Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-12/09 (R.B. iz Kozarske Dubice)
Odluka donesena 09. 02. 2011.
- Apelacija ratione personae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-12/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 12/09, rješavajući apelaciju R.B, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 10. i člana 59. stav 2. alineja
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R.B podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 181 od 9. oktobra 2008. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci broj Ž-
611/05 od 14. novembra 2006. godine, zbog toga što je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. R.B. iz Kozarske Dubice (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Predrag Radulović, podnio je 30. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), koja je registrovana 5. januara 2009. godine, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 181 od 9. oktobra 2008. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-611/05 od 14. novembra 2006. godine.
2. Iz dokumentacije iz spisa predmeta proizilazi da rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, Centar javne bezbjednosti Banjaluka, Policijska Stanica Kozarska Dubica (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 05/2-126-183 od 15. aprila 2003. godine, apelantu prestao radni odnos kod tuženog zbog neizdavanja certifikata za vršenje policijske dužnosti od strane komesara IPTF-a.
3. Apelant je pokrenuo parnični postupak pred Osnovni sudom u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) radi poništenja rješenja tuženog broj 05/2-126-183 od 15. aprila 2003. godine, te vraćanja na posao.
4. Osnovni sud je 17. oktobra 2005. godine donio presudu broj Rs-119/04 kojom je u cijelosti usvojio apelantov tužbeni zahtjev i poništio rješenje tuženog broj 05/2-126-183 od 15. aprila 2003. godine i obavezao tuženog da apelanta vrati na poslove u skladu sa njegovim stručnim i drugim sposobnostima kao i potrebama tuženog, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 805,00 KM.
5. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant kod tuženog raspoređen na poslove saobraćajnog policajca, te da mu je rješenjem direktora tuženog od 15. aprila 2003. godine izrečen prestanak radnog odnosa. Da je apelant protiv navedenog rješenja izjavio prigovor, ali po prigovoru nije odlučeno. Takođe, Osnovni sud je naveo da je među strankama nesporno da je apelantu rješenjem disciplinske komisije Centra javne bezbjednosti Prijedor od 20. marta 2001. godine, zbog počinjene teže povrede radne dužnosti, izrečena mjera rasporeda na druge poslove i radne zadatke u trajanju od jedne godine, te da je protiv apelanta vođen krivični postupak pred Osnovnim sudom u Kozarskoj Dubici pod brojem K-60/01 u kome je apelant proglašen krivim za krivično djelo-teška tjelesna povreda iz člana 135.st.l. Krivičnog zakona Republike Srpske i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 mjeseca, te da je Komisija za provođenje postupka certifikacije radnika i decertifikacije ovlaštenih službenih lica 3. decembra 2003. godine donijela odluku kojom je utvrđeno da apelant ne ispunjava uslove za certifikaciju predviđene članom 2. stav 1. tačka 8. Pravilnika o certifikaciji, a time i raspored na poslove i radne zadatke ovlaštenog službenog lica.
6. U postupku Osnovni sud je utvrdio da je neosnovan prigovor tuženog da je tužba neblagovremena. Naime, ocjenjujući blagovremenost tužbe u smislu odredbe člana 88. Zakona o administrativnoj službi u upravi Republike Srpske (“Sl.glasnik RS“, broj 16/02; u daljnjem tekstu: Zakon), kojim su propisani rokovi za sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa lica zaposlenih u državnoj upravi, Osnovni sud je ustanovio da je apelantova tužba blagovremena. Osnovni sud je naveo da je apelant pondnio tužbu 4. maja 2004. godine, da je apelantu osporeno rješenje o prestanku radnog odnosa uručeno 13. maja 2003. godine, a na isto rješenje apelant je izjavio prigovor o kome nije odlučeno, što nije ni sporno među strankama. Obzirom na navedeno Osnovni sud je istakao da se u konkretnom slučaju ne može primjeniti rok od 30 dana, jer se isti u smislu odredbe člana 88. Zakona primjenjuje od dostavljanja konačne odluke, odnosno odluke po prigovoru, a u konkretnom slučaju nesporno je da tuženi nije odlučio po apelantovom prigovoru na osporeno rješenje o prestanku radnog odnosa.
7. Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 14. stav. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima ("Službeni glasnik RS" broj 21/98, 18/99, 25/02 i 43/02: u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenog rješenja o prestanku radnog odnosa, kojom je propisano da radniku kome je u skladu sa odredbama ovog zakona oduzet certifikat za rad, prestaje radni odnos u Ministarstvu unutrašnjih poslova. U vrijeme donošenja osporenog rješenja na snazi je bio Pravilnik o certifikaciji radnika i decertifikaciji ovlaštenih službenih lica MUP-a RS od 9. aprila 2003. godine kojim je propisano (odredbom člana 7. navedenog Pravilnika) da će se radno pravni status radnika koji ne dobije certifikat rješavati u skladu sa Zakonom o radu, Zakonom o administrativnoj službi u upravi Republike Srpske i Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u MUP-u RS, a stavom 2. je regulisano da ovlaštenom službenom licu kojem je oduzet certifikat prestaje radni odnos u Ministarstvu unutrašnjih poslova, a članom 4. navedenog Pravilnika je regulisano da postupak certifikacije i decertifikacije sprovodi Komisija, koju imenuje ministar.
8. Osnovni sud je naveo da donošenju osporenog rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu nije prethodio postupak certifikacije od strane Komisije za certifikaciju i desertifikaciju. „Činjenica da je Komisija za certifikaciju naknadno provela postupak i donijela odluku od 3. decembra 2003. godine kojom je utvrđeno da apelant ne ispunjava uslove za certifikaciju, te time i raspored na poslove i zadatke ovlaštenog službenog lica, ne može uticati na zakonitost spornog rješenja o prestanku radnog odnosa od 15. aprila 2003. godine, jer se zakonitost cijeni prema uslovima u vrijeme donošenja osporenog rješenja. Ovo tim više što iz odluke Komisije za certifikaciju od 3. decembra 2003. godine proizilazi da apelant ne ispunjava uslove za poslove i radne zadatke ovlaštenog službenog lica, te da će se radno pravni status apelanta rješiti u skladu sa članom 7. stav. 1. Pravilnika o certifikaciji. Dakle, u konkrentnom slučaju apelant ne ispunjava uslove za certifikaciju, pa mu se stoga ne može izreći mjera prestanka radnog odnosa, već se apelant ima rasporediti na poslove i radne zadatke neovlaštenog radnika, što prema mišljenju Osnovnog suda tuženi i prihvata navodeći da je apelant još uvijek u radnom odnosu i da je postupak rješavanja radnog pravnog statusa apelanta u toku te da će isti biti raspoređen na neovlaštene poslove i radne zadatke u skladu sa stučnom spremom koju posjeduje“. Prema mišljenju Osnovnog suda apelant ima interes za poništenjem osporenog rješenja i pored nesporne činjenice da mu radni odnos kod tuženog nije prestao, iz razloga što apelant od donošenja osporenog rješenja o prestanku radnog odnosa ne obavlja nikakve poslove i radne zadatke, niti prima bilo kakvu naknadu, pa je stoga očito da ima pravni interes da se njegov radno pravni status riješi.
9. Okružni sud je 14. novembra 2006. godine donio presudu broj Ž-611/05 kojom je uvažio žalbu tuženog i preinačio presudu Osnovnog suda broj Rs-119/04 od 17. oktobra 2005. godine, tako da je apelant odbijen sa zahtjevom da se poništi rješenje tuženog broj 05/2-126-183 od 15. aprila 2003. godine, te sa zahtjevom za vraćanje apelanta na posao u skladu sa njegovim stručnim i drugim sposobnostima kao i potrebama tuženog, te sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 805,00 KM. Apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove prvostepenog postupka u iznosu od 780,00 KM. Takođe, apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove drugostepenog postupka u iznosu od 390,00 KM, dok je sa zahtjevom za naknadu troškova drugostepenog postupka preko dosuđenog iznosa tuežni odbijen.
10. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je apelantu po sili zakona prestao radni odnos na osnovu člana 14. stav 2. Zakona o izmjenama, te rješenje o prestanku radnog odnosa ima samo deklarativni karakter. Okružni sud je istakao da je apelantu radni odnos prestao iz razloga što mu nije odobren certifikat za rad u Ministarstvu unutrašnjih poslova, jer se apelant nalazi na konačnom spisku necertifikovanih policajaca IPTF od 31. decembra 2002. godine. Nadalje, po ocjeni ovoga suda, postupak certifikacije apelanta je okončan u vrijeme trajanja mandata IPTF, te je pogrešno pozivanje prvostepenog suda na Pravilnik koji je stupio na snagu nakon okončanja njegovog postupka certifikacije i nemauticaja na odluku o prestanku radnog odnosa. Takođe, Okružni sud smatra da se zakonitost osporenog rješenja treba cijeniti prema propisima koji su bili na snazi u vrijeme kada je certifikacija bila u nadležnosti IPTF, a ne propisa koji su bili u primjeni kada je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je osporeno rješenje o prestanku radnog odnosa nezakonito jer donošenju istog nije prethodio postupak certifikacije od strane Komisije za certifikaciju. Takođe, Okružni sud je naveo da ne podržava ni zaključak prvostepenog suda u kojem se poziva na odluku Komisije za certifikaciju od 3. decembra 2003. godine, tvrdeći pri tome da apelantu nije mogla biti izrečena mjera prestanka radnog odnosa zbog toga što ne ispunjava uslove za certifikaciju, već se apelant imao rasporediti na poslove i radne zadatke neovlašćenog radnika. Naime, Okružni sud je istakao da je apelantu prestanak radnog odnosa utvrđen rješenjem tuženog broj 05/2-126-183 od 15. aprila 2003. godine, a ne odlukom Komisije o neispunjenju uslova za certifikaciju, koju apelant ne pobija u ovom postupku.
11. Apelant je izjavio reviziju protiv presude Okružnog suda broj Ž-611/05 od 14. novembra 2006. godine, koju je Vrhovni sud odbio presudom broj 118-0-Rev-07-000 181 od 9. oktobra 2008. godine.
12. Vrhovni sud je ukazao da je članom 14. Zakona o izmjenama propisano da radniku kom, u skladu sa ovim zakonom, bude oduzet certifikat za rad, prestaje radni odnos Ministarstvu unutrašnjih poslova. Nadalje, ukazano je da u smislu Aneksa 11. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, tužena prihvatila rekonstruisanje, reformu i demokratizaciju policije, po kojem je i diskvalifikacija pripadnika agencija za sprovođenje zakona u Bosni i Hercegovini u nadležnosti policijskih snaga tj. IPTF-a. Vrhovni sud je istakao da je Komesar EUPM, koji je nastavila misiju IPTF, aktom od 17. marta 2003. godine obavijetio direktora tuženog da se proces certifikacije policajaca od strane IPTF smatra završenim, a njegove odluke konačnim i obavezujućim,kao i da je proces certifikacije okončan, bez obzira što o pojedinačnim zahtjevima za reviziju nije odlučivano. Nedobijanje certifikata imalo je za posljedicu prestanak radnog odnosa apelantu po sili zakona, a osporeno rješenje ima samo deklarativni karakter, kako je to pravilno zaključio i drugostepeni sud. Obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da tuženi nije povrijedio odredbu člana 14. stav 2. Zakona, niti je postupio suprotno odredbi člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 10. apelacija je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom;
15. U konkretnom slučaju apelant se žali na presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 181 od 9. oktobra 2008. godine i presudu Okružnog suda broj Ž-611/05 od 14. novembra 2006. godine, koje su donesene na osnovu akata komesara IPTF-a, donesenih u okviru mandata Misije Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini, te smatra da su mu tim odlukama povrijeđena ustavna prava i prava iz drugih međunarodnih instrumenata o ljudskim pravima. U vezi sa tim, Ustavni sud sud podsjeća da je je u predmetu AP-496/09 odlučivao o istom pravnom pitanju i donio odluku kojom je apelaciju podnesenu protiv odluka redovnih sudova donesenih na temelju akta komesara IPTF-a odbacio kao ratione personae inkopaktibilnu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, zaključivši da Bosna i Hercegovina nema odgovornost za odluku komesara IPTF-a, koju je donio u procesu certifikacije u skladu sa svojim ovlaštenjima iz Sporazuma, koji je 9. decembra 1998. godine potpisan između legalnih predstavnika Republike Srpske i predstavnika Misije Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini.
16. Razlozi navedeni u odluci AP-496/09 od 11. februara 2010. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba ) u cjelosti se odnose i na ovu odluku, pa zbog istih razloga Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija ratione personae inkopaktibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović