Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1378/09 (B. P.)

Odluka donesena 09. 02. 2011.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1378/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP-1378/09, rješavajući apelaciju Branislavke Prodanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branislavke Prodanović podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-08-

000 360 od 12. marta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju, Odjeljenje u Nevesinju broj P.30/05 od 23. jula 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Branislavka Prodanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Nevesinja, koju zastupa Branko Simović, advokat iz Podgorice, podnijela je 29. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-08-000 360 od 12. marta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju, Odjeljenje u Nevesinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P.30/05 od 23. jula 2008. godine.

2. Apelantica je podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv Republike Srpske-Ministarstva odbrane Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate duga. Osnovni sud je Presudom broj P.30/05 od 23. jula 2008. godine, potvrđenom Presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-08-000 360 od 12. marta 2009. godine, odbacio apelanticinu tužbu u dijelu u kojem je potraživala naknadu za neisplaćene tople obroke za maj, juni, juli, avgust, septembar, oktobar, novembar i decembar 2001. godine i naknadu za borački dodatak od 1. januara 2001. do 10. aprila 2004. godine, dok je odbio njen precizirani tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da joj tuženi na ime neisplaćenog boračkog dodatka za period od 10. aprila do 14. juna 2004. godine isplati iznos od 289,49 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, te da joj naknadi troškove parničnog postupka.

3. Osnovni sud je konstatovao da je predmetna tužba, koju je apelantica podnijela 10. aprila 2005. godine, neblagovremena u dijelu u kojem se odnosi na potraživanja za period od 1. januara 2001. godine do 10. aprila 2004. godine, jer je podnesena nakon isteka prekluzivnog roka iz člana 105. stav 2. Zakona o radu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 38/03-66/03, prečišćen tekst objavljen u „Službenom glasniku Republike Srpske broj 55/07; u daljnjem tekstu: Zakon o radu), kojim je propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede. Takođe, konstatovao je da se apelantica zaključivanjem Sporazuma o prestanku profesionalne vojne službe (u daljnjem tekstu: Sporazum) broj 8/1-1-126-12-330/04 od 19. marta 2004. godine sa tuženim, odrekla prava da potražuje isplatu odnosno da je izvršila oprost duga prema tuženom, koji je na to pristao. Shodno tome, Osnovni sud je zaključio da je obaveza tuženog prestala u skladu sa članom 344. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske, br. 17/93 i 3/96, u daljnjem tekstu: ZOO), pa je zbog toga odbio dio apelanticinog tužbenog zahtjeva za isplatu potraživanja za period od 10. aprila 2004. godine od 14. juna 2004. godine.

4. Okružni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je apelantica za povredu svojih prava saznala čim joj tuženi nije isplatio topli obrok i borački dodatak prema rješenju Vojne Pošte broj 7035 Nevesinje od 5. decembra 2000. godine i da je očigledno propustila da podnese tužbu u roku iz člana

105. Zakona o radu. Međutim, konstatovao je da iz spisa predmeta proizilazi da je apelantica bila zaposlena kod tužene kao radnik u vojsci u VP 7035 Nevesinje, na radnom mjestu referenta u Odsjeku za civilno-vojne poslove, te da su u tom slučaju njena prava iz radnog odnosa, pa tako i njena novčana primanja, uređena odredbama čl. 98-122. Zakona o vojsci („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 31/96, 22/97, 46/01 i 31/03; u daljnjem tekstu: Zakon o vojsci) koji je bio na snazi u vrijeme kada su nastala njena potraživanja. Nadalje, konstatovao je da se prema odredbama čl. 121. i 122. Zakona o vojsci, prava iz radnog odnosa radnika u vojsci ostvaruju u upravnom postupku. Zatim, istakao je da odluke o pravima, obavezama i odgovornostima iz radnog odnosa radnika u vojsci donosi starješina vojne jedinice, odnosno vojne ustanove u upravnom postupku u skladu sa propisima o opštem upravnom postupku i Zakonom o vojsci. Takođe, istakao je da tek ukoliko bi radnik u vojsci smatrao da je njegovo pravo povrijeđeno upravnim aktom koji je donio starješina vojne jedinice, odnosno vojne ustanove, mogao bi pokrenuti upravni spor pod uslovima koje je propisivao Zakon o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 12/04). U skladu sa tim, Okružni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o sporu koji spada u sudsku nadležnost, već u nadležnosti odgovarajućeg nadležnog starješine Vojske Republike Srpske u upravnom postupku, te da se prvostepeni sud, shodno članu 16. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP), trebao oglasiti nenadležnim u konkretnom slučaju i odbaciti tužbu. Okružni sud je citirao član 227. stav 2. ZPP-a kojom je propisao da ako drugostepeni sud utvrdi da je u postupku pred prvostepenim sudom odlučeno o zahtjevu koji nije u sudskoj nadležnosti, ukinuće prvostepenu presudu i odbaciti tužbu. Međutim, konstatujući da su u konkretnom slučaju iste pravne posljedice odluke kojom se tužba odbija i kojom se tužba odbacuje, Okružni sud je istakao da je potvrdio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odbijen dio tužbenog zahtjeva iako bi bilo pravilno presudu ukinuti i u tom dijelu i tužbu odbaciti. Takođe, zaključio je da je netačan apelanticin žalbeni navod da se prvostepeni sud pogrešno pozvao na odredbu člana 105. Zakona o radu u smislu da je trebao primjeniti propis koji je važio do dana stupanja na snagu tog zakona, ali da ni taj žalbeni navod nije od značaja jer su apelanticina prava po osnovu rada u konkretnom slučaju regulisana Zakonom o vojsci. Pored toga, zaključio je da neisplaćivanje boračkog dodatka predstavlja povredu prava iz radnog odnosa jer je odredbom člana 103. stav 5. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca („Službeni glasnik Republike Srpske, broj 1/02) koji je bio na snazi u vrijeme iz koga potiče apelantičino potraživanje, propisano da o pravu na borački dodatak rješava preduzeće, ustanova ili drugi poslodavac kod koga je korisnik u radnom odnosu.

5. Apelantica se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelantica mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelantica odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelantica nije ispoštovala formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju osporenom Presudom broj 015-0-Gž-08-000 360 od 12. marta 2009. godine Okružni sud, pozivajući se na odredbe 98-122. Zakona o vojsci, u vezi sa članom 16. stav 1. ZPP-a, utvrdio da predmet spora ne spada u sudsku nadležnost već u nadležnost vojnih organa Republike Srpske, čiji akti u tim pravnim stvarima imaju karakter upravnog akta.

9. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije , presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita apelanticinih ustavnih prava je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.

10. U takvoj situaciji, apelantica je morala podnijeti predmetni zahtjev nadležnom organu uprave ili opravdati nemogućnost podnošenja zahtjeva stvarno nadležnom organu, tj. morala je prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu iscrpiti raspoložive pravne lijekove i doći do konačne odluke (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, neobjavljena odluka o dopustivosti AP-1332/09 od 11. februara 2010. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelantica nije iscrpila pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1378/09 (B. P.) | Sudska praksa | Aktio