Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2005/08 (Privredno društvo Trgovina «Borac» Travnik d.d. Travnik)

Odluka donesena 21. 01. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Privatizacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Tudor Pantiru, Constance Grewe

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2005/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 01. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić, Constance Grewe i Seada Palavrić, sudije Tudor Pantiru, Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 22. januara 2011. godine, u predmetu broj AP 2005/08, rješavajući apelaciju Privrednog društva Trgovine «Borac» Travnik d.d. Travnik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Privrednog društva Trgovina «Borac» Travnik d.d. Travnik podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 977 od 27. marta 2008. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Pž-

06-000 063 od 24. maja 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj PS-189/05 od 28. jula 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Privredno društvo Trgovina «Borac» Travnik d.d. Travnik (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupaju Rato Runjevac i Plamenko Čustović, advokati iz Trebinja i Sarajeva, podnijelo je 4. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 977 od 27. marta 2008. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Pž-06-000 063 od 24. maja 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj PS-189/05 od 28. jula 2006. godine. Apelant je 10. juna i 15. oktobra 2009. godine, te 3. februara 2010. godine dopunio apelaciju.

2. Presudom Osnovnog suda broj PS-189/05 od 28. jula 2006. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je on vlasnik nekretnine zv. Robna kuća «Borac» u Trebinju bliže označene u dispozitivu presude (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), te da se naloži Zemljišnoknjižnom uredu Osnovnog suda da upiše apelanta kao vlasnika predmetne nekretnine sa 1/1 dijela i izvrši brisanje AD «Borac» Trebinje (u daljnjem tekstu: tuženi) kao nosioca prava korištenja predmetne nekretnine. St. 2, 3. i 4. navedene presude odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se naloži tuženom da mu preda u posjed predmetnu nekretninu, kao i da se ponište dva uknjižena založna prava na predmetnoj nekretnini radi obezbjeđenja novčanih potraživanja i naknade troškova postupka. Pravni osnov tužbenog zahtjeva apelant temelji na stjecanju prava vlasništva kao stvarnog prava na predmetnoj nekretnini po osnovu građenja, te na građevinskoj dozvoli koju je izdao nadležni organ. Naime, u tužbenom zahtjevu apelant navodi da je njegov pravni prednik izgradio i koristio predmetnu nekretninu punih 17 godina (do početka rata u Bosni i Hercegovini), te da je na taj način stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, na osnovu člana 22. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka izvršio uvid u brojne dokaze, te da je poklonio povjerenje zemljišnoknjižnom izvatku broj 1324 k.o. Trebinje. Uvidom u navedeni izvadak sud je utvrdio da je predmetna nekretnina ranije bila državna svojina, da je tuženi upisan kao vlasnik predmetne nekretnine, te da apelant nikada nije bio upisan sa nekim zemljišnoknjižnim pravom na predmetnoj nekretnini u zemljišne knjige. Sud navodi da apelant svojim tužbenim zahtjevom nije mogao tražiti od Zemljišnoknjižnog ureda da se u zemljišnim knjigama upiše kao vlasnik predmetne nekretnine i istovremeno briše tuženi, već je trebalo da traži od tuženog, kao sadašnjeg vlasnika, da mu preda valjanu ispravu za upis prava vlasništva. Naime, prema stanju u zemljišnim knjigama, apelant je pretpostavljeni vlasnik, a tuženi je stvarni vlasnik predmetne nekretnine s obzirom na to da se kao vlasnik upisao u javnu knjigu. Sud je na osnovu navedenog zaključio da apelant u konkretnom slučaju ne može tražiti brisanje upisa s obzirom na to da mu nije povrijeđeno pravo vlasništva, te da o tužbenom zahtjevu nije raspravljao, niti se upuštao u izvođenje dokaza o tome ko je napravio predmetnu nekretninu, kakav je bio postupak privatizacije itd.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 015-0-Pž-06-000 063 od 24. maja 2007. godine kojom je odbio kao neosnovanu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da apelant nije dokazao da je stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini po osnovu građenja, odnosno da nije dokazao da je ikada bio upisan u zemljišne knjige sa nekim zemljišnoknjižnim pravom, te da je zaključak prvostepenog suda u osnovi pravilan. Okružni sud je naglasio da iz stanja predmetnog spisa nesporno proizlazi da je predmetna nekretnina izgrađena na zemljištu koje je društvena svojina, tako da je apelant kao pravni osnov svog tužbenog zahtjeva eventualno mogao koristiti odredbe čl. 24. do 26. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima umjesto člana 22. navedenog zakona. Međutim, nesporna je i činjenica da zemljište na kojem je izgrađena predmetna nekretnina nikada nije dato na zakonit način graditelju na korištenje, niti je to pravo upisano u zemljišnu knjigu. S obzirom na navedeno, Okružni sud smatra da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se spomenute odredbe citiranog zakona, kojima se propisuje stjecanje prava svojine građenjem na tuđem zemljištu, ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju. Sud, dalje, navodi da je neprihvatljiv apelantov žalbeni navod da je on pravni sljednik Kombinata «Borac» d.d. Travnik u odnosu na predmetnu nekretninu s obzirom na to da u prvostepenom postupku apelant nije dokazao da je većinski privatizovan prije privatizacije u Republici Srpskoj. Odredbama Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini («Službeni glasnik BiH» broj 14/98) izričito je priznato pravo entitetā da privatizuju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji a koji nisu u privatnom vlasništvu. Članom 3. navedenog zakona je propisano da će se zakonima koje donose entiteti koji provode privatizaciju obuhvatiti samo ona imovina i potraživanja u vezi sa tom imovinom koje se nalaze na teritoriji tog entiteta. S obzirom na to da je na osnovu navedenih odredaba, kao i odredaba Zakona o prenosu sredstava iz društvenog u državno vlasništvo sva imovina u društvenom vlasništvu na teritoriji Republike Srpske postala državno vlasništvo, proizlazi da je Opština Trebinje bila nadležna za raspolaganje predmetnom nekretninom na svom prostoru. Okružni sud je zaključio da prvostepena presuda nema nedostataka na koje ukazuje apelant u žalbi, odnosno na koje sud pazi po službenoj dužnosti, te je, u skladu sa odredbom člana 226. ZPP, odlučio kao u dispozitivu.

5. Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj reviziji podnesenoj protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 118-0-Rev-07-000 977 od 27. marta 2008. godine kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su tačni apelantovi navodi da je stjecanje prava vlasništva građenjem u smislu odredaba čl. 22. do 26. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima originaran način stjecanja prava vlasništva na nekretninama. Sud, dalje, navodi da iz spisa predmeta proizlazi da je apelantov prednik, Kombinat «Borac» Travnik, bilo preduzeće u društvenom vlasništvu koje je izgradilo predmetnu nekretninu, koja je, također, bila društvena svojina, na kojoj je to pravno lice moglo steći samo pravo raspolaganja. U skladu sa Zakonom o društvenom kapitalu («Službeni list SFRJ» br. 84/89 i 46/90), 31. decembra 1990. godine izvršena je transformacija apelantovog prednika u preduzeće u mješovitoj svojini. Privredno društvo Trgovina «Borac» Travnik d.d. Travnik (apelant) registrovano je kod nadležnog suda nakon što je proveden postupak privatizacije 2003. godine. Pošto je preduzeće DOO «Borac» Travnik registrovano 1990. godine kao preduzeće u mješovitoj svojini, tj. nije potpuno transformirano u preduzeće u privatnoj svojini, sporna predmetna nekretnina nije postala privatna svojina tog preduzeća, a ni radnika ulagača.

6. U obrazloženju presude Vrhovni sud ističe da se pitanje vlasništva na predmetnoj nekretnini ne može razriješiti odvojeno od pitanja vlasničke transformacije preduzeća u državnoj svojini, tj. od procesa privatizacije. S tim u vezi, Vrhovni sud smatra da je, suprotno zaključku drugostepenog suda, u skladu sa odredbama Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini, priznato pravo entitetu da privatizuje preduzeća na svojoj teritoriji koja nisu u privatnom vlasništvu, odnosno da izvrši njihovu vlasničku transformaciju i da raspolaže sredstvima ostvarenim privatizacijom. S obzirom na to da se način utvrđivanja strukture kapitala u preduzećima koja su predmet privatizacije provodi prema posebnom upravnom postupku, to se struktura kapitala u preduzeću koje je predmet privatizacije ne može utvrđivati u parničnom postupku. Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju Rješenjem Direkcije za privatizaciju broj 01-Sp-832/00 od 10. marta 2000. godine utvrđeno da ODP «Borac» Trebinje nije vršilo vlasničku transformaciju i da je u cijelosti poslovalo sredstvima u državnoj svojini. Tužba DOO Trgovina «Borac» Travnik podnesena protiv navedenog rješenja odbačena je kao neblagovremena Rješenjem Vrhovnog suda broj U-125/01 od 5. marta 2002. godine, pa je rješenje Direkcije za privatizaciju o strukturi kapitala u preduzeću ODP «Borac» Trebinje postalo konačno i pravosnažno u upravnom postupku. Sud, dalje, navodi da je nakon upisa u sudski registar ODP «Borac» Trebinje, kao preduzeća u državnoj svojini, koji nije pobijalo DOO Trgovine «Borac» Travnik, niti njegovi radnici ulagači, u skladu sa odredbama Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini, proveden postupak privatizacije državnog kapitala ovog preduzeća u AD «Borac» Trebinje (tuženi), kao i privatizacija predmetne nekretnine. Na osnovu navedenog Vrhovni sud je, u skladu sa odredbom člana 248. ZPP, odlučio kao u dispozitivu presude.

7. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što smatra da je redovni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Također, apelant navodi da je osporena odluka donesena bez prethodne savjesne i brižljive ocjene dokaza, odnosno proizvoljno i sa drugačijim razlozima navedenim u obrazloženjima. Prilikom obrazlaganja svojih navoda apelant se pozvao na odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine br. AP 1274/08 i AP 2157/08 u kojima je, kako tvrdi, Ustavni sud ovo pravno pitanje već riješio tako što je utvrđena povreda apelantovih prava iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju, ukine pobijanu odluku Vrhovnog suda i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. U vezi sa apelantovim pozivanjem na Odluku broj AP 2157/08 od 30. maja 2009. godine (objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 82/09 od 20. oktobra 2009. godine), Ustavni sud podsjeća da je u navedenom slučaju preduzeće sa sjedištem u Federaciji BiH, koje je bilo upisano u nadležnim zemljišnim knjigama kao titular prava vlasništva na spornom poslovnom prostoru a koji se nalazio na teritoriji RS, zaključilo ugovor o kupoprodaji spornog poslovnog prostora sa određenim fizičkim licem koje se, onda, na temelju zaključenog ugovora, uknjižilo kao vlasnik spornog poslovnog prostora u nadležnim zemljišnim knjigama. U postupku pred redovnim sudovima preduzeće sa sjedištem u RS je osporavalo valjanost zaključenog ugovora o kupoprodaji spornog poslovnog prostora, tvrdeći da ima jače pravo u odnosu na sporni poslovni prostor pozivajući se na odredbe Okvirnog zakona o privatizaciji, posebno ističući pri tome da je sporni poslovni prostor bio iskazan kao njegova imovina u odobrenom programu privatizacije i kao takav privatizovan. Postupak pred redovnim sudovima okončan je odlukom Vrhovnog suda Republike Srpske, koji je donio presudu u korist preduzeća sa sjedištem u RS. Nakon toga, lice koje je zaključilo ugovor o kupoprodaji spornog prostora, kao i preduzeće iz Federacije BiH pred Ustavnim sudom su osporavali apelacijom navedenu presudu Vrhovnog suda Republike Srpske, a Ustavni sud je donio odluku u njegovu korist. Također, u vezi sa apelantovim pozivanjem na Odluku broj AP 1274/08 od 30. maja 2009. godine, Ustavni sud zapaža da se ne radi o suštinski istom činjeničnom i pravnom pitanju kao u Odluci broj AP 2157/08 koje je prethodno obrazloženo.

11. U konkretnom slučaju apelacijom se osporavaju odluke nadležnih sudova kojima je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da je apelant vlasnik predmetne nekretnine, da se naloži Zemljišnoknjižnom uredu Osnovnog suda da upiše apelanta kao vlasnika predmetne nekretnine sa 1/1 dijela i naloži tuženom da mu preda u posjed predmetnu nekretninu, kao i da se ponište dva uknjižena založna prava na predmetnoj nekretnini. U ovom slučaju nesporno je da, prije donošenja osporenih odluka, apelant nije bio upisan kao titular prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u nadležnim zemljišnim knjigama, te se, stoga, ne može ni primijeniti praksa iz Odluke Ustavnog suda broj AP 2157/08.

12. Također, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 1164/10 ispitivao apelaciju Milana Milačaka podnesenu protiv odluka Vrhovnog suda i Okružnog suda u Doboju, kojima je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i utvrđeno da je ništav ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora u Doboju koji su zaključili Milan Milačak i Slobodan Suvajac, s jedne strane, i Trgovina «Borac» d.d. Travnik, s druge strane. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti broj AP 1164/10 od 10. jula 2010. godine kojom je odbacio kao nedopuštenu apelaciju Milana Milačaka podnesenu protiv osporenih odluka Vrhovnog suda i Okružnog suda u Doboju zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da se činjenično stanje u tom predmetu bitno razlikuje od činjeničnog stanja u predmetu broj AP 2157/08, jer je u toku sudskog postupka utvrđeno da Milan Milačak nije upisan kao vlasnik poslovnog prostora u zemljišnim knjigama, niti je Trgovina «Borac» d.d. Travnik prije zaključenog kupoprodajnog ugovora sa Milanom Milačakom i Slobodanom Suvajcem bila upisana kao vlasnik u zemljišnim knjigama, te da samim time nije ni mogao prenijeti na njih više prava nego što je imao. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti ni praksa iz Odluke Ustavnog suda broj AP 1164/10.

13. Dakle, ono što suštinski razlikuje ovaj slučaj od citiranih predmeta (AP 1274/08, AP 2157/08 i AP 1164/10) jeste da u konkretnom slučaju apelant nije bio upisan kao vlasnik predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama, niti su izvođeni dokazi na okolnosti da li se predmetna nekretnina nalazila u pasivnom bilansu za apelantovu privatizaciju, kao i da nema otuđenja (prodaje) predmetne nekretnine trećem licu.

14. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (prava na pravično suđenje, prava na pristup sudu, prava na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2005/08 (Privredno društvo Trgovina… | Sudska praksa | Aktio