesecu koji je prethodio mjesecu u kojem je upućen na čekanje ili u visini od 50% prosječne plaće ostvarene u preduzeću u istom mjesecu, s tim da se naknada mjesečno usklađuje sa kretanjem plaće u preduzeću. Istovremeno, odredba člana 87. Zakona o radu od 8. novembra 2000. godine predviđa da se Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i ugovorom o radu bliže uređuju slučajevi i uvjeti za ostvarivanje prava na naknadu plaće i visina naknade, te da se ovim aktima ne može odrediti manji iznos naknade plaće od 50% prosječne plaće koju je radnik ostvario u određenom prethodnom periodu ili od plaće koju bi radnik ostvario da je bio na radu. Okružni sud je naglasio da iz odredbi Opšteg kolektivnog ugovora i Posebnog kolektivnog ugovora za javno osnovno preduzeće Željeznice RS proizlazi da garantirana plaća iznosi 65% od plaće koju bi radnik ostvarivao u određenom periodu da je radio. S obzirom na to da i sam tuženi navodi da je apelantica bila na čekanju, a što proizlazi i iz odluke o prestanku radnog odnosa od 30. septembra 2002. godine, te iz ostalih provedenih dokaza, a da važeće zakonodavstvo ne poznaje institut «neplaćenog čekanja», Okružni sud smatra neosnovanim žalbene navode da apelantici ne pripada pravo na plaću.

11. Okružni sud smatra neprihvatljivim žalbeni prigovor tuženog da sud nije prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja uzeo u obzir navode tuženog da je apelantica prije donošenja odluke o privremenom raspoređivanju na radno mjesto evidentičara rada bila raspoređena na radno mjesto čistača, jer u odgovoru na tužbu navodi da je apelantica bila na radnom mjestu evidencije rada, koju odluku je i priložio uz odgovor na tužbu a što je predočeno i vještaku finansijske struke prilikom izrade nalaza. Okružni sud je naglasio da nije ni bitno rješenje o apelanticinom raspoređivanju, koje je doneseno prije rješenja o raspoređivanju na poslove evidentičara rada, jer apelanticina potraživanja nisu za raniji period. Zbog toga je Okružni sud žalbu tuženog ocijenio kao neosnovanu, te je odbio, a prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu (stav I izreke) potvrdio kao pravilnu i na zakonu zasnovanu.

12. Okružni sud je na kraju istakao da apelantica žalbom s pravom ukazuje na to da je nejasno na koji način je Osnovni sud umanjio traženu novčanu naknadu i kamate, odnosno na koji način je utvrdio dosuđene iznose neisplaćenih plaća i kamata jer iz nalaza vještaka a niti dokaza provedenih na glavnoj raspravi ne proizlazi da li je vještak finansijske struke plaće obračunavao u punom iznosu ili u nekom umanjenom niti je to sud pouzdano utvrdio. Osnovni sud polazi od toga da je vještak računao pune iznose ali se ne vidi od kojeg iznosa je odbio 30%, te s obzirom na navedene zakonske odredbe, ne obrazlaže zašto je umanjio 30%, odnosno zašto je dosudio iznose kao u izreci jer je očito da su ti iznosi, prema nalazu vještaka, daleko veći, pa bi čak i odbijanjem 30%, prema nalazu vještaka, ti iznosi bili daleko veći. I običnim proračunom, istakao je sud, dosuđeni iznosi naknade plaće trebaju biti u većem iznosu ili sud mora obrazložiti zašto je dosudio ove iznose a samo navođenje da je utvrđeni iznos umanjen za 30% nije dovoljno obrazloženje.

13. Zbog navedenih propusta Okružni sud prvostepenu presudu smatra nezakonitom i nepravilnom pa je apelanticinu žalbu u tom dijelu uvažio i ukinuo prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu kojim je potraživana naknada plaće i zakonske kamata i predmet vratio na ponovni postupak.

14. Odlučujući o reviziji koju je protiv drugostepene presude izjavio tuženi, Vrhovni sud je Presudom broj Rev-778/05 od 30. novembra 2007. godine uvažio reviziju, Presudu Okružnog suda broj Gž-155/05 od 7. jula 2005. godine preinačio u stavu I izreke tako što je žalbu tuženog uvažio, Presudu Osnovnog suda broj Rs.61/03 od 30. decembra 2004. godine preinačio u stavu I izreke tako što je odbio apelanticin tužbeni zahtjev da joj tuženi isplati 10.642,01 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 30. novembra 2004. godine do isplate na ime naknade plaće po osnovu čekanja na posao za period od 1. januara 1997. godine do 30. septembra 2002. godine, te 17.174,00 KM na ime obračunate zakonske zatezne kamate zaključno sa 30. novembrom 2004. godine kao i njen zahtjev za naknadu parničnih troškova.

15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da stavovi nižestepenih sudova, u odnosu na dosuđujući dio prvostepene presude (stav I izreke ), nisu pravilni, odnosno presude su zasnovane na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju ali je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Vrhovni sud je pojasnio da je apelanticino čekanje počelo 1. jula 1996. godine a završilo se 31. decembra 1996. godine, što znači da je trajalo šest mjeseci, tj. da je bilo u skladu sa članom 64. stav 1. Zakona o radnom odnosu.

16. Apelantica od 1. januara 1997. godine nije više mogla imati svojstvo radnika na čekanju niti primati naknadu po tom osnovu. Izuzetak kod tog pravila bilo bi njeno upućivanje na čekanje u trajanju od još šest mjeseci, u smislu člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radnim odnosima, koji je stupio na pravnu snagu 22. februara 1997. godine, a što se u konkretnom slučaju nije desilo.

17. Vrhovni sud je naglasio da se od 1. januara 1997. godine do kraja spornog perioda (30. septembar 2002. godine kada je apelantici prestao radni odnos) apelantica vodila kao radnik tuženog na «neplaćenom čekanju». Tačno je da «neplaćeno čekanje» nije zakonska kategorija, međutim, Vrhovni sud je pojasnio da, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, smisao ovog pojma jeste da se apelantica samo formalno vodila kao radnik tuženog, a da kod njega nije obavljala poslove na osnovu radnog odnosa jer ih nije ni bilo. Plaća je naknada za izvršeni rad radnika kod poslodavca, kako je to propisano odredbom člana 34. stav 1. ranijeg Zakona o radnim odnosima, odnosno člana 83. Zakona o radu koji je na snazi, pa ako radnik nije izvršio nikakav rad ne pripada mu ni pravo na plaću za taj period pa ni naknada plaće ako zakon ne propisuje ništa drugo (godišnji odmor, plaćeno odsustvo i dr.). Vrhovni sud je zaključio da nije osnovano apelanticino potraživanje prema tuženom na ime naknade plaće za period od 1. januara 1997. godine do 30. septembra 2002. godine.

18. Na kraju je Vrhovni sud pojasnio da, prema članu 105. stav 2. Zakona o radu, radnik može podnijeti tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede. Ovaj zakon je stupio na snagu 16. novembra 2000. godine, tj. prije podnošenja tužbe koju je apelantica podnijela 31. marta 2003. godine. Po prirodi spora jasno je da je apelantica morala saznati za postojanje potraživanja istekom svakog pojedinog mjeseca za koji traži naknadu plaće, pa je tužba blagovremena u odnosu na potraživanja nastala godinu dana prije podnošenja tužbe (između 31. marta 2002. godine i 30. septembra 2002. godine), odnosno tužba nije blagovremena u pogledu zahtjeva za naknadu plaća koje bi dospjele prije 31. marta 2002. godine, te je u tom dijelu tužbu trebalo odbaciti a u ostalom dijelu odbiti kao neosnovanu. Vrhovni sud je istakao da je preinačio nižestepene presude tako što je apelanticin tužbeni zahtjev u odnosu na ranije dosuđujući dio odbio u cjelini, jer je faktički apelanticin položaj u oba slučaja suštinski isti (ne pripada joj naknada plaće, bilo da se radi o odbijanju tužbenog zahtjeva, ili odbacivanju tužbe). S obzirom na to da je apelantici odbijen glavni tužbeni zahtjev, nije osnovan ni zahtjev za isplatu zatezne kamate kao ni naknade troškova postupka.

19. Apelantica se u apelaciji poziva na povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te na povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navode o povredi ovih prava apelantica zasniva na tvrdnji da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo i to Zakon o radu. Apelantica je istakla da je nesporno odlukom tuženog od 10. septembra 2002. godine radni odnos prestao, što znači da je do tog datuma bila radnik tuženog i po tom osnovu tuženi je bio dužan da je rasporedi na odgovarajući način i shodno svojim potrebama. Apelantica tužbeni zahtjev smatra blagovremenim jer je tužbu podnijela u zakonskom roku nakon odluke tuženog o prestanku radnog odnosa. U dopuni apelacije apelantica je tražila donošenje privremene mjere navodeći da je prije donošenja osporene odluke Vrhovnog suda izvršena isplata iznosa dosuđenog Presudom Osnovnog suda broj Rs.61/03 od 30. decembra 2004. godine, te je tuženi protiv nje podnio tužbu radi neosnovanog bogaćenja, koji postupak je u toku pred Osnovnim sudom. Predložila je da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporenu presudu i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovni postupak.

20. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

21. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

22. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je redovni sud primijenio materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

23. U konkretnom slučaju apelantica je, nakon što je podnijela tužbu radi utvrđenja i isplate plaće, ostvarila pravo da se odlučuje o njenim građanskim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u trostepenom sudskom postupku. Vrhovni sud je prilikom odlučivanja o reviziji tuženog osporenom odlukom odbio apelanticin tužbeni zahtjev da joj tuženi isplati 10.642,01 KM sa zakonskom zateznom kamatom na ime naknade plaće, po osnovu čekanja na posao za period od 1. januara 1997. godine do 30. septembra 2002. godine, te 17.174,00 KM na ime obračunate zakonske zatezne kamate zaključno sa 30. novembrom 2004. godine, kao i zahtjev za naknadu parničnih troškova. Vrhovni sud se u obrazloženju odluke pozvao na član 105. stav 2. Zakona o radu, prema kojem radnik može podnijeti tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede. S obzirom na to da je apelantica tužbu podnijela 31. marta 2003. godine i da je po prirodi spora jasno da je morala saznati za postojanje potraživanja istekom svakog pojedinog mjeseca za koji traži naknadu plaće, Vrhovni sud je zaključio da tužba nije blagovremena u pogledu zahtjeva za naknadu plaća koje bi dospjele prije 31. marta 2002. godine (od 1. januara 1997. godine do 31. marta 2002. godine). U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji je blagovremen i kojim je apelantica potraživala isplatu plaće po osnovu čekanja na posao za period od 31. marta 2002. godine do 30. septembra 2002. godine, Vrhovni sud je pojasnio da je plaća naknada za izvršeni rad radnika kod poslodavca, u smislu člana 83. Zakona o radu, pa kako je nesporno da apelantica nije ni izvršavala rad po osnovu radnog odnosa, ne pripada joj plaća za taj period. Ustavni sud napominje da je, prema članu 64. Zakona o radnim odnosima (na osnovu kojeg je apelantica i upućena na čekanje), propisano da period čekanja ne može biti kraći od šest mjeseci ni duži od jedne godine Članom 151. Zakona o radu, koji je stupio na snagu 16. novembra 2000. godine, propisano je da radnici koji se nalaze na čekanju na dan stupanja na snagu tog zakona, a na koje su upućeni u skladu sa članom 64. Zakona o radnim odnosima, mogu ostati u tom statusu još tri mjeseca, pa ukoliko ih poslodavac u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona ne pozove na rad, smatra se da im je prestao radni odnos. Dakle, prema navedenoj zakonskoj odredbi, apelantici je radni odnos kod tuženog prestao po sili zakona 16. februara 2001. godine, budući da je tuženi kao poslodavac u periodu od tri mjeseca nakon stupanja na snagu zakona (16. novembra 2000. godine) nije pozvao na rad a rješenjem tuženog kao poslodavca od 30. septembra 2002. godine samo je konstatiran prestanak radnog odnosa.

24. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

25. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelanticinog prijedloga za donošenje privremene mjere.

27. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-644/08 (Z. T.) | Sudska praksa | Aktio