Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-541/08 (Š. H.)

Odluka donesena 21. 01. 2011.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Prava iz radnog odnosa
  • Član 40. stav 3. Pravila
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Tudor Pantiru, Constance Grewe

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-541/08

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 01. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 541/08, rješavajući apelaciju Šaćira Hodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 40. stav 3, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grewe, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 21. januara 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Šaćira Hodžića.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku u postupku okončanom Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-807/05 od 26.

decembra 2006. godine.

U skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati Šaćiru Hodžiću iznos od 2.100,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Smatra se odbijenom apelacija Šaćira Hodžića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev- 807/05 od 26. decembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-790/04 od 14. aprila 2005. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj P-9/04 od 7. jula 2004. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1.

Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu koji se odnosi na proizvoljnu primjenu člana 143. stav 8.

Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine i u dijelu koji se odnosi na nepristrasnost suda.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Šaćir Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Semir Kajtaz, advokat iz Mostara, podnio je 16. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-807/05 od 26. decembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-790/04 od 14. aprila 2005. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-9/04 od 7. jula 2004. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog suda i Općinskog suda i Srednje škole Stolac (u daljnjem tekstu: poslodavac) zatraženo je 22. augusta 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni i Općinski sud, te poslodavac dostavili su odgovore na apelaciju 6. marta, 13. marta i 11. marta 2008. godine. Kantonalni sud nije dostavio traženi odgovor.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su podnosiocu zahtjeva 13. septembra 2010. godine.

5. Ustavni sud je 26. maja 2010. godine zatražio spis na uvid od Općinskog suda, koji je dostavio originalni spis 11. juna 2010. godine. Ustavni sud je 8. septembra 2010. godine vratio spis Općinskom sudu.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Apelant je 3. februara 2000. godine podnio zahtjev poslodavcu za uspostavu radnopravnog statusa, a 29. novembra 2000. godine je podnio žalbu Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana

143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija). Kantonalna komisija je 15. marta 2001. godine donijela Rješenje broj UP/I-06-34-1168-1/00 kojim je odbijena kao neosnovana apelantova žalba. Federalna komisija za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija) je 4. marta 2003. godine donijela Rješenje broj 03-34-659/01 kojim je poništila rješenje Kantonalne komisije i naložila poslodavcu da apelantu u roku od 15 dana uspostavi radnopravni status zaposlenika na čekanju, u skladu sa članom 143. ZOR-a od 3. februara 2000. godine.

8. Poslodavac je 23. oktobra 2003. godine donio Odluku broj 05-III-450/03 kojom je apelantu utvrđen radnopravni status zaposlenika na čekanju od 3. februara 2000. godine, u trajanju od šest mjeseci. Odlukom je utvrđeno da apelantu prestaje radni odnos po sili zakona 3. jula 2000. godine uz pravo na otpremninu, o čemu će se zaključiti poseban ugovor.

9. Apelant je 10. februara 2004. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv poslodavca radi povratka na radno mjesto. Apelant je na pripremnom ročištu 9. juna 2004. godine preinačio tužbeni zahtjev. Preinačenim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da Općinski sud utvrdi da je poslodavac nezakonito zaposlio drugo lice na radno mjesto profesora tjelesnog i zdravstvenog odgoja, te da je slijedom tog utvrđenja dužan da sa apelantom zaključi ugovor o radu na neodređeno vrijeme, rasporedi ga na radno mjesto profesora tjelesnog i zdravstvenog odgoja, kao i da mu isplati naknadu na ime zarade po osnovu plaće i toplog obroka sa zakonskom zateznom kamatom u iznosu i za periode bliže precizirane navedenim tužbenim zahtjevom. Općinski sud je 29. juna 2004. godine održao glavnu raspravu.

10. Presudom Općinskog suda broj P-9/04 od 7. jula 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-790/04 od 14. aprila 2005. godine, apelantov tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen kao neosnovan.

11. Obrazlažući presudu Općinski sud je naveo da apelant, u skladu sa članom 143. Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR), ne može tražiti da bude vraćen na posao, jer je stekao sva prava koja mu po tom članu pripadaju. Općinski sud je istakao da su neutemeljeni apelantovi navodi da je, prema stavu 8. člana 143. ZOR-a, na njegovo radno mjesto zaposleno drugo lice, jer to drugo lice radi po osnovu ugovora o djelu, a rad po ugovoru o djelu nije radni odnos, već je obligacionopravni odnos. Dalje, Općinski sud je naveo da apelant radi po ugovoru o radu na određeno vrijeme od 31. augusta 2003. godine do 31. augusta 2004. godine u Medicinskoj školi Mostar, a radnopravni status mu je riješen Odlukom poslodavca od 23. oktobra 2003. godine, te mu zbog toga ne pripadaju prava propisana članom 143. stav 8. ZOR-a, jer nije nezaposlen. Naime, Općinski sud je naglasio da, prema odredbi člana 19. ZOR-a, ugovor o radu na određeno vrijeme je radni odnos.

12. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo i za svoju odluku dao dovoljno jasne i osnovane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostepeni sud. Dalje, Kantonalni sud je naveo da apelant neosnovano ističe da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, a s tim u vezi da je pogrešno primijenio materijalno pravo iz člana 143. ZOR-a kada je vrijeme od 31. augusta 2003. godine do 31. augusta 2004. godine uzeo kao relevantnu činjenicu pri rješavanju ove pravne stvari, zato što je apelant u navedenom periodu bio zaposlen na određeno vrijeme u Srednjoj medicinskoj školi Mostar. Za rješavanje ove pravne stvari, prema mišljenju Kantonalnog suda, bitno je vrijeme od 1. augusta 2000. godine do 1. augusta 2001. godine s obzirom na to da, prema odredbi člana 143. stav 8. ZOR-a, prestankom radnog odnosa zaposleniku poslodavac u periodu od godinu dana nije smio zaposliti drugo lice istih kvalifikacija i istog stepena stručne spreme, osim zaposlenika iz st. 1. i 2. člana 143. ZOR-a. Žalbeni navodi bi stajali u situaciji da je prvostepeni sud pobijano rješenje ocijenio bez provođenja drugih dokaza. Donoseći pobijanu presudu, prvostepeni sud je imao u vidu podatke poslodavca, a u vezi sa angažiranjem drugog lica kao vanjskog saradnika, koji su ovjereni pečatom poslodavca i potpisom v.d. direktora i kojem dokazu ni sâm apelant nije prigovorio. Kantonalni sud je zaključio da iz provedenih dokaza nedvosmisleno proizlazi da poslodavac u spornom periodu nije zaključio radni odnos na neodređeno vrijeme sa drugim licem, već, kako to pravilno prvostepeni sud zaključuje, to drugo lice nalazilo se u obligacijskom odnosu po osnovu ugovora o djelu sa tuženim, što ne predstavlja radni odnos. Također, Kantonalni sud je naglasio da za rješavanje ove pravne stvari nije bitno što je apelant u periodu od 31. augusta 2003. godine do 31. augusta 2004. godine u vrijeme podnošenja tužbe bio u radnom odnosu u Srednjoj medicinskoj školi u Mostaru, već upravo period nakon prestanka radnog odnosa, od 1. augusta 2000. godine do 1. augusta 2001. godine.

13. Apelant je 14. juna 2005. godine protiv drugostepene presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu. U zahtjevu za reviziju apelant je izjavio da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo i pogrešno protumačio odredbe člana 143. stav 8. ZOR-a. Također, apelant je naglasio da su prvostepena i drugostepena presude nezakonito donesene, jer je sudija koji je donio prvostepenu presudu bio predsjednik Kantonalne komisije i donio je odluku kojom je negativno riješen apelantov zahtjev.

14. Vrhovni sud je 26. decembra 2006. godine donio Presudu broj Rev-807/05 kojom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za reviziju drugostepene presude.

15. Obrazlažući presudu, Vrhovni sud je naveo da su sudovi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je istakao da ugovor o djelu koji je, prema utvrđenju nižestepenih sudova, zaključen između poslodavca i trećeg lica, jer nije postojao dovoljan broj časova koji je u ovom slučaju uvjet za zaključivanje ugovora o radu, jeste obligacioni odnos kojim je među strankama ugovoreno izvršenje određenog posla za ugovorenu cijenu, a koji prestaje ispunjenjem obaveza preuzetih ugovorom i ne predstavlja zaposlenje koje ima u vidu odredba člana 143. stav 2. ZOR-a. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava, kao i nedonošenja odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešnom tumačenju odredbe člana 143. stav 8. ZOR-a od redovnih sudova, odnosno proizvoljnoj primjeni materijalnog prava prilikom donošenja presuda na sve tri sudske instance kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev. Apelant posebno ističe da se povreda navedenog prava ogleda i u činjenici da se Vrhovni sud nije obazirao na njegove revizione navode koji su od suštinske važnosti za ishod predmeta, a koji se ogledaju u tome da je sudija koji je donio prvostepenu presudu bio i predsjednik Kantonalne komisije i da je on donio Odluku broj UP/I-06-34-1168-1/00 od 15. marta 2001. godine kojom je, također, negativno riješen apelantov zahtjev. Najzad, apelant ističe da je predmetni postupak, koji se smatra hitnim, od dana podnošenja žalbe Kantonalnoj komisiji (29. novembra 2000. godine) do dana dostavljanja presude Vrhovnog suda (18. decembra 2007. godine) trajao punih sedam godina, te da je, zbog dužine postupka, trpio duševne bolove, pa smatra da mu pripada pravo na naknadu u iznosu od 4.809,00 KM u skladu sa praksom Ustavnog suda izraženoj u Odluci o prihvatljivosti i meritumu Abaz Ganibegović protiv Republike Srpske (CH/02/9270 od 5. jula 2006. godine).

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju Presude broj Rev-807/05 od 26. decembra 2006. godine i smatra da pri njenom donošenju apelantu nisu uskraćena prava iz Ustava BiH i Evropske konvencije na koja se poziva. Vrhovni sud je posebno naglasio da primjena prava u postupku donošenja revizijske presude nije bila proizvoljna.

18. U odgovoru na navode iz apelacije Općinski sud je ponovio razloge date u obrazloženju Presude broj P-9/04 od 7. jula 2004. godine. Također, Općinski sud je naveo da navedenom presudom apelantu niti u jednom segmentu nisu ugrožena prava zagarantirana Ustavom BiH i Evropskom konvencijom.

19. Poslodavac je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je u konkretnom sporu u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje i na njega pravilno primijenjeni materijalni propisi, te da u cjelokupnom postupku donošenja osporenih odluka nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji.

V.Relevantni propisi

20. U Zakonu o radu FBiH («Službene novine Federacije BiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 143.

Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.

Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obrati poslodavcu radi uspostavljanja radnopravnog statusa, a u ovom vremenskom periodu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.

Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. [...] Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu najmanje u visini tri prosječne plaće isplaćene na nivou Federacije u prethodna tri mjeseca, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku, do navršenih pet godina staža osiguranja, a za svaku narednu godinu staža osiguranja, još najmanje jednu polovinu prosječne plaće. Izuzetno, umjesto otpremnine poslodavac i zaposlenik mogu se dogovoriti i o drugom vidu naknade.

Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st. 4. i 5. ovog člana, utvrđuju se pismenim ugovorom između zaposlenika i poslodavca. [...] Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4. ovog člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz st. 1. i 2. ovog člana, ako je to lice nezaposleno.

21. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 357.

Sudija ne može suditi:

(4) ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa. [...] Član 358.

(1) Stranka podnosi zahtjev za izuzeće sudije čim sazna da postoji koji od razloga za izuzeće, a najkasnije do završetka rasprave, a ako nije bilo rasprave-do donošenja odluke.

[...] Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. VI.Dopustivost u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.

Evropske konvencije (djelimično usvajanje apelacije)

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U konkretnom slučaju pitanje dopustivosti predmetne apelacije razmotrit će se isključivo u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da u odnosu na navedeno apelacija ispunjava uvjete dopustivosti prema odredbama člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda. VII.Meritum U odnosu na dio odluke kojim se apelacija djelimično usvaja

24. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na «suđenje u razumnom roku» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

I. Pravo na pravično suđenje - razuman rok

25. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

27. Ustavni sud zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor iz radnog odnosa, dakle, spor građanskopravne prirode u kojem se utvrđuju apelantova građanska prava pri čemu je apelant zainteresiran da se konačna odluka o njegovom tužbenom zahtjevu donese u razumnom roku. Stoga je u apelantovom slučaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6. stav

1. Evropske konvencije primjenjiv.

a) Relevantni principi

28. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

29. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

30. Apelant se za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa obratio organima javne vlasti 29. novembra 2000. godine podnošenjem žalbe Kantonalnoj komisiji, a prema dokumentaciji dostavljenoj Ustavnom sudu, predmetni postupak je okončan Presudom Vrhovnog suda broj Rev- 807/05 od 26. decembra 2006. godine. Ustavni sud zapaža da je presuda Vrhovnog suda dostavljena apelantu tek 18. decembra 2007. godine, odnosno sa zakašnjenjem od skoro godinu dana. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je relevantan period koji se u konkretnom slučaju mora uzeti u obzir period od podnošenja žalbe Kantonalnoj komisiji pa do dostavljanja apelantu konačne odluke Vrhovnog suda. Dakle, period koji se uzima u obzir povodom trajanja postupka povodom apelantovog zahtjeva za zaštitu prava iz radnog odnosa iznosi sedam godina.

c) Složenost predmeta - analiza dužine postupka

31. U pogledu složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radilo o postupku u kojem se odlučivalo o pravima i obavezama u vezi s radnim odnosom. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom predmetu.

32. Ustavni sud konstatira da je Kantonalna komisija u kratkom vremenskom roku od tri mjeseca riješila apelantov zahtjev, a Federalna komisija je nakon 11 mjeseci donijela rješenje o apelantovoj žalbi na prvostepeno rješenje. Ustavni sud dalje zapaža da je Općinski sud, nakon podnošenja tužbe, donio odluku za pet mjeseci, te da je, nakon toga, Kantonalni sud o izjavljenoj žalbi na prvostepenu presudu odlučio nakon osam mjeseci. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud nakon godinu i šest mjeseci odlučio o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, a odluku dostavio apelantu tek 18. decembra 2007. godine, odnosno sa zakašnjenjem od skoro godinu dana.

33. Iz svega predočenog Ustavnom sudu, kao i na osnovu uvida u spis, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su organi javne vlasti, Kantonalna i Federalna komisija za implementaciju člana 143, a također ni Općinski sud i Kantonalni sud na bilo koji način izašli iz zakonskih ovlaštenja koja imaju, ili da su ih zloupotrijebili na način kojim bi doveli do odugovlačenja postupka, što bi kao rezultat imalo nesaglasnost sa zahtjevom za postupanje u razumnom roku u smislu prava na pravično suđenje. Međutim, Ustavni sud napominje da je postupak pred Vrhovnim sudom od dana kada je apelant izjavio reviziju do donošenja presude, odnosno do dana dostavljanja presude trajao skoro dvije godine i pet mjeseci. Ustavni sud smatra da je period od godinu dana i šest mjeseci, koliko je Vrhovnom sudu trebalo da donese odluku o apelantovoj reviziji, relativno dug, pogotovo imajući u vidu da je Općinskom i Kantonalnom sudu trebalo ukupno godinu i mjesec dana da donesu presude. Ustavni sud napominje da se u konkretnom slučaju radi o radnopravnom sporu koji se, u skladu sa članom 420. Zakona o parničnom postupku, ubraja u red hitnih postupaka. Ustavni sud smatra da nema opravdanja ni za propust Vrhovnog suda da revizionu presudu dostavi apelantu skoro godinu dana nakon njenog donošenja, što je, također, nepotrebno doprinijelo kršenju apelantovog prava da u razumnom roku dođe do konačne odluke o svom zahtjevu.

d) Apelantovo ponašanje

34. U građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi od ponašanja strana koje učestvuju u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70).

35. Što se tiče apelantovog ponašanja u konkretnom postupku, Ustavni sud primjećuje da apelant svojim ponašanjem ni na koji način nije izazvao odugovlačenje predmetnog postupka, nego je aktivno učestvovao u postupku i koristio raspoložive pravne lijekove. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelant na bilo koji način doprinio dužini postupka u konkretnom slučaju, te smatra da se ovako neopravdano dugo trajanje postupka u odlučujućoj mjeri može staviti na teret isključivo Vrhovnom sudu.

36. Uzimajući u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje se odlučujućoj mjeri može staviti na teret ponašanju Vrhovnog suda.

e) Naknada nematerijalne štete

37. Apelant traži da mu se na ime naknade nematerijalne štete, zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku, dosudi iznos od ukupno 4.809,00 KM za sedam godina neopravdano dugog trajanja postupka. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u slučajevima kršenja ljudskih prava i sloboda zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine.

38. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo bi isplatiti iznos od 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300 KM.

39. U konkretnom slučaju, Ustavni sud je već naveo da se radi o predmetu koji zahtijeva posebnu hitnost, te bi apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti po 300,00 KM, dakle, ukupan iznos od 2.100,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

VIII.Pravni argumenti izneseni na sjednici u odnosu na dio odluke u kojem se apelacija smatra odbijenom Sporna pitanja

40. U raspravi je istaknuto da se kao sporna pojavljuju sljedeća pitanja: pitanje proizvoljne primjene materijalnog prava, konkretno člana 143. stav 8. ZOR-a, te pitanje „nepristrasnosti suda“. Argumenti prema kojima osporene presude redovnih sudova nisu u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom

41. U raspravi je istaknuto da je članom 143. ZOR-a predviđeno da zaposleniku na čekanju, koji ne bude pozvan na posao u roku od šest mjeseci od stupanja zakona na snagu, radni odnos prestaje ex lege šest mjeseci od stupanja na snagu zakona, odnosno sa 5. majem 2000. godine. Međutim, sudovi, a što je vidljivo i iz presude Kantonalnog suda, nisu ispoštovali zakon, pa su odlučili da apelantu radni odnos prestaje 3. augusta 2000. godine, odnosno šest mjeseci od dana podnošenja zahtjeva. U raspravi je naglašeno da su ovi rokovi utvrđeni zakonom, da se ne mogu mijenjati, te da se imalo smatrati da je apelantu radni odnos prestao 5. maja 2000. godine. Također, u raspravi je naglašeno da je datum prestanka radnog odnosa apelantu jako bitan radi računanja roka iz člana 143. stav 8. ZOR-a, koji predviđa da „poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz st. 1. i 2. ovog člana, ako je to lice nezaposleno“. U raspravi je zaključeno da kritični period u kojem poslodavac nije mogao zaposliti drugo lice jeste period od 5. maja 2000. godine do 5. maja 2001. godine, te da je taj isti period trebalo uzeti kao relevantan i u pogledu apelantovog zaposlenja na nekom drugom radnom mjestu. U raspravi je istaknuto da iz dokumentacije u spisu jasno proizlazi da je apelant, počevši od 31. augusta 2003. godine, zaposlen po ugovoru o radu na neodređeno vrijeme u Medicinskoj školi Mostar, te da u kritičnom periodu od godinu dana (od 5. maja 2000. godine do 5. maja 2001. godine) nije imao zasnovan radni odnos. U raspravi je istaknuto da je poslodavac zaposlio vanjskog saradnika u periodu od 4. jula 2000. godine (što je mjesec dana prije nego što je apelantu prestao radni odnos po rješenju poslodavca) do 5. februara 2004. godine, odnosno sa njim zaključio ugovor o djelu. Također, u raspravi je konstatirano da iz navedenog proizlazi da je vanjski saradnik bio angažiran po ugovoru o djelu tri godine i 10 mjeseci, te da je izvodio nastavu 12 sati sedmično, što je gotovo 60 % pune norme. U raspravi je istaknuto da je sklapanje ugovora o djelu sa trećim licem bio samo način apelantovog udaljavanja sa poslova profesora tjelesnog i zdravstvenog odgoja, odnosno način da se apelantu ne dozvoli ponovno uspostavljanje radnog odnosa. S obzirom na navedeno, u raspravi je istaknuto da je poslodavac očigledno zloupotrijebio prava iz člana 143. stav

8. ZOR-a. Također, istaknuto je da se zabrana iz stava 8. člana 143. ZOR-a ne može tumačiti na način da se sa nekim može zaključiti ugovor o djelu samo iz razloga što takav ugovor ne predstavlja radni odnos. U raspravi je istaknuto da, ukoliko nije bilo dovoljno časova za normu, sa apelantom se mogao zaključiti ugovor na pola radnog vremena, a ako poslodavac to nije želio, onda je u svakom slučaju navedeni ugovor o djelu trebalo da bude zaključen sa apelantom. Također je u raspravi navedeno da je svrha ovoga zakona, odnosno člana 143. ZOR-a, da se pobrine za ona lica koja su zbog rata izgubila posao, te da ovaj zakon za njih stvara posebnu prednost da ponovno budu uposlena na starim radnim mjestima. Najzad, u raspravi je navedeno da je u primjeni zakona trebalo stati na stranu zaposlenika, pogotovo imajući u vidu da je apelant bio lice pred penzijom.

42. U vezi sa pitanjem nepristrasnosti suda (izuzeće sudije Zlatka Tanovića), istaknuto je da je Zlatko Tanović u postupku pred Kantonalnom komisijom vršio funkciju predsjednika Kantonalne komisije, te da je, vršeći navedenu funkciju, donio odluku kojom je odbijena kao neosnovana apelantova žalba. Također, naglašeno je da je Zlatko Tanović u postupku pred Općinskim sudom djelovao kao sudija pojedinac, te da je donio presudu kojom je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan. U raspravi je poseban akcent stavljen na činjenicu da je Zlatko Tanović u prvostepenom postupku djelovao kao sudija pojedinac, te da je kao sudsko tijelo ispitivao odluku koju je donio kao predsjednik Kantonalne komisije. U raspravi je istaknuto i da je članom 357. stav

4. ZPP predviđeno da sudija ne može suditi: „ ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa“, a članom 358. ZPP predviđa se da „stranka podnosi zahtjev za izuzeće sudije čim sazna da postoji koji od razloga za izuzeće“. U raspravi je naglašeno da, bez obzira na to što su Kantonalna i Federalna komisija imale pravo samo utvrđivati prava iz st. 1. i 2. člana 143. ZOR-a, one u smislu člana 357. ZPP spadaju u druge organe koji su prethodno odlučivali u apelantovom predmetu. Također, navedeno je da na apsolutne razloge za izuzeće sud pazi po službenoj dužnosti, a na postojanje tih razloga mogu ga upozoravati stranke u postupku. S obzirom na navedeno, istaknuto je da je dužnost sudije Zlatka Tanovića bila da se izuzme iz odlučivanja u apelantovom predmetu, a ako on to nije uradio, Kantonalni i Vrhovni sud, koji po službenoj dužnosti paze na primjenu prava, bili su dužni predmet vratiti u fazu prvostepenog postupka. Najzad, u raspravi je istaknuto da Evropski sud obavezuje članice Vijeća Evrope da uspostave sudsku kontrolu nad administrativnim aktima, odnosno da sud mora kontrolirati ispravnost radnji javnih vlasti, jer se time štite prava građana. S obzirom na navedeno, istaknuto je da u apelantovom slučaju nije postojala sudska kontrola akata i radnji.

Argumenti prema kojima su osporene presude redovnih sudova u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom

43. U vezi sa postojanjem proizvoljne primjene člana 143. stav 8. ZOR-a, istaknuto je stajalište da navedeni član jasno govori o zasnivanju radnog odnosa, a ne neke druge vrste angažmana. Također, istaknuto je da je po pozitivnom zakonodavstvu ugovor o djelu obligacionopravni odnos, a ne radni odnos, te da ne predstavlja zaposlenje u smislu člana 143. ZOR-a. U vezi sa pitanjem nepristrasnosti suda (izuzeće sudije Zlatka Tanovića), istaknuto je da apelant u toku postupka pred Općinskim i Kantonalnim sudom nije postavio zahtjev za izuzeće sudije, na što je imao pravo u skladu sa članom 357. ZPP, već je taj zahtjev postavio tek u reviziji pred Vrhovnim sudom. U raspravi je istaknuto da je učešće Zlatka Tanovića, kao sudije pojedinca, činjenica koja je bila poznata apelantu od samog početka postupka pred redovnim sudovima, a ako ne tada, onda u krajnjem slučaju kada je dobio prvostepenu presudu. U tom slučaju, kako je u raspravi istaknuto, ovaj apelantov revizioni navod za Vrhovni sud nije predstavljao novu činjenicu, te samim time i nije predmet razmatranja vanrednog pravnog lijeka. Najzad, u raspravi je istaknuto da pitanje izuzeća sudije Zlatka Tanovića jeste pitanje koje je trebalo biti riješeno u redovnom sudskom postupku, a ne u postupku pred Ustavnim sudom.

¸ Donošenje odluke

44. Imajući u vidu da ni za jedan prijedlog odluke, u odnosu na dio odluke u kojem se apelacija smatra odbijenom, nije identično glasalo najmanje pet sudija, primijenjen je član 40. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, koji glasi:

3. Izuzetno, kada u plenarnoj sjednici u donošenju odluke učestvuje manje od ukupnog broja od devet sudija, i to zbog razloga navedenih u članu 93. stav 1. ili članu 90. stav 6. ovih pravila, kao i kada nisu izabrane sve sudije, ili kada je sudija/sudije u dužem periodu, zbog bolesti, spriječen da vrši svoju funkciju, ukoliko najmanje pet sudija ne glasa identično o prijedlogu odluke o zahtjevu/apelaciji, smatra se da je donesena odluka kojom se zahtjev/apelacija odbija.

4. Obrazloženje Odluke iz stava 3. ovog člana sadrži navode o svim pravnim stavovima koji su izneseni na sjednici.

IX.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se ukupno trajanje postupka od sedam godina u odlučujućoj mjeri može staviti na teret ponašanju Vrhovnog suda, te kada taj sud nije dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka, a Ustavni sud nije našao argumente na osnovu kojih bi se moglo opravdati ovoliko dugo trajanje postupka koji je po zakonu hitan.

46. Smatra se odbijenom apelacija koju je apelant podnio u odnosu na proizvoljnu primjenu člana 143. stav 8. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine i nepristrasnost suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što ni za jedan prijedlog odluke nije identično glasalo najmanje pet sudija.

47. Na osnovu člana 40. stav 3, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-541/08 (Š. H.) | Sudska praksa | Aktio