Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1146/08 (Z. Đ.)
Odluka donesena 21. 01. 2011.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Aktivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Tudor Pantiru, Constance Grewe
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1146/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 01. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić, Constance Grewe i Seada Palavrić, sudije Tudor Pantiru, Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. januara 2011. godine, u predmetu broj AP 1146/08, rješavajući apelaciju Zilhe Đugum, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zilhe Đugum podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000094 od 22. januara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-GŽ-06-000-299 od 8. novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj P-391/98 od 11. augusta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zilha Đugum (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tomislav-Grada, koju zastupa Alica Zećo, advokat iz Mostara, podnijela je 14. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000094 od 22. januara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-GŽ-06-
000-299 od 8. novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-391/98 od 11. augusta 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-391/98 od 11. augusta 2006. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja Zije Đuguma, apelanticinog supruga, kojim je tražio da mu Općina Tomislav-Grad (u daljnjem tekstu: tužena) na ime naknade štete isplati iznos od 120.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe i to 8. oktobra 1998. godine pa sve do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 4.590,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Istom presudom apelantica je obavezana da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 3.595,86 KM, u roku od 30 dana od dana donošenja presude i pod prijetnjom izvršenja, dok je u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa na ime troškova zahtjev tužene odbijen.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je tužitelj Zijo Đugum u tužbi naveo da je u Tomislav-Gradu sagradio porodičnu kuću na tri sprata i da su po nalogu tužene radnici komunalnog preduzeća 5. oktobra 1996. godine srušili tužiteljevu kuću, pa on zbog toga traži naknadu štete. U međuvremenu, odnosno 29. marta 2004. godine, tužitelj Zijo Đugum je umro, a na njegovo mjesto kao nasljednica je stupila njegova supruga Zilha Đugum. Prvostepeni sud je naveo da se sva dokumentacija iz spisa predmeta odnosi na rješavanje povodom apelanticinog zahtjeva za izdavanje urbanističke saglasnosti na parceli k.č. broj 2158 u Tomislav-Gradu, a da je tužitelj u konkretnom predmetu Zijo Đugum, njen suprug. U vezi s tim, Općinski sud je ocijenio da tužitelj Zijo Đugum u konkretnoj pravnoj stvari nije aktivno legitimiran za podnošenje tužbe protiv tužene radi naknade štete zbog rušenja bespravno sagrađenog objekta, za čiju legalizaciju je zahtjev podnijela njegova supruga Zilha Đugum, to jest apelantica. Kako tužitelj Zijo Đugum nije bio aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, jer se sva dokumentacija iz spisa predmeta odnosi na rješavanje povodom apelanticinog zahtjeva, a ona je donošenjem rješenja suda na ročištu tek 31. maja 2006. godine stupila na tužiteljevo mjesto, prvostepeni sud je utvrdio da je nastupila zastara isticanja tužbenog zahtjeva za naknadu štete zbog rušenja sagrađenog stambenog objekta.
4. Općinski sud je naveo da, u skladu sa odredbom člana 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Odredbom člana 376. st. 1. i 2. ZOO-a regulirano je da potraživanja naknade prouzročene štete zastarijevaju za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i osobu koja je štetu učinila, te da u svakom slučaju ova potraživanja zastarijevaju za pet godina od kada je šteta nastala. Dalje, navedeno je da se, prema odredbi člana 388. ZOO-a, zastarijevanje prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, a s ciljem utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja potraživanja. S tim u vezi, Općinski sud je zaključio da se time što je tužitelj Zijo Đugum, koji nije bio aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, podnio tužbu 13. oktobra 1998. godine nije moglo prekinuti zastarijevanje jer je prekid zastarijevanja mogao nastupiti tek nakon stupanja apelantice kao zakonske nasljednice na tužiteljevo mjesto, tj. 31. maja 2006. godine. Dakle, stambeni objekt za koji apelantica traži naknadu štete porušen je 5. oktobra 1996. godine, a apelantica je stupila na tužiteljevo mjesto 31. maja 2006. godine, po nastupanju apsolutne zastare isticanja tužbenog zahtjeva, pa je, shodno tome, prvostepeni sud u cijelosti odbio apelanticin tužbeni zahtjev zbog nastupanja zastare.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 010-0-GŽ-06-000-299 od 8. novembra 2006. godine apelanticina žalba je odbijena i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude drugostepeni sud je naveo da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da tužitelj nije aktivno legitimiran u ovoj parnici jer je nakon njegove smrti sud apelantici dopustio da stupi na njegovo mjesto, pa, prema tome, i umrli tužitelj i apelantica imaju stvarnu legitimaciju u ovoj pravnoj stvari, odnosno aktivno su legitimirani. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelanticin tužbeni zahtjev, ali ne zbog zastare potraživanja, kako to prvostepeni sud pogrešno zaključuje, već zbog toga što je apelantica bespravno izgradila objekt i zato što je on zakonito srušen. Naime, prema stanju spisa, proizlazi da je apelantica 19. jula 1989. godine tuženoj podnijela zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti za gradnju porodične kuće i da je tužena Rješenjem broj 06/14-
364-172/89 od 5. aprila 1990. godine odbila apelanticin zahtjev za izdavanje rješenja o urbanističkoj saglasnosti za izgradnju porodično-poslovne kuće u Duvnu (sada Tomislav-Grad) na k.č. broj 2158 k.o. Duvno. Dalje, Rješenjem tužene broj 06/11-362-36/90 od 16. aprila 1990. godine naloženo je apelantici da obustavi izvođenje svih radova na izgradnji porodične kuće. U drugom stavu tog rješenja je naznačeno da obustava traje do pribavljanja odobrenja za građenje. Zatim je tužena Rješenjem broj 06/11-362-36/90 od 25. aprila 1990. godine naredila investitoru-apelantici da poruši naknadno izvršene radove koje je izvela na svom stambeno-porodičnom objektu, poslije donesenog rješenja o obustavi radova od 16. aprila 1990. godine i to temelje i temeljne zidove, kao i sve radove koji budu izvedeni poslije ovog rješenja. Nakon toga je rješenjem tužene od 11. jula 1990. godine apelanticina žalba, koju je izjavila protiv rješenja tužene od 25. aprila 1990. godine, odbačena kao neblagovremena. Zatim je Zaključkom o izvršenju rješenja za rušenje broj 06/11-362-36/90 od 4. augusta 1990. godine tužena utvrdila da je rješenje od 25. aprila 1990. godine postalo izvršno, te je apelantici naloženo da do 15. augusta 1990. godine poruši naknadno izvedene radove, a ako ih ne poruši, treće osobe će 14. i 15. septembra 1990. godine porušiti naknadno izvedene radove. Dalje, Republički sekretarijat za prostorno uređenje i zaštitu okoline Sarajevo je rješenjem od 18. decembra 1990. godine odbio kao neosnovanu apelanticinu žalbu izjavljenu na rješenje od 25. aprila 1990. godine. Također, u zaključku je naznačeno da žalba ne odlaže izvršenje rješenja za rušenje. Kantonalni sud je naveo da je podneskom od 27. septembra 1996. godine apelantica putem oglasne table Općine i ostavljanjem obavijesti na objektu obaviještena da će 5. oktobra 1996. godine treće osobe porušiti bespravno sagrađeni objekt, što je i urađeno.
6. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-000094 od 22. januara 2008. godine odbio apelanticinu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su odbili apelanticin tužbeni zahtjev, te da njen tužbeni zahtjev nije osnovan zbog razloga koje navodi drugostepeni sud, a ne zbog razloga koje navodi prvostepeni sud. Naime, Vrhovni sud je istakao da apelantica u predmetnoj situaciji, budući da nije posjedovala odobrenje za građenje objekta, ne može ostvariti pravo na naknadu štete pričinjene rušenjem objekta kada je rušenju prethodio postupak koji je u cijelosti proveden u skladu sa Zakonom o općem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: Zakon). Dakle, prema odredbi člana 270. st. 1. i 2. Zakona, koji je primjenjivan u vrijeme kada je vođen postupak («Službeni list SFRJ» broj 47/86, koji je uz određene izmjene i dopune preuzet Uredbom sa zakonskom snagom – «Službeni list RBiH» broj 2/92), a sada član 267. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), rješenje doneseno u upravnom postupku izvršava se nakon što postane izvršno, a postaje izvršno, uz ostale nabrojane slučajeve, dostavljanjem stranci ako žalba ne odlaže izvršenje (stav 2. tačka 3. člana 270. Zakona) i dostavljanjem stranci rješenja kojim se žalba odbacuje ili odbija (stav 2. tačka 4. člana 270. Zakona). Dakle, Vrhovni sud je utvrdio da je rješenje koje je prinudno izvršeno postalo izvršno u skladu sa navedenim odredbama ZUP-a, i ako se računa od vremena prijema rješenja od 25. aprila 1990. godine u kojem je naznačeno da žalba ne odlaže izvršenje rješenja i ako se računa od vremena prijema odluke o žalbi protiv rješenja, pa je zaključio da su postojale zakonske pretpostavke za izvršenje preko drugih osoba (član 285. stav 1. ZUP-a).
7. Također, Vrhovni sud je konstatirao da u predmetnom slučaju nije protekao rok od pet godina od dana kada je rješenje postalo izvršno, nakon čijeg isteka se ne može provesti njegovo izvršenje prisilnim putem, kako je propisano članom 267. stav 7. ZUP-a. Naime, taj rok se računa od vremena kada je na snagu stupila Uredba sa zakonskom snagom o preuzimanju zakona u Republici BiH (u daljnjem tekstu: Uredba), od njenog objavljivanja u «Službenom listu RBiH» od 12. aprila 1992. godine, a kojom je u članu 26. propisano da se u članu 270. Zakona dodaje novi stav 7. koji glasi: «Nakon isteka roka od pet godina od dana kada je rješenje postalo izvršno, ne može se tražiti njegovo izvršenje». Stoga, računajući pet godina od donošenja navedene Uredbe kojom je preuzet izmijenjen i dopunjen Zakon, dakle od 1992. godine, pa do rušenja objekta 1996. godine, nije protekao prekluzivni rok od pet godina nakon kojeg se izvršenje rješenja ne bi moglo provesti prinudnim putem. Vrhovni sud je naveo da apelantica u reviziji upućuje na obavještenje tužene u podnesku od 18. jula 1991. godine kojim se apelantica obavještava o odgodi izvršenja rješenja od 24. aprila 1991. godine, koje je trebalo biti izvršeno 18. jula 1991. godine, dakle ne rješenja od 25. aprila 1990. godine, odnosno spornog rješenja. U vezi s tim, u slučaju da je odgođeno i predmetno, sporno rješenje (odlaganje izvršenja odobrava organ koji je donio zaključak o dozvoli izvršenja – član 281. stav 2. Zakona), izvršenje može biti ponovo određeno i provedeno.
8. Apelantica se žali da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te odredbe Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma. Također, apelantica misli da je nastupila zastara izvršenja rješenja o izvršenju i da je proizvoljno obrazloženje sudova da nije zastupila zastara. Dalje, apelantica navodi da je prvostepenom odlukom odbijena po jednom pravnom osnovu, a drugostepenom odlukom po drugom pravnom osnovu, te da zbog toga nije mogla ulagati reviziju jer nije mogla osporavati utvrđeno činjenično stanje.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur- Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelanticinim navodima o povredi prava na pravično suđenje, koja se ogleda u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te o povredi prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su nadležni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, odnosno da su Kantonalni sud i Vrhovni sud samo ocijenili utvrđeno činjenično stanje i primijenili materijalno pravo u granicama svojih ovlaštenja, a da je, suprotno navodima apelacije, apelantica izjavila reviziju i osporila pravni stav Kantonalnog suda, koju je Vrhovni sud meritorno preispitao, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelantica, između ostalog, navodi da joj je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelantica nije izjasnila u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminirana ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelantica osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudila bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na to da je diskriminirana, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
14. Također, apelantica navodi da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo zagarantirano Aneksom 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizlazi da se apelantica i u ovom dijelu apelacije žali na pravičnost odlučenja redovnih sudova, u smislu primjene materijalnih i procesnih propisa, pa s obzirom na to da je navode o pravičnom suđenju u okviru prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije već razmotrio, Ustavni sud neće posebno razmatrati ove navode apelacije.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović