Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1320/08 (A. J.)

Odluka donesena 11. 01. 2011.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Stanarsko pravo
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Šta se ne smatra domom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1320/08

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 01. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1320/08, rješavajući apelaciju Amile Jusičić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 11. januara 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Amile Jusičić.

Utvrđuje se kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj U- 783/04 od 27. februara 2008. godine.

U skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Vladi Republike Srpske da Amili Jusičić, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 600,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda.

Odbija se kao neosnovana apelacija Amile Jusičić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-783/04 od 27. februara 2008. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske, Banja Luka, broj 01-372-293/03 od 10. juna 2004. godine i Rješenja Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove Opštine Doboj broj 07-372-10/03 od 30. oktobra 2003. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Amila Jusičić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, koju zastupa Džavid Slamnik advokat iz Doboja, podnijela je 30. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-783/04 od 27. februara 2008. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske, Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ uprave) broj 01-372-293/03 od 10. juna 2004. godine i Rješenja Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove Opštine Doboj (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ uprave) broj 07-372-10/03 od 30. oktobra 2003. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, drugostepenog organa uprave i prvostepenog organa uprave zatraženo je 13. juna 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od prvostepenog organa uprave zatraženo je 8. novembra 2010. godine da dostavi spis na uvid.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 26. maja 2008. godine, drugostepeni organ uprave 23. maja 2008. godine, a prvostepeni organ uprave 21. maja 2008. godine. Prvostepeni organ uprave je 24. novembra 2010. godine dostavio spis na uvid.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori su dostavljeni apelanticinom punomoćniku 29. maja 2008. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Prvostepeni organ uprave je, rješavajući apelanticin zahtjev od 9. jula 2003. godine za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana u Doboju u ulici Kralja Petra I broj 13/4 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), donio Rješenje broj 07-372-10/03 od 30. oktobra 2003. godine kojim je apelanticin zahtjev odbio kao neosnovan. Prvostepeni organ uprave je utvrdio da, prema odredbama člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» br. 14/84- prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 19/93, 12/99, i 31/99; u daljnjem tekstu: ZOS), apelantica nije ostvarila ekonomsku zajednicu sa svojom tetkom, nositeljicom stanarskog prava na predmetnom stanu, Šerifom Mulalić (u daljnjem tekstu: nositeljica stanarskog prava), tj. apelantica nije sa nositeljicom stanarskog prava živjela u predmetnom stanu nakon zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju pet godina, a nije ostvarila ni ekonomsku zajednicu u trajanju od 10 godina života u predmetnom stanu. Dalje, prvostepeni organ uprave je istakao da, sve i da se uzme da je postojala ekonomska zajednica između apelantice i nositeljice stanarskog prava ona je kratko trajala, jer je prekinuta zaključenjem braka između apelantice i Halila Kljuvića 14. januara 1989. godine, tako da je mjesto prebivališta apelantice bilo u Gračanici. Prvostepeni organ uprave je dalje naveo da je neprihvatljiva izjava apelanticinog punomoćnika da je sa nositeljicom stanarskog prava, u predmetnom stanu, živjela 26 godina jer to nije dokazala validnim dokazima. Ovaj organ je istakao da je na nedvosmislen način utvrdio da apelantica nije živjela i stanovala s nositeljicom stanarskog prava u predmetnom stanu, te da ni danas ne živi niti stanuje u njemu, kao što nije stanovala ni u vrijeme smrti nositeljice stanarskog prava. Također je istakao da se ne može prihvatiti ni pozivanje na ugovor o doživotnom izdržavanju, jer nisu ispunjeni uvjeti iz ugovora kako je to propisano u ZOS-u. Po ocjeni ovog organa pozivanje na ratna dejstva, kao razlog apelanticinog odlaska u inostranstvo, nije prihvatljivo jer je evidentno da je nositeljica stanarskog prava umrla u martu 1992. godine, kad ratnih dejstava nije bilo na području Doboja. Općinski sud je, također, naveo da je na usmenoj raspravi održanoj 23. jula 2003. godine ranija apelanticina punomoćnica Hidajeta Jusić izjavila da apelantica nije dolazila u stan nakon što je Rješenjem Ministarstva za raseljena lica i izbjeglice utvrđeno da apelantici pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. Prvostepeni organ uprave je ocijenio da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 6, 21. i 28. ZOS-a, pa je odlučio kao u dispozitivu rješenja.

7. Rješavajući o apelanticinoj žalbi drugostepeni organ uprave je donio Rješenje broj 01- 372-293/03 od 10. juna 2004. godine kojim je apelanticinu žalbu odbio. Drugostepeni organ uprave je naveo da je članom 6. ZOS-a propisano da su članovi porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava, između ostalih, i lica koja s nositeljicom stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od 10 godina, ili više od pet godina ako su se uselila na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju koji su zaključili s nositeljicom stanarskog prava. Prema tome, samo postojanje porodičnog odnosa nije dovoljno da se u smislu navedene zakonske odredbe neko lice smatra članom porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava. Za takav status neophodan je i uvjet u pogledu trajnog življenja i stanovanja s nositeljicom stanarskog prava. Dalje, taj uvjet je trebao biti ispunjen u vrijeme smrti nositeljice stanarskog prava, tj. 25. marta 1992. godine. Naime, prema ocjeni ovog organa prvostepeni organ uprave je temeljem provedenih dokaza pravilno zaključio da apelantica nije ispunila uvjet za sticanje statusa člana porodičnog domaćinstava nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu u smislu relevantnih odredbi ZOS-a. Dalje, drugostepeni organ uprave je ocijenio da je pravilan stav prvostepenog upravnog organa koji je konstatirao da, sve i da se uzme da je postojala ekonomska zajednica između apelantice i nositeljice stanarskog prava, ona je kratko trajala jer je prekinuta zaključenjem braka između apelantice i Halila Kljuvića 14. januara 1989. godine, nakon čega je apelantica, sa svojim mužem, živjela u Gračanici. Drugostepeni organ je istakao da se i prema članu 6. stav 2. ZOS-a status člana porodičnog domaćinstva stiče po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, ili zajedničkog života ugovarača u trajanju od preko pet godina. Međutim, toliko vremena nije proteklo od sastavljanja i ovjere ugovora o doživotnom izdržavanju do smrti nositeljice stanarskog prava.

8. Vrhovni sud je Presudom broj U-783/04 od 27. februara 2008. godine odbio kao neosnovanu apelanticinu tužbu izjavljenu protiv odluke drugostepenog organa uprave. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu umrla 25. marta 1992. godine, te da je apelantica s njom, kao primateljicom izdržavanja, zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju 24. aprila 1987. godine. Zatim, u tački 1. ugovora navedeno je da nositeljica stanarskog prava dozvoljava apelantici kao davateljici izdržavanja «da se može useliti u stan koji se nalazi u Ulici 1. maja broj 9, na kojem je primalac izdržavanja nositeljica stanarskog prava». Nesporna je činjenica da je to ranija adresa predmetnog stana, međutim iz uvjerenja Centra javne bezbjednosti Doboj broj 11-05/2-207-111/03 od 7. februara 2003. godine proizlazi da je apelantica do 19. aprila 1988. godine imala prijavljeno prebivalište u Doboju, na adresi u ul. Džemala Bijedeća br. 40/37, a od 19. aprila 1988. godine na adresi predmetnog stana. Dalje, iz izvoda iz Matične knjige vjenčanih Opštine Gračanica je vidljivo da je apelantica zaključila brak s Halilom Kljuvićem 14. januara 1989. godine, te da je njeno prebivalište bilo u Gračanici. Vrhovni sud je iskaze saslušanih svjedoka ocijenio kao neodređene i krajnje neprecizne, iz kojih se nije mogao izvesti zaključak da je apelantica u vrijeme smrti nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu bila član njenog porodičnog domaćinstva u smislu odredbi člana 6. stav 2. ZOS-a. Naprotiv, polazeći od navedenih dokaza u pismenoj formi, Vrhovni sud je zaključio da je pouzdano utvrđeno da apelantica taj status nije imala. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da samim tim otpada i pravna mogućnost da apelantica nastavi korištenje predmetnog stana prema odredbama člana 29. u vezi s članom 21. ZOS-a, koji je važio u vrijeme smrti nositeljice stanarskog prava i podnošenja apelanticinog zahtjeva u predmetnoj upravnoj stvari. Vrhovni sud je istakao da se u ovakvoj situaciji ukazuje da je osnovana primjena odredbi člana 38. stav 1. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), tj. primjena pravila da se upravni spor rješava na podlozi utvrđenih činjenica u upravnom postupku.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelantica smatra da je u upravnom postupku po zahtjevu za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana i u upravnom sporu pred Vrhovnim sudom prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, pravo na dom i pravo na nediskriminaciju iz člana II/3.e), f) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i čl. 8. i

14. Evropske konvencije. U pogledu kršenja prava na pravično suđenje apelantica je istakla da su organi uprave i sudovi proizvoljno ocijenili dokaze, zanemarujući pri tome materijalni dokaz-pismene isprave i uvjerenje CJB Doboj o prebivalištu, Rješenje Ministarstva za raseljena lica i izbjeglice kojim je njoj stan vraćen u posjed s prilogom zapisnika o preuzimanju stana, tako da Dobojinvest AD nije imao pravo odbiti njen zahtjev za zaključenje ugovora o korištenju stana. Naime, rješenje Ministarstva za raseljena lica i izbjeglice je bilo pravosnažno i izvršno tako da je taj postupak bio nezakonit, a zatim i daljnji postupci pred organom uprave i Vrhovnim sudom. Zbog navedenog apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na dom zaštićeno članom 8. Evropske konvencije. Također, navodi da sama činjenica da je povratnik u Republiku Srpsku u opštinu Doboj upućuje na zaključak da je prema njoj «vođen diskriminatorski postupak kao povratnici Bošnjačke nacoinalnosti», a što je zabranjeno prema odredbama Evropske konvencije. Istakla je da su o njenom zahtjevu za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana organi uprave i Vrhovni sud neopravdano dugo vodili postupak i na taj način odlučivali van razumnog roka. Stoga traži da se osporene odluke upravnih organa i Vrhovnog suda ponište i Republika Srpska obaveže da joj na ime pretrpljene štete isplati iznos od 25.000,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

10. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u konkretnoj pravnoj situaciji nije došlo do kršenja apelanticinih ustavnih prava i prava zagarantovanih Evropskom konvencijom. Istakao je da je tačna činjenica da je postupak u ovom upravnom sporu trajao dugo zbog toga što je sud imao veliki broj neriješenih predmeta koji su primljeni prije apelanticinog predmeta. Također je naveo da apelantica uz tužbu nije dostavila odgovarajuću punomoć, te da tužena strana na prvo traženje nije dostavila predmetni spis.

11. Drugostepeni organ je u odgovoru istakao da u svemu ostaje kod obrazloženja svog rješenja u kojem su sadržani razlozi na osnovu kojih je doneseno osporeno rješenje.

12. Prvostepeni organ je u odgovoru istakao da u postupku pred ovim organom nije učinjena niti jedna povreda ljudskih prava, kao ni povreda prava na dom. Postupak u ovoj pravnoj stvari je tekao bez ikakvih problema i primjedbi na postupanje s aspekta diskriminacije po nacionalnoj, vjerskoj, ili nekoj drugoj osnovi. Smatra da je apelanticin punomoćnik, koji nije učestvovao ni u jednoj fazi postupka pred ovim organom (jer je apelantica imala druge punomoćnike), postupao krajnje neprofesionalno, te da je iznio klevete na račun ovog organa, bez ikakvih argumenata i s vlastitim frustracijama.

V. Relevantni propisi

13. U Zakonu o opštem upravnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 13/02 i 87/07) relevantne odredbe glase:

Član 6.

Pri vođenju postupka i rešavanju u upravnim stvarima organi su dužni da strankama omoguće da što lakše zaštite i ostvare svoja prava, vodeći pri tom računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava drugih lica niti u suprotnosti sa javnim interesom. Član 14.

Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja.

14. U Zakonu o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» br. 14/84, 12/87 i 36/89, te «Službeni glasnik RS» br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99) relevantne odredbe glase: Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nositeljica stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva, a ostala su u istom stanu. Članovima porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili izvan braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nositeljica stanarskog prava dužan shodno zakonu da izdržava ili su ta lica dužna shodno zakonu da izdržavaju nositeljice stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno stanuju i žive, kao i lica koja s nositeljicom stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nositeljice stanarskog prava.

Član 21.

Korisnici stana (član 6 stav 1) koji stanuju zajedno s nositeljicom stanarskog prava, imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan, pod uslovima koji su propisani ovim zakonom.

Članovima porodičnog domaćinstva (član 6 stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nositeljice stanarskog prava, kao i kada nositeljica stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korišćenju stana, odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13 ovog zakona.

Član 28.

Ako jedna od ugovornih strana neće da zaključi ugovor o korišćenju stana u roku od 30 dana od dana useljenja u stan, odnosno ako jedna od ugovornih strana u slučaju iz čl. 21, 22, 32 stav 1 i člana 33 st. 3 i 4 ovog zakona neće da zaključi ugovor o korišćenju stana u roku od 30 dana od podnesenog traženja, stambeni organ na zahtjev jedne od ugovornih strana, donosi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korišćenju stana dok taj ugovor ne bude zaključen shodno odredbama ovog zakona.

VI. Dopustivost

15. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U-783/04 od 27. februara 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 6. marta 2008. godine, a apelacija je podnesena 30. aprila 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelantica osporava presudu Vrhovnog suda i rješenja organa uprave, tvrdeći da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, pravo na dom i pravo na nediskriminaciju iz člana II/3.e), f) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te čl. 8. i 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

Donošenje odluke u razumnom roku Relevantni principi

21. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

22. Ustavni sud zapaža da je postupak pred upravnim organima i sudom, u kojem je apelantica tražila da se donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, počeo 23. jula 2003. godine i da je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 783/04 od 27. februara 2008. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud pri ocjeni dužine predmetnog postupka treba ispitati jeste četiri godine, sedam mjeseci i 18 dana.

Analiza dužine trajanja postupka

23. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku donošenja rješenja koje će zamijeniti ugovor o korištenju predmetnog stana, odnosno rješenja kojim će se, de facto, utvrditi prijenos stanarskog prava s ranije nositeljice stanarskog prava na apelanticu. Ustavni sud smatra da se predmetni spor, prema svojoj suštini i dokazima koje je trebalo izvesti i procijeniti, ne može smatrati posebno složenim. Osim toga, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak od značaja za apelanticu s obzirom da se tiče daljnjeg osnova za korištenje i raspolaganje predmetnim stanom.

24. Analizirajući dužinu predmetnog postupka Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni upravni organ, odlučujući o apelanticinom zahtjevu za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, održao tri rasprave i donio rješenje nakon tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva. Protiv rješenja prvostepenog organa uprave apelantica je izjavila žalbu o kojoj je drugostepeni upravni organ odlučio u roku od devet mjeseci. Kada je riječ o upravnom sporu pred Vrhovnim sudom, Ustavni sud je utvrdio da je postupak pred tim sudom trajao tri godine, osam mjeseci i tri dana. Imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja proizlaze iz apelanticine tužbe, Ustavni sud smatra da ne postoji opravdanje za ovako dugo postupanje Vrhovnog suda. Dalje, Vrhovni sud nije ponudio nikakve opravdane razloge za ovako dugo trajanje postupka koji se ne može okarakterisati kao posebno složen. Osim toga, Ustavni sud iz stanja predmeta nije mogao utvrditi eventualni doprinos apelantice ukupnoj dužini postupka. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da odgovornost za ukupnu dužinu postupka u konkretnom slučaju prvenstveno snosi Vrhovni sud.

25. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su izneseni u prethodnim stavovima ove odluke, uključujući složenost predmeta, ukupnu dužinu postupka pred upravnim organima, te uzimajući u obzir i postupak pred Vrhovnim sudom, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

26. Apelantica je zatražila naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.

27. Prilikom odlučivanja o apelanticinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od po 150,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je postupak povodom apelanticinog zahtjeva trajao četiri godine, sedam mjeseci i 18 dana, apelantici se utvrđuje naknada u iznosu od 600,00 KM. Ovaj iznos apelantici je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

28. U vezi s apelanticinim zahtjevom da joj se nadoknadi materijalna šteta Ustavni sud ističe da Pravilima Ustavnog suda nije predviđena mogućnost ostvarivanja prava na naknadu materijalne štete.

Ostali segmenti prava na pravično suđenje

29. Apelantica smatra da nije imala pravično suđenje zbog toga što su, po njenom mišljenju, organi uprave i Vrhovni sud proizvoljnom ocjenom dokaza nepravilno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, te stoga njen zahtjev za zaključivanje ugovora o korištenju stana neosnovano odbili. U vezi s iznesenim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

30. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su organi uprave i Vrhovni sud u upravnom sporu u kojem je zahtijevano poništenje rješenja kojim je apelanticin zahtjev za zaključenje ugovora o korištenju stana odbijen, iz provedenih dokaza utvrdili da apelantica nije stekla svojstvo člana porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu, niti je to svojstvo stekla po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, u smislu relevantnih odredbi člana 6. ZOS-a. Također, upravni organi i Vrhovni sud su pojasnili zašto su neosnovani apelanticini navodi u kojima je istakla da je svojstvo člana porodičnog domaćinstva stekla po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, navodeći da je prema odredbama člana 6. stav 2. ZOS-a uvjet za sticanje statusa člana porodičnog domaćinstva, po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, zajednički život ugovarača u trajanju od preko pet godina, ali da u konkretnom slučaju toliko vremena nije proteklo od sastavljanja i ovjere ugovora o doživotnom izdržavanju do smrti nositeljice stanarskog prava. Dalje, upravni organi i Vrhovni sud su dali obrazloženje zbog čega nisu prihvatili iskaze saslušanih svjedoka, navodeći da su oni ocijenjeni kao neodređeni i krajnje neprecizni, a iz kojih se nije mogao izvesti zaključak da je apelantica 25. marta 1992. godine, tj, u vrijeme smrti nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu, bila član njenog porodičnog domaćinstva. Također su obrazložili zašto su ocijenili da su validni dokazi u pismenoj formi (uvjerenje Centra javne bezbjednosti Doboj, Izvod iz matične knjige vjenčanih Opštine Gračanica i dr.), navodeći da su ocjenom dokaza u pismenoj formi na pouzdan način zaključili da apelantica u vrijeme smrti nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu nije bila član njenog porodičnog domaćinstva u smislu relevantnih odredbi člana 6. ZOS-a.

31. Ustavni sud primjećuje da apelantica ukazuje na Rješenje Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske – Odsjek u Doboju broj 05-050-13-4215/2/99 od 29. aprila 2003. godine, i navodi da su postupci pred organima uprave i Vrhovnim sudom u kojima su donesene osporene odluke bili nezakoniti budući da joj je navedenim rješenjem, koje je pravosnažno i izvršno, utvrđeno da joj pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. Ustavni sud zapaža da se u predmetu spisa koji na traženje Ustavnog suda prvostepeni organ dostavio ovom sudu, nalazi navedeno Rješenje Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske – Odsjek u Doboju na koje apelantica ukazuje, međutim, u konkretnom slučaju organi uprave i Vrhovni sud su odlučivali o apelanticinom zahtjevu za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana i u tom postupku, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja primjenom relevantnih odredbi ZOS-a, odlučili o apelanticinom zahtjevu. Ustavni sud, također, ističe da je postupak u kome je utvrđeno da apelantici pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed vođen na temelju Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, te da je to sasvim drugi postupak, u odnosu na postupak u konkretnom slučaju koji je apelantica pokrenula budući da joj investitor Fond penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske Filijala Doboj nije dao saglasnost za prenos stanarskog prava na predmetnom stanu. Ustavni sud ponovno naglašava da se u predmetnom postupku za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana na temelju relevantnih odredbi čl. 6. st. 1. i 2, utvrđivale činjenice da li je apelantica stekla svojstvo člana porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu, a što je apsolvirano u prethodnom dijelu ove odluke. Ustavni sud smatra da osporene odluke nisu zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te da su na razumljiv i zadovoljavajući način obrazložene, i da sadrže sveobuhvatnu analizu relevantnih propisa koji su primijenjeni u konkretnom slučaju.

32. Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo pri utvrđivanju i ocjeni činjenica ili pri primjeni materijalnog prava, te da osporena presuda Vrhovnog suda sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga Ustavni sud smatra da u odnosu na ove apelanticine navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na poštivanje doma

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

Član 8. Evropske konvencije glasi:

Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.

34. Ustavni sud podsjeća na to da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A broj 297- C).

35. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li predmetni stan predstavlja apelanticin «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštivanje toga «doma». Drugo, da bi «miješanje» bilo opravdano, mora biti «u skladu sa zakonom». Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A broj 30, stav 49).

36. Prema sudskoj praksi Evropskog suda, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A broj 109, stav 46.f; i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A broj 297-C, stav 31). U skladu s ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99; i Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 45/06).

37. U odgovoru na pitanje da li se predmetni stan može smatrati apelanticinim «domom» Ustavni sud zapaža da su organi uprave i Vrhovni sud na osnovu ocjene dokaza pribavljenih po službenoj dužnosti i dokaza provedenih na prijedlog apelantice utvrdili da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu u smislu odredbi člana 6. stav 2. ZOS-a, te da u vrijeme smrti nositeljice stanarskog prava predmetni stan nije bio apelanticin dom jer u njemu nije živjela duži vremenski period. Dalje, apelantica ni poslije smrti nositeljice stanarskog prava u upravnom postupku nije uspjela dokazati da je predmetni stan zaista faktički i koristila i u njemu boravila i obavljala svakodnevne aktivnosti. Dakle, prema utvrđenju upravnih organa, čije stavove i zaključke je potvrdio i Vrhovni sud, predmetni stan nije bio apelanticin dom. Po mišljenju Ustavnog suda, nije proizvoljan način na koji su organi uprave i Vrhovni sud utvrdili da predmetni stan nije bio apelanticin dom niti su u tom pravcu izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni, a apelantica navedeno nije dovela u sumnju ni navodima iz apelacije.

38. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer apelantica nije dokazala da je živjela i stanovala s nositeljicom stanarskog prava u predmetnom stanu, što je uvjet koji je trebao biti ispunjen u vrijeme smrti nositeljice stanarskog prava, zbog čega se predmetni stan ne može smatrati njenim domom.

Pravo na zabranu diskriminacije

39. Ustavni sud je u brojnim odlukama obrazložio da se svako različito postupanje smatra diskriminacijskim, ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 116/03 od 15. juna 2004. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 40/04).

40. U konkretnom slučaju, međutim, apelantica u pogledu prava na nediskriminaciju, osim što je navela da je prema njoj «vođen diskriminatorski postupak kao povratnici Bošnjačke nacionalnosti», nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Osim toga apelantica, nije navela ni po kojem osnovu se smatra diskriminiranom i u vezi sa kojim zaštićenim pravom. Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» u vezi s kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njeni navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije neosnovani.

VIII. Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije kada postupak za koji je podnesen zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana trajao više od četiri godine, a takvo neopravdano trajanje postupka se može, prvenstveno, pripisati ponašanju Vrhovnog suda koji je u upravnom sporu odluku donio nakon tri godine, osam mjeseci i tri dana. Međutim, nema kršenja prava na pravično suđenje u dijelu u kojem se apelantica žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje proisteklo zbog proizvoljne ocjene dokaza i na pogrešnu primjenu materijalnog prava kada su organi uprave i Vrhovni sud ispunili svoju dužnost i iznijeli razloge na kojima su njihove odluke zasnovane, a Ustavni sud nije mogao utvrditi da je postupak prekršen na štetu apelantice.

42. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer apelantica nije dokazala da je bila član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu za koji je podnesen zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, zbog čega se predmetni stan ne može smatrati njenim domom.

43. Ustavni sud smatra da su neosnovani apelanticini navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, također s obzirom da, osim pozivanja na kršenje navedenog člana, ne postoje relevantni navodi i dokazi kojim bi se potkrijepila tvrdnja o kršenju ovog prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

44. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-1320/08 (A. J.) | Sudska praksa | Aktio