Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-575/08 (O. G.)
Odluka donesena 21. 01. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje - razuman rok
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Tudor Pantiru, Constance Grewe
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-575/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 01. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Constance Grewe i Seada Palavrić, sudije Tudor Pantiru, Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. januara 2011. godine, u predmetu broj AP 575/08, rješavajući apelaciju Osmana Gurde, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Osmana Gurde, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-GŽ-
06-000 184 od 16. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P:92/03 od 13. jula 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Osman Gurda (u daljnjem tekstu: apelant) iz Olova kojeg zastupa Hajran Zeba, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-GŽ-06-000 184 od 16. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P:92/03 od 13. jula 2005. godine.
2. Apelant je 31. januara 2003. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv UG «Naš most» iz Zenice (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i PIU «Seser» (u daljnjem tekstu: drugotuženi). U tužbi je tražio da se tuženi obavežu da apelantu, na osnovu važećeg ugovora od 9. marta 2002. godine, isplate iznos od 6.000 KM radi realizacije nabavke 18 grla ovaca sa zakonskom zateznom kamatom, u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate, počevši od 9. marta 2002. godine pa do isplate, uz naknadu štete zbog jednostranog kršenja ugovora, kao i da mu nadoknade troškove parničnog postupka.
3. Općinski sud je ročište za glavnu raspravu zakazao za 11. april 2003. godine, ročište je održano i odloženo na apelantov prijedlog za 3. juli 2003. godine da bi se apelant mogao izjasniti u pogledu dokumentacije koju su dostavili tuženi. Ročište od 3. jula 2003. godine je održano u odsustvu uredno obaviještenih tuženih. Na tom ročištu je apelant je podnio pisani podnesak, pa je ročište odloženo za 17. septembar 2003. godine radi izjašnjenja tuženih na navode iz podneska. Na ročište od 17. septembra 2003. godine nije pristupio drugotuženi, pa je zakazano novo ročište za 19. decembar 2003. godine, ali je ovo ročište opozvano zbog stupanja na snagu novog Zakona o parničnom postupku. Određeno je pripremno ročište za 9. februar 2004. godine, ali je i to ročište odgođeno za 12. februar 2004. godine zbog toga što se nije moglo okončati u toku radnog dana. Pripremno ročište od 12. februara 2004. godine je provedeno, a ročišta za glavnu raspravu su dva puta odlagana (13. maj 2004. godine i 28. oktobar 2004. godine) zbog bolesti sudije i zbog izmjene u sastavu vijeća. Ročišta za glavnu raspravu su nakon toga održana 7. april 2005. godine i 13. jula 2005. godine, kada je donesena i Presuda broj P:92/03 od 13. jula 2005. godine.
4. Presudom Općinskog suda broj P:92/03 od 13. jula 2005. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev. U pogledu troškova postupka, Općinski sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
5. U obrazloženju presude je navedeno da su u toku postupka provedeni dokazi saslušanjem apelanta i ovlaštenog lica drugotuženog u svojstvu parničnih stranaka, te uvidom i čitanjem ugovora o pružanju usluga od 9. marta 2002. godine uz Opće uvjete ugovora, kupoprodajnog ugovora ovjerenog pod brojem 4370/02 od 21. maja 2002. godine, apelantovog prigovora od 11. septembra 2002. godine i uvjerenja Federalnog zavoda za PIO/MIO Mostar od 11. maja 2002. godine.
6. Ocjenom provedenih dokaza u smislu člana 8. ZPP-a Općinski sud je utvrdio da je drugotuženi, kao Jedinica za implementaciju hitnog pilot projekta za zapošljavanje, s prvotuženim, kao davaocem usluga, zaključio ugovor o finansiranju usluga posredovanja u samozapošljavanju otpuštenih vojnika u poljoprivredi, a da su sredstva, koja je doznačila Svjetska banka, trebala biti iskorištena za pomoć demobilisanim borcima. Na osnovu tog ugovora, apelant je s prvotuženim zaključio ugovor o pružanju usluga od 9. marta 2002. godine, po kojem je apelantu trebala biti pružena pomoć u vidu obuke, nabavke materijalnih resursa i repromaterijala u iznosu od 6.000,00 KM. Općim uvjetima ugovora je utvrđeno da se pod korisnikom usluga podrazumijeva otpušteni vojnik kojem se pruža usluga u samozapošljavanju. Ugovor je zaključen na određeno vrijeme, tj. na godinu dana. Dalje je navedeno da prvotuženi nije postupio u skladu sa zaključenim ugovorom, jer apelantu nije isporučio materijalna sredstva u iznosu od 6.000,00 KM zato što je imao status zaposlenika. Općinski sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev neosnovan i da apelantu ne pripada pravo na isplatu iznosa od 6.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, cijeneći da parnične stranke ugovorom nisu ugovorile isplatu u novcu, već isporuku materijalnih sredstava u vrijednosti od 6.000,00 KM, pa apelant tužbom nije mogao potraživati isplatu. Općinski sud je prilikom donošenja odluke cijenio da je ugovor zaključen na određeno vrijeme, tj. na godinu dana, što znači da je ugovor prestao da važi sa 9. martom 2003. godine, pa se tužbom nije mogla potraživati realizacija nevažećeg ugovora. U pogledu zahtjeva za naknadu štete, Općinski sud je ocijenio da apelant nije pretrpio štetu, kao i da u vrijeme zaključenja ugovora nije ispunjavao uvjete za njegovo zaključenje. Općinski sud je ocijenio da je svrha zaključenja ugovora bila pomoć demobilisanim borcima, a na osnovu uvjerenja Federalnog zavoda za PIO/MIO Mostar od 11. maja 2002. godine, kao i iz apelantovog iskaza, utvrđeno je da je apelant u vrijeme zaključenja ugovora imao status zaposlenika na neodređeno vrijeme kod «Stupčanice» d.o.o. Općinski sud je prilikom donošenja odluke cijenio da je u članu 1. ugovora o pružanju usluga od 9. marta 2002. godine navedeno da je Jedinica za implementaciju hitnog pilot projekta za radno prezapošljavanje otvorila kreditnu liniju kod Međunarodne asocijacije za razvoj i dobila grant od vlada Kraljevine Holandije i Kraljevine Norveške u svrhu finansiranja usluga prezapošljavanja otpuštenih vojnika, o čemu je bio upoznat i apelant u vrijeme zaključenja ugovora, pa je znao da ne ispunjava uvjete za zaključivanje navedenog ugovora. Općinski sud je smatrao da su tuženi opravdano obustavili realizaciju i raskinuli zaključeni ugovor, a na što ukazuje i apelantov prigovor od 11. septembra 2002. godine u kojem je naveo da ulaže prigovor na raskinuti ugovor, pa je Općinski sud ocijenio da su neosnovani apelantovi navodi da ugovor od 9. marta 2002. godine nikada nije ni raskinut. S obzirom na navedeno, Općinski sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.
7. Protiv Presude Općinskog suda broj P:92/03 od 13. jula 2005. godine apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 009-0-GŽ-06-000 184 od 16. novembra 2007. godine odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
8. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud dao dovoljno razloga zašto je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je istakao da se na osnovu izvedenih dokaza, a prije svega uvidom u zaključeni ugovor, njegov dodatak, te opće uvjete koji čine sastavni dio ugovora, može nedvojbeno zaključiti da je jedan od uvjeta za zaključenje ugovora, i to negativni uvjet, bio da korisnik usluga u momentu zaključivanja ugovora nije zaposlen, budući da se sredstva i daju kao podsticaj zapošljavanju. Dalje, tuženi su ovlašteni odredbama zaključenog ugovora da raskinu ugovor pod određenim uvjetima, što su i učinili svojim aktom broj 1107/02 od 24. juna 2002. godine, nakon što su saznali da apelant u momentu zaključivanja ugovora nije bio nezaposleno lice, pa nije ispunjavao uvjet za zaključivanje navedenog ugovora. Apelant nije ničim dokazao svoje tvrdnje da je tuženim prije zaključenja ugovora predočio svoj status zaposlenog lica, a na njemu je bio teret dokazivanja u smislu pravnih pravila o teretu dokazivanja, pa je Kantonalni sud zaključio da ova apelantova tvrdnja nije dokazana. Dakle, tuženi su raskinuli predmetni ugovor s apelantom, te je ugovor na taj način prestao postojati. U smislu člana 132. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) raskidom ugovora obje strane se oslobađaju svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete. Dakle, raskidom ugovora prestala je obaveza tuženih na ispunjenje obaveza koje su preuzele predmetnim ugovorom, a apelant tužbom nije potraživao niti je dokazao eventualnu pretrpljenu štetu zbog raskida ugovora, zbog čega je, po ocjeni Kantonalnog suda, Općinski sud pravilno utvrdio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešno primijenjenom materijalnom pravu. Ističe da su sudovi propustili utvrditi da ugovor od 9. marta 2002. godine nije bio raskinut na zakonit način, odnosno da nije uopće bio raskinut. Također, po apelantovom mišljenju, sudovi su pogrešno utvrdili da nije ispunjavao uvjete za zaključivanje navedenog ugovora, jer u ugovoru je jasno navedeno da pravo ostvaruju otpušteni vojnici, a nigdje nije precizirano da li se radi o zaposlenim ili nezaposlenim vojnicima. S obzirom na navedeno, apelant smatra da sudovi nisu pravilno interpretirali navedeni ugovor u kontekstu odredaba o općim uvjetima za zaključivanje i validnost ugovora ZOO. Apelant također ističe da su postupci neopravdano dugo trajali.
Relevantni propisi
10. Opšti uvjeti Ugovora broj D023K04/ZE o finansiranju usluga posredovanja u samozapošljavanju otpuštenih vojnika u poljoprivredi (stočarstvo) zaključen između Jedinice za implementaciju Hitnog pilot projekta za radno prezapošljavanje (PIU PELRP) i Pružaoca usluga UG «Naš most» Zenica
1.1.Definicije: (k) «Korisnik usluga» podrazumijeva otpuštenog vojnika kojima se pružaju usluge u samozapošljavanju.
11. Ugovor s korisnikom usluge-otpuštenim vojnikom zaključen između apelanta i UG «Naš most» (prvotuženog)
Opšte odredbe
1. Jedinica za implementaciju Hitnog pilot projekta za radno prezapošljavanje (PIU PELRP) otvorila je kreditnu liniju kod Međunarodne asocijacije za razvoj i dobila je grant od strane vlada kraljevine Holandije i Kraljevine Norveške u svrhu finansiranja usluga samozapošljavanja otpuštenih vojnika, a u skladu sa ovima ugovorom.
Predmet ugovora
2. Ovim ugovorom reguliraju se međusobna prava i obaveze između Davaoca usluga i Korisnika usluge-otpuštenog vojnika u svrhu pružanja podrške otpuštenom vojniku za samostalno vođenje poljoprivredne djelatnosti i nabavku nedostajućih materijalnih resursa.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U odnosu na apelantov navod da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud napominje da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
15. Ustavni sud zapaža da je apelant predmetni postupak pokrenuo tužbom 31. januara 2003. godine radi izvršenja ugovora i naknade štete. Općinski sud je donio presudu 13. jula 2005. godine, a Kantonalni sud je odlučio o žalbi 23. novembra 2007. godine, dakle dvostepeni postupak je proveden u roku od pet godina od dana podnošenja tužbe. Ustavni sud primjećuje da je pred Općinskim sudom zakazano 12 ročišta od kojih je jedno odloženo na apelantov prijedlog, dva zbog toga što nisu pristupili tuženi, dok je pet ročišta odgođeno zbog objektivnih okolnosti (stupanje na snagu novog ZPP-a, bolesti sudije i promjene vijeća, te nemogućnosti da se okonča ročište u toku radnog dana). Odluka je donijeta u roku od dvije godine i pet mjeseci od apelantove tužbe, a sva ročišta su zakazivana u kratkim vremenskim intervalima Također, Kantonalni sud je odlučio o apelantovoj žalbi u roku od dvije godine i sedam mjeseci. S obzirom na okolnosti konkretnog predmeta, te imajući u vidu da se radi o postupku za koji u zakonu nije propisana obaveza hitnog rješavanja, Ustavni sud smatra da apelant nije naveo bilo šta što bi ukazalo na to da su sudovi neopravdano odugovlačili donošenje odluke u konkretnom slučaju, niti je očigledna takva neaktivnost sudova koja bi mogla voditi zaključku o vjerovatnoći da postoji kršenje prava u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.
16. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je u ovom dijelu apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
17. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu zbog netačno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
18. U vezi s ovim apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno i jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
19. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović