Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3594/08 («Škebić Company» d.o.o. Teslić)
Odluka donesena 21. 01. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Privatizacija
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Tudor Pantiru, Constance Grewe
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3594/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 01. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić, Constance Grewe i Seada Palavrić, sudije Tudor Pantiru, Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 22. januara 2011. godine, u predmetu broj AP 3594/08, rješavajući apelaciju «Škebić Company» d.o.o. Teslić i KTK «Visoko» d.d. Visoko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije «Škebić Company» d.o.o. Teslić i KTK «Visoko» d.d. Visoko podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 511 od 9.
aprila 2008. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. «Škebić Company» d.o.o. Teslić (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Teslića, kojeg zastupa Siniša Đorđević, advokat iz Doboja, i KTK «Visoko» d.d. Visoko (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Visokog, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnijeli su 14. novembra i 25. decembra 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) dvije apelacije protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 511 od 9. aprila 2008. godine. Prvoapelant je, također, zatražio da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri, kojom bi odgodio izvršenje Presude Vrhovnog suda broj 118-0- Rev-06-000 511 od 9. aprila 2008. godine do donošenja konačne odluke o apelaciji.
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 3594/08 od 12. januara 2010. godine odbio kao neosnovan zahtjev prvoapelanta za donošenje privremene mjere.
3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta o kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 3594/08. Spojene su apelacije br. AP 3594/08 i AP 3953/08.
4. ODP KTK «Alhos» a.d. Sokolac (u daljnjem tekstu: tužitelj) podnio je tužbu Osnovnom sudu u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) sa zahtjevom da se utvrdi da je kupoprodajni ugovor zaključen 19. juna 2001. godine, ovjeren pred Osnovnim sudom pod br. Ov-2779/01, između drugoapelanta i prvoapelanta ništav, pa da se, shodno tome, obaveže prvoapelant da tužitelju preda u posjed i na slobodno raspolaganje poslovni prostor sagrađen na k.č. br. 517/41 u posjedovnom listu (p.l.) broj 549 k.o. Teslić, površine 84,33 m2, a koji se sastoji od prodajnog prostora, magacina, pretprostora i sanitarnog čvora, sve u roku od osam dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
5. Presudom Osnovnog suda broj Ps-4/02 od 12. novembra 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je, nakon ocjene dokaza i rezultata cjelokupnog postupka, utvrdio nespornu činjenicu koja se tiče vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru. Osnovni sud je, naime, nesporno utvrdio da je predmetni poslovni prostor kupio drugoapelant, i to na osnovu Ugovora o udruživanju sredstava radi kupovine poslovnog prostora sa SIZ-om stanovanja i komunalnih djelatnosti Teslić od 27. septembra 1985. godine. Nesporna je činjenica, kako je dalje navedeno u presudi, da je drugoapelant taj isti poslovni prostor prodao prvoapelantu, što je utvrđeno na osnovu Ugovora o kupoprodaji broj Ov. 2779/01 od 29. juna 2001. godine, a pravnu valjanost navedenog ugovora potvrdio je republički javni pravobranilac. Sporno je među strankama, kako je istakao Osnovni sud, da li je tužitelj aktivno legitimisan za podnošenje tužbe i da li se u trenutku zaključenja ugovora o kupoprodaji vlasnikom treba smatrati drugoapelant ili tužitelj. Tužitelj je smatrao, kako je dalje u obrazloženju navedeno, da je poslovni prostor u trenutku prodaje bio njegovo vlasništvo, jer to proizlazi iz odredaba Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini («Službeni glasnik BiH» broj 14/98, u daljnjem tekstu: Okvirni zakon o privatizaciji) kojim je propisano izričito pravo entitetā da privatizuju imovinu preduzeća koja su smještena na njihovom teritoriju. Osnovni sud je ocijenio da tužitelj nije postao vlasnik na osnovu Okvirnog zakona o privatizaciji, budući da se u Republici Srpskoj, kao važeće materijalno pravo, i dalje primjenjuje Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 6/80, 36/90 i «Službeni glasnik RS» broj 38/03; u daljnjem tekstu: ZOSPO) u kojem su jasno navedeni načini stjecanja svojine. Ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora, kako je zaključio Osnovni sud, ne može se smatrati ništavim kako prema odredbama Zakona o prometu nepokretnosti, tako ni prema odredbama Zakona o obligacionim odnosima zbog čega je tužiteljev zahtjev odbijen kao neosnovan.
6. Okružni sud je Presudom broj Pž-111/03 od 17. januara 2005. godine tužiteljevu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Okružni sud, u obrazloženju presude, naveo je da je prvostepeni sud, u postupku koji je prethodio donošenju presude, pravilno i potpuno raspravio o svim pravno relevantnim činjenicama koje imaju utjecaj na ishod postupka, dajući u obrazloženju dovoljne i valjane činjenične i pravne razloge koje je u cijelosti kao pravilne prihvatio drugostepeni sud. Prvostepeni sud je, kako je dalje navedeno, krenuo od nesporne činjenice da je predmetni poslovni prostor kupio drugoapelant na osnovu Ugovora o udruživanju sredstava radi kupovine poslovnog prostora 27. septembra 1985. godine sa SIZ-om stanovanja i komunalnih djelatnosti Teslić. Na taj način je, kako je prema mišljenju Okružnog suda pravilno zaključio prvostepeni sud, drugoapelant postao vlasnik navedenog poslovnog prostora prema odredbi iz člana 20. stav 1. ZOSPO. Prvostepeni sud je na osnovu dokaza kojima je raspolagao, kako je dalje navedeno, pravilno izveo zaključak o odlučnoj činjenici koja se tiče prava drugoapelanta da predmetni poslovni prostor proda. Osim toga, prodaja je izvršena na način i u postupku kako to regulišu odredbe Zakona o prometu nepokretnosti, pa kupoprodajni ugovor, čije je poništenje tužitelj u tužbi zatražio, ne može se smatrati ništavim niti prema odredbama Zakona o prometu nepokretnosti, niti prema odredbama Zakona o obligacionim odnosima.
7. Vrhovni sud, odlučujući o reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 118-0-Rev-06-000 511 od 9. aprila 2008. godine kojom je reviziju uvažio, Presudu Okružnog suda broj Pž-111/03 od 17. januara 2005. godine preinačio tako što je tužiteljevu žalbu uvažio i presudio tako što je utvrđeno da je ništav Ugovor o prodaji od 19. juna 2001. godine zaključen između drugoapelanta kao prodavca i prvoapelanta kao kupca. Prvoapelant je istom presudom obavezan da tužitelju preda u posjed predmetni poslovni prostor slobodan od ljudi i stvari, te da solidarno sa drugoapelantom tužitelju naknadi troškove spora.
8. Vrhovni sud, u obrazloženju presude, naveo je da je revizija osnovana. Obrazlažući presudu, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud utvrdio činjenično stanje koje nije sporno među strankama kako slijedi: prema Odluci Vlade RS broj 02-267 od 28. juna 1994. godine uvedene su mjere za otklanjanje vanrednih okolnosti kod prednika tužitelja (KTK “Visoko“) sa sjedištem u Sokocu, koji je (KTK „Visoko“ Sokolac) od posebnog interesa za Republiku Srpsku, i prema kojoj je (Odluka Vlade RS od 28. juna 1994. godine) pravni prednik tužitelja ujedno i pravni sljednik imovine drugoapelanta na teritoriji Republike Srpske; prema Odluci Vlade RS od 2. juna 1996. godine, uvedene su mjere za otklanjanje vanrednih okolnosti u Trgovinskom preduzeću «Alhos-promet» a.d. Sokolac, koje je od posebnog interesa za Republiku Srpsku, a koje je pravni sljednik imovine «Alhos-promet» Sarajevo, koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske; prema Odluci Vlade RS od 28. februara 1997. godine, tužitelj („Alhos-promet“ a.d. Sokolac) je osnovan spajanjem ta dva preduzeća (KTK „Visoko“ Sokolac i „Alhos-promet“ a.d. Sokolac) sa sjedištem u Sokocu. Osim toga, u prvostepenom postupku je nesporno utvrđeno i sljedeće: da je drugoapelant sa SIZ-om stanovanja i komunalnih djelatnosti Teslić zaključio Ugovor o udruživanju sredstava radi kupovine predmetnog poslovnog prostora; da je drugoapelant preuzeo u posjed predmetni poslovni prostor; da je drugoapelant zemljišnoknjižnom uredu prvostepenog suda podnio zahtjev da se, na osnovu predmetnog ugovora o udruživanju, izvrši upis prava raspolaganja (u korist drugoapelanta na predmetnom poslovnom prostoru) koji nije izvršen, jer zemljišne knjige nemaju ustrojene knjige etažne svojine; da su drugoapelant i prvoapelant 19. juna 2001. godine zaključili ugovor o prodaji predmetnog poslovnog prostora koji je od tada u posjedu prvoapelanta.
9. Vrhovni sud je naglasio da se, prema relevantnim odredbama ZOSPO, pravo svojine, između ostalog, stječe stvaranjem nove stvari. Međutim, udruživanjem novčanih sredstava radi izgradnje stambeno-poslovnog objekta, u čijem je sastavu i predmetni poslovni prostor, prednik drugoapelanta je stekao pravo raspolaganja, a ne pravo privatnog vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru. Naime, kako je dalje navedeno, u vrijeme kada je drugoapelant zaključio Ugovor o udruživanju sredstava radi izgradnje stambeno-poslovnog objekta u čijem je sastavu predmetni poslovni prostor (27. septembra 1985. godine), bio je na snazi Zakon o udruženom radu iz čijih odredaba proizlazi zaključak da je drugoapelant bio preduzeće u društvenoj svojini, pa je stoga i izgrađeni poslovni prostor bio u društvenoj svojini. Tek je Zakonom o društvenom kapitalu («Službeni list SFRJ» br. 84/89 i 46/90) omogućena transformacija preduzeća u društvenoj svojini u preduzeća u mješovitoj svojini. Nije sporno, kako je dalje naveo Vrhovni sud, da je prednik tužitelja, tj. KTK „Visoko“ sa sjedištem u Sokocu, osnovan (i) od imovine drugoapelanta koja se nalazila na teritoriji Republike Srpske (uključujući, dakle, sporni poslovni prostor) i da je prednik tužitelja upisan u sudski registar Osnovnog suda u Istočnom Sarajevu na osnovu Rješenja tog suda broj U-127/97 od 10. marta 1997. godine (u imovinu pravnog prednika tužitelja u sudskom registru evidentiran je i sporni poslovni prostor). Upis u sudski registar drugoapelant tužitelju nije osporavao u postupku propisanom zakonom. Pitanje vlasništva na spornom poslovnom prostoru ne može se, prema ocjeni Vrhovnog suda, riješiti odvojeno od pitanja vlasničke transformacije preduzeća u društvenom, odnosno kasnije državnom vlasništvu, dakle od procesa privatizacije. Okvirnim zakonom o privatizaciji, kako je dalje navedeno, priznato je izričito pravo entitetima da privatizuju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji. Vrhovni sud je zaključio da je predmetni kupoprodajni ugovor, koji su zaključili drugoapelant i prvoapelant 19. juna 2001. godine, suprotan Okvirnom zakonu o privatizaciji, koji je u konkretnoj situaciji lex specialis jer je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, pa je stoga ništav i ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora. Stoga su nižestepeni sudovi, kako je zaključio Vrhovni sud, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo.
10. Tužitelj je Osnovnom sudu 25. novembra 2008. godine podnio prijedlog za izvršenje Presude Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 511 od 9. aprila 2008. godine protiv prvoapelanta kao izvršenika. Osnovni sud je Rješenjem broj 87 0 Ip 002472 Ip od 3. marta 2009. godine dozvolio predloženo izvršenje, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 87 0 Ip 002472 09 Pž od 18. novembra 2009. godine.
11. Prvoapelant i drugoapelant smatraju da im je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vide u pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešnom tumačenju propisa relevantnih za donošenje zakonite odluke. Apelanti, naime, smatraju da je Vrhovni sud pogrešno primijenio odredbu člana 2. stav 1. Okvirnog zakona o privatizaciji, prema kojoj je priznato izričito pravo entitetima da privatizuju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koje nisu u privatnom vlasništvu. Apelanti su istakli da se odredbe Okvirnog zakona o privatizaciji nisu mogle primijeniti u konkretnom slučaju kao lex specialis u odnosu na ZOSPO i Zakon o obligacionim odnosima kojima su jasno propisani načini stjecanja vlasništva, odnosno valjanosti ugovora, jer Okvirni zakon o privatizaciji ne propisuje načine stjecanja vlasništva, pa se samim tim trećem licu, odnosno tužitelju, nije moglo dati jače pravo u odnosu na vlasnika. U postupku stjecanja vlasništva, kako su dalje naveli apelanti, odluke Vlade RS ne mogu biti, niti su osnov za stjecanje vlasništva, niti je tužitelj tokom postupka dokazao da ima validan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru. Prvoapelant je istakao da je u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora na predmetnom poslovnom prostoru imao pravo raspolaganja, te da odluka Vlade RS koja je naknadno donesena, tri godine po zaključenju predmetnog ugovora, ne može imati retroaktivno djelovanje koje bi zadiralo u njegova već stečena prava.
12. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje pri svim razlozima datim u pobijanoj presudi kako u odnosu na činjenična utvrđenja, tako i u odnosu na zakonske odredbe na osnovu kojih su preinačene obje nižestepene presude.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 1164/10 ispitivao apelaciju Milana Milačaka podnesenu protiv odluka Vrhovnog suda i Okružnog suda u Doboju, kojima je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja Trgovačkog akcionarskog društva «Krajina-Borac» Banja Luka i utvrđeno da je ništav ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora u Doboju, koji su zaključili Milan Milačak i Slobodan Suvajac kao kupci i Trgovina «Borac» d.d. Travnik kao prodavac. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 1164/10 od 10. jula 2010. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavni sud.ba ) odbacio kao nedopuštenu apelaciju Milana Milačaka podnesenu protiv osporenih odluka Vrhovnog suda i Okružnog suda u Doboju zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da je, tokom postupka pred redovnim sudovima, utvrđeno da Milan Milačak nije upisan kao vlasnik poslovnog prostora u zemljišnim knjigama, niti je Trgovina «Borac» d.d. Travnik, prije zaključenog kupoprodajnog ugovora sa Milanom Milačakom i Slobodanom Suvajcem, bila upisana kao vlasnik u zemljišnim knjigama, te, stoga, Trgovina „Borac“ d.d. Travnik, kao prodavac, nije mogla na kupce (Milan Milačak i Slobodan Suvajac) prenijeti više prava nego što ih je imala.
16. Dovodeći u vezu navedenu odluku Ustavnog suda sa činjeničnim stanjem konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da postoji identična situacija. Naime, u konkretnom slučaju, kao i u već citiranom predmetu Ustavnog suda broj AP 1164/10, drugoapelant (KTK «Visoko» d.d. Visoko) u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji nije bio upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora. Unatoč tvrdnji prvoapelanta («Škebić Company» d.o.o. Teslić) da je u momentu zaključenja kupoprodajnog ugovora na predmetnom poslovnom prostoru imao „pravo raspolaganja“, Ustavni sud se poziva na utvrđenje redovnog suda prema kojem u zemljišne knjige nije bilo upisano pravo vlasništva ni pravo raspolaganja ni prvoapelanta kao kupca, ni drugoapelanta kao prodavca u odnosu na predmetni poslovni prostor. Stoga, Ustavni sud smatra da se u ovom slučaju može primijeniti njegova praksa iz citirane Odluke broj AP 1164/10 od 10. jula 2010. godine (Milan Milačak).
17. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zasnivaju isključivo na načinu na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo.
18. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (prava na pravično suđenje, prava na pristup sudu, prava na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
19. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti (tj. prvoapelant i drugoapelant) u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čine izdvojeno mišljenje potpredsjednice Seade Palavrić o neslaganju.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović
IZDVOJENO MIŠLJENJE O NESLAGANJU
SUTKINJE PALAVRIĆ
1. U Odluci Ustavnog suda broj AP 3594/08 Ustavni sud smatra da su apelacije u predmetu broj AP 3594/08 «Škebić Company» d.o.o. Teslić i «KTK Visoko» d.d. Visoko, podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 511 od 9. aprila 2008. godine, nedopuštene, pa ih je odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovane.
2. Podsjećam da se apelanti žale na to da su im navedenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
3. Uz dužno poštovanje većinskog odlučenja uvaženih kolega, ja nisam saglasna s odlučenjem niti obrazloženjem odluke Ustavnog suda kojom su apelacije odbačene kao nedopuštene jer su «očigledno (prima facie) neosnovane». Ja smatram da je u konkretnom slučaju trebalo slijediti vodeću odluku Ustavnog suda broj AP 2157/08, u kojoj su razmatrana i odlučivana gotovo identična činjenična i pravna pitanja, i utvrditi povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, sa istim obrazloženjem koje je Ustavni sud dao u Odluci broj AP 2157/08.
4. Osim navedenog, u odnosu na obrazloženje koje je Ustavni sud dao u Odluci broj AP 3594/08, dakle u konkretnom slučaju, prije svega želim dodati da pozivanje u tački 15. predmetne odluke na Odluku Ustavnog suda broj AP 1164/10 smatram neprihvatljivim jer mislim da je i u tom predmetu apelaciju trebalo usvojiti i slijediti praksu iz Odluke broj AP 2157/08, te apelaciju usvojiti i utvrditi povredu prava na imovinu. Naime, ni u Odluci broj AP 1164/10 ja nisam mogla prihvatiti stav Ustavnog suda da su redovni sudovi postupili zakonito kada su odlučili da je ugovor o kupoprodaji ništav «iz razloga što Trgovina „Borac“ d.d. Travnik, prije zaključenog kupoprodajnog ugovora sa Milanom Milačakom i Slobodanom Suvajcem, nije bila upisana kao vlasnik u zemljišnim knjigama, te stoga, Trgovina „Borac“ d.d. Travnik, kao prodavac, nije mogla na kupce (Milan Milačak i Slobodan Suvajac) prenijeti više prava nego što ih je imala».
5. Naime, općepoznato je da je u SFRJ i SRBiH udruživanje novčanih sredstava radi izgradnje stambeno-poslovnog objekta, u čijem su sastavu i predmetni poslovni prostori iz Odluke broj AP 1164/10, kao i predmetne odluke, bio uobičajeni način sticanja prava raspolaganja u korist društveno-pravnih osoba. Činjenica da u konkretnom slučaju pravo raspolaganja nije bilo upisano u korist drugoapelanta prije nego je zaključio kupoprodajni ugovor sa prvoapelantom, jer zemljišne knjige nemaju ustrojene knjige etažne svojine, nikako, prema mome mišljenju, nije mogla niti smjela ići na štetu drugoapelanta, a time i prvoapelanta, budući da je obaveza javnih vlasti bila da organizira svoj sistem tako da omogući upis prava kao što je pravo raspolaganja. Stoga je za mene potpuno neprihvatljiv stav Ustavnog suda iz tačke 16. predmetne odluke da drugoapelant («KTK Visoko» d.d. Visoko) u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji nije bio upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora, jer bi, da su javne vlasti izvršile svoju obavezu, drugoapelant bio upisan na predmetnom poslovnom prostoru sa pravom raspolaganja.
6. Pored obrazloženja koje je Ustavni sud dao u predmetnoj odluci, želim se osvrnuti na obrazloženje koje je Vrhovni sud dao kada je preinačio presude nižestepenih sudova, što, prema mome mišljenju, Ustavni sud nije učinio.
7. Naime, prvi razlog koji je redovni sud iznio jeste taj da je pravni prednik drugoapelanta bio organiziran kao preduzeće u društvenoj svojini, pa je, u skladu sa tada važećim propisima, predmetni poslovni prostor bio u društvenoj svojini na kojem je pravna osoba mogla steći «samo» pravo raspolaganja. Zatim, da je u vrijeme kada je drugoapelant zaključio Ugovor o udruživanju sredstava radi izgradnje stambeno-poslovnog objekta u čijem je sastavu predmetni poslovni prostor (27. septembra 1985. godine) bio na snazi Zakon o udruženom radu, iz čijih odredaba proizlazi zaključak da je drugoapelant bio preduzeće u društvenoj svojini pa je stoga i izgrađeni poslovni prostor bio u društvenoj svojini; da je prednik tužitelja, tj. KTK „Visoko“ sa sjedištem u Sokocu osnovan (i) od imovine drugoapelanta koja se nalazila na teritoriji Republike Srpske (uključujući, dakle, sporni poslovni prostor) i da je prednik tužitelja upisan u sudski registar Osnovnog suda u Istočnom Sarajevu na osnovu rješenja tog suda broj U-127/97 od 10. marta 1997. godine (u imovinu pravnog prednika tužitelja u sudskom registru evidentiran je i sporni poslovni prostor); da se pitanje vlasništva na spornom poslovnom prostoru ne može riješiti odvojeno od pitanja vlasničke transformacije preduzeća u društvenom, odnosno kasnije državnom vlasništvu, dakle od procesa privatizacije; da je Okvirnim zakonom o privatizaciji priznato izričito pravo entitetima da privatiziraju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji; da je predmetni kupoprodajni ugovor kojeg su zaključili drugoapelant i prvoapelant 19. juna 2001. godine suprotan Okvirnom zakonu o privatizaciji, koji je u konkretnoj situaciji lex specialis jer je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, pa je, stoga, ništav i ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora.
8. U odnosu na navedeno obrazloženje Vrhovnog suda, te, s druge strane, u odnosu na činjenicu da je drugoapelant u vodećoj odluci broj AP 2157/10 prije zaključenja kupoprodajnog ugovora sa fizičkim osobama bio u zemljišnim knjigama upisan sa pravom vlasništva, želim najprije podsjetiti na to da je izraz pravo raspolaganja u bivšoj SFRJ, a time i u Bosni i Hercegovini, označavao prava i ovlaštenja koja su društveno-pravne osobe imale u pravnom prometu društvenim sredstvima. U ostvarivanju prava raspolaganja, društveno-pravne osobe prenose društvena sredstva na druge društveno-pravne osobe, pribavljaju sredstva u društvenu svojinu od nosilaca prava svojine, otuđuju društvena sredstva iz društvene svojine, daju društvena sredstva na privremeno korištenje, zamjenjuju društvena sredstva i po drugim osnovima raspolažu društvenim sredstvima. S obzirom na navedeno, smatram da društveno-pravne osobe, samim tim što su pravne osobe i što učestvuju u pravnom prometu, imaju jedno apsolutno pravo koje prenose putem obligacionog prava. U vezi s tim, zapažam da Zakon o udruženom radu ne spominje izraz «imovina» već izraz «sredstva», ali da iz navedenog jasno proizlazi da izraz «sredstva», ustvari, predstavlja «imovinu» društveno-pravnih osoba.
9. Osim toga, podsjećam na to da je odredbama člana 201. stav 1. Zakona o udruženom radu («Službeni list SFRJ» broj 11/88 – Prečišćeni tekst) bilo propisano da «društveno-pravne osobe imaju pravo da u pravnom prometu društvenim sredstvima zaključuju samoupravne sporazume i ugovore i vrše druge pravne poslove i radnje u okviru svoje pravne sposobnosti (u daljnjem tekstu: pravo raspolaganja)». Također, odredbama člana 201. stav 2. istog zakona bilo je propisano da «u ostvarivanju prava raspolaganja, društveno-pravne osobe prenose društvena sredstva na druge društveno-pravne osobe, pribavljaju sredstva u društvenu svojinu od nosilaca prava svojine, otuđuju društvena sredstva iz društvene svojine, daju društvena sredstva na privremeno korištenje, zamjenjuju društvena sredstva i po drugim osnovima raspolažu društvenim sredstvima». Dovodeći u vezu pravo raspolaganja kao izraz društvene svojine sa pravom raspolaganja kao jednim od ovlaštenja koja proizlaze iz prava vlasništva u klasičnom smislu, smatram da se između navedenih prava nesumnjivo može staviti znak jednakosti.
10. Kada je riječ o stavu Vrhovnog suda da je prednik tužitelja, tj. KTK «Visoko» sa sjedištem u Sokocu, osnovan (i) od imovine drugoapelanta koja se nalazila na teritoriji Republike Srpske (uključujući dakle sporni poslovni prostor) i da je prednik tužitelja upisan u sudski registar Osnovnog suda u Istočnom Sarajevu na osnovu Rješenja tog suda broj U-127/97 od 10. marta 1997. godine (u imovinu pravnog prednika tužitelja u sudskom registru evidentiran je i sporni poslovni prostor), smatram neophodnim podsjetiti na to da Vrhovni sud uopće nije obrazložio šta predstavlja upis pravnog subjekta u registar nadležnog suda i da li je taj upis, i ako jeste, u kakvoj vezi sa sticanjem imovine, tj. oduzimanjem od trećih osoba, odnosno Vrhovni sud se nije pozvao niti na jednu odredbu relevantnog zakona. Stoga, podsjećam na to da Zakonom o postupku za upis u sudski registar nikada nije bila, niti je sada propisana mogućnost sticanja prava vlasništva ili prava raspolaganja na sredstvima u društvenoj svojini. Tim zakonom bila su uređena pravila vanparničnog postupka na osnovu kojih nadležni redovni sud postupa i odlučuje o upisu pravnih subjekata u sudski registar. Prema članu 22. Zakona o postupku za upis u sudski registar, u sudski registar upisuju se osnivanje, organiziranje, udruživanje i prestanak subjekata upisa, statusne i druge promjene tih subjekata, podaci o subjektima upisa koji su značajni za pravni promet (član 23) i podaci o drugim činjenicama određenim zakonom. Zaključujem da među podacima o subjektima upisa koji su značajni za pravni promet iz člana 23. ovog zakona nema podataka o imovini.
11. Imajući u vidu navedeno, smatram da je predmetni poslovni prostor predstavljao drugoapelantovu imovinu, te da je prvoapelant, na osnovu zaključenog kupoprodajnog ugovora sa drugoapelantom, stekao imovinu koja uživa zaštitu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
12. Također, smatram da je osporenom odlukom nesumnjivo došlo do miješanja u imovinu apelanata, budući da je tom odlukom utvrđeno da je ništav ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora koji su zaključili prvoapelant i drugoapelant, slijedom čega je naloženo prvoapelantu da predmetni poslovni prostor preda tužitelju u posjed. Dakle, do miješanja u pravo na mirno uživanje imovine apelanata došlo je na način da im je ta imovina, koja je stečena na zakonit način, potpuno oduzeta, pa je, prema mome mišljenju, presuda Vrhovnog suda dosegla nivo eksproprijacije bez zakonskog osnova.
13. Naime, kada je riječ o stavu Vrhovnog suda da je predmetni kupoprodajni ugovor koji su drugoapelant i prvoapelant zaključili 19. juna 2001. godine suprotan Okvirnom zakonu o privatizaciji, koji je u konkretnoj situaciji lex specialis jer je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, pa je, stoga, ništav i ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora, smatram neophodnim podsjetiti na pravilo lex specialis derogat generali (poseban zakon ukida opći), koje se upotrebljava kao teorijsko pravilo za odnos između posebnog i općeg zakona, odnosno posebne i opće pravne norme. Ovo pravilo se suprotstavlja općem pravilu o vremenskom mjerilu važenja pravnih akata, odnosno normi. Naime, prema ovom općem pravilu, kasniji akt, odnosno norma, ukida raniji ako ima suprotnu sadržinu, a istu pravnu snagu. Međutim, shodno pravilu lex specialis derogat generali, jedna posebna norma ukida suprotnu opću normu bez obzira na vremenski redoslijed. Ovo pravilo vrijedi samo za norme iste pravne snage. Pitanje određivanja tačnog pojma opće i posebne pravne norme veoma je složeno i nikad se i ne može potpuno tačno odrediti, tako da tumaču ostaje da u svakom konkretnom slučaju utvrdi da li između dvije norme postoji takav odnos posebnosti i općenitosti na koji se može primijeniti pravilo lex specialis derogat generali. Ova neodređenost dolazi otuda što između opće i posebne norme odnos može biti dvostruk. S jedne strane, posebna norma razrađuje opću pa otuda mora biti u skladu s njom i u tom slučaju se ne primjenjuje pravilo lex specialis derogat generali. S druge strane, posebna norma može predstavljati izuzetak u odnosu na opću i u tom slučaju se ovo pravilo primjenjuje. To znači da se u nekim slučajevima posebna norma koja je suprotna općoj mora smatrati nevažećom, nasuprot pravilu lex specialis derogat generali, odnosno ima se tumačiti tako da bude u skladu sa općom normom. Kada će takav slučaj biti, utvrđuje se shodno pravilima tumačenja. Nesumnjivo, takav je slučaj ako je općom normom propisano da se ona ima primijeniti bez izuzetka, a posebna norma se može tumačiti i kao izuzetak od nje. Najzad, pitanje je i da li samo kasnija posebna norma ukida raniju opću ili to čini i ranija takva norma. Iako se kao pravilo može uzeti ovo drugo, ipak ni ono nije bez izuzetaka, te se tumačenjem mora utvrditi da li kasnija opća norma nema za svrhu ukidanje ranije posebne norme kada se pravilo lex specialis derogat generali ne primjenjuje.
14. Imajući u vidu navedeno, tj. princip da jedna posebna norma ukida suprotnu opću normu bez obzira na vremenski redoslijed, zapažam da Vrhovni sud nije obrazložio na koji način Okvirni zakon predstavlja posebnu normu kojom se ukida suprotna opća norma. Vrhovni sud nije odgovorio na sljedeća pitanja: znači li to da su privatizacijski zakoni entiteta i Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima i Zakon o prometu nepokretnosti opće norme u odnosu na norme Okvirnog zakona; po čemu su norme navedenih zakona suprotne normama Okvirnog zakona koje Vrhovni sud, očigledno, smatra posebnim normama; može li se Okvirni zakon, čije samo ime govori da on predstavlja samo okvir, neposredno primjenjivati na odnose koje u pravnom prometu nekretninama ostvaruju pravni subjekti – pravne osobe i fizičke osobe; koje konkretne odredbe Okvirnog zakona pravni subjekti mogu i moraju primijeniti u pravnom prometu; da li su Okvirnim zakonom obavezani na djelovanje i neposrednu primjenu građani i pravne osobe ili entiteti kao zakonodavci; da li je Okvirnim zakonom izričito priznato pravo da entiteti privatiziraju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji, dakle, vlastita preduzeća, ili i imovinu preduzeća iz drugog entiteta koja nije u sastavu preduzeća tog entiteta, pogotovo imajući u vidu odredbu stava 2. člana 2. Okvirnog zakona (koju Vrhovni sud nije naveo), prema kojoj: «Odluka da li je preduzeće ili banka u privatnom vlasništvu bit će donesena prema propisima entiteta». Ti propisi će osigurati transparentan pregled bilo kakvih promjena u strukturi kapitala ili vlasničkoj transformaciji imovine koja nije u privatnom vlasništvu ukoliko su te promjene sporne i desile se nakon 31. decembra 1991. godine.
15. Iz svega navedenog proizlazi da, počevši od Zakona o udruženom radu, čijim je članom 201. bilo propisano da društveno-pravne osobe imaju pravo da u pravnom prometu društvenim sredstvima zaključuju samoupravne sporazume i ugovore i vrše druge pravne poslove i radnje u okviru svoje pravne sposobnosti, te da u ostvarivanju prava raspolaganja društveno-pravne osobe prenose društvena sredstva na druge društveno-pravne osobe, pribavljaju sredstva u društvenu svojinu od nosilaca prava svojine, otuđuju društvena sredstva iz društvene svojine, daju društvena sredstva na privremeno korištenje, zamjenjuju društvena sredstva i po drugim osnovima raspolažu društvenim sredstvima, preko privatizacijskih zakona, te Zakona o prometu nepokretnosti, nije postojala zabrana da drugoapelant u okviru prava raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru proda prvoapelantu predmetni poslovni prostor.
16. U prilog navedenom govori i činjenica da je Vlada Republike Srpske Uredbom o zabrani raspolaganja nepokretnostima na teritoriji Republike Srpske 20. maja 1999. godine pokušala zabraniti raspolaganje i opterećenje (prodaju, zamjenu, darovanje, prijenos prava korištenja i raspolaganja, davanje u zakup i privremenu upotrebu, osnivanje hipoteke i sl.) nepokretnosti na teritoriji Republike Srpske koje su u vlasništvu, posjedu, na korištenju ili upravljanju organa i institucija republika nastalih prestankom postojanja SFRJ, kao i Federacije Bosne i Hercegovine, s namjerom da se navedena zabrana odnosi i na preduzeća kao i druge pravne osobe sa sjedištem izvan Republike Srpske. Međutim, Odlukom Ustavnog suda Republike Srpske broj U-33/99 od 13. juna 2001. godine utvrđeno je da Uredba o zabrani raspolaganja nepokretnostima na teritoriji Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 13/99 i 27/99) nije u saglasnosti sa Ustavom i zakonom. Ustavni sud RS je u navedenoj odluci, između ostalog, naveo da Zakonom o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“, br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91), koji se na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava Republike Srpske – do donošenja novog zakona – primjenjuje kao zakon Republike Srpske, te Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 29/94) utvrđeni su uslovi i postupak pod kojim se vrši promet nepokretnosti. Ustavni sud je utvrdio da budući da navedeni zakon ne predviđa izričito donošenje uredbe za svoje sprovođenje, ne postoji ni neposredno ovlašćenje da se pojedina pitanja regulisana ovim zakonom bliže uređuju aktom Vlade.
17. Iz navedenog zaključujem da ni prije zaključivanja kupoprodajnog ugovora između prvoapelanta i drugoapelanta o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora, niti kasnije pa sve do danas, nije postojao niti postoji prinudni propis kojim je bilo ili je zabranjeno raspolaganje predmetnim poslovnim prostorom kao imovinom u društvenoj svojini na kojoj je drugoapelant imao pravo raspolaganja prije zaključenja predmetnog kupoprodajnog ugovora, u smislu da se ta imovina, odnosno predmetni poslovni prostor otuđi iz društvene svojine i prodajom pređe u privatnu svojinu. Stoga, smatram da ne postoji prinudni propis kojem bi kupoprodajni ugovor zaključen između prvoapelanta i drugoapelanta bio protivan, pa da bi taj ugovor, u smislu člana 103. ZOO-a, bio ništav. Također, zaključujem da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud arbitrarno protumačio i primijenio relevantne zakonske odredbe, čime se nezakonito umiješao u pravo na imovinu apelanata i time povrijedio njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega je predmetne apelacije trebalo proglasiti dopustivim, a u meritumu osnovanim, te utvrditi kršenje navedenog prava.
18. Slijedi da ja apsolutno nisam u mogućnosti da se saglasim sa zaključkom koji je donijela većina Ustavnog suda u vezi sa ovim pitanjem. Uz dužno poštovanje, ovom prilikom izražavam svoje neslaganje.