Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1445/09 (M. R.)

Odluka donesena 09. 02. 2011.

  • Apelacija ratione personae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1445/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 1445/09, rješavajući apelaciju Miroslava Ratkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 10. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miroslava Ratkovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-07-000 823 od 18. februara 2009. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-000 130 od 11. aprila 2007. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru broj Rs: 332/03 od 10. januara 2007. godine, zbog toga što je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Miroslav Ratković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Slavica Bajić, advokat iz Prijedora podnio je 7. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev- 07-000 823 od 18. februara 2009. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-000 130 od 11. aprila 2007. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru broj Rs: 332/03 od 10. januara 2007. godine.

2. Rješenjem direktora policije Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: MUP RS) broj 05/2-126-231 od 22. aprila 2003. godine apelantu je prestao radni odnos jer mu nije odobren certifikat za rad u MUP RS.

3. U obrazloženju rješenja MUP RS je naveo da odlukom Komesara IPTF-a apelantu nije odobrena certifikacija za rad u MUP RS, zbog vođenja krivičnog postupka. Takođe, u obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant na navednu odluku izjavio reviziju, zbog čega je suspendovana procedura prestanka radnog odnosa do donošenja konačne odluke Komesara IPTF o istom. Nadalje je u obrazloženju rješenja navedeno da je Komesar EUPM aktom broj 1000-PXOM-111/03 od 17. marta 2003. godine obavijestio MUP da svi policajci kojima nije odobrena certifikacija za obavljanje policijske dužnosti moraju biti otpušteni iz službe.

4. MUP RS Komisija za provođenje postupka certifikacije radnika i decertifikacije ovlaštenih službenih lica MUP RS (u daljnjem tekstu: Komisija) je 8. oktobra 2003. godine donijela odluku broj K/B-3941/03 kojom je odlučeno da apelant ne ispunjava uslove za certifikaciju, raspored na poslove i zadatke ovlaštenog službenog lica, predviđene članom 2. stav 1. tačka 8. Pravilnika (nepoštivanje ljudskih prava u skladu sa evropskim standardima).

5. Rješenjam MUP RS 05/2-126-231 od 16. oktobra 2003. godine odbijen je kao neosnovan apelantov prigovor i potvrđeno rješenje o prestanku radnog odnosa broj 05/2-126-231 od 22. aprila 2003. godine.

6. U obrazloženju rješenja MUP RS je navedeno da je uvidom u spis utvrđeno da odlukom Komesara IPTF-a od 5. novembra 2002. godine apelantu nije odobrena certifikacija za vršenje policijskih dužnosti, odnosno certifikat za rad u MUP RS, te da je: „na navednu odluku apelant uložio zahtjev za reviziju koju je komesar IPTF-a potvrdio odlukom od 20. decembra 2002. godine“. Takođe, u obrazloženju je navedeno da je rješenje o prestanku radnog odnosa doneseno na osnovu konačne odluke Komesara IPTF, u skladu s članom 14. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima("Službeni glasnik RS" broj 21/98, 18/99, 25/02 i 43/02: u daljnjem tekstu: Zakon), kojim je predviđeno da „radniko kome je oduzet certifikat za rad prestaje radni odnosu u MUP RS“. Najzad u obrazloženju rješenja je navedeno da: „MUP RS u cilju sprovođenja odluke Komesara IPTF, a u skladu sa Okvirnim sporazumom o rekonstruisanju, reformi i demokratizaciji policije RS, dužan postupiti po istom, ne upuštajući se u ocjenu razloga kojima se rukovodio Komesar IPTF. Pravo imenovanog na zaštitu ličnog radno-pravnog statusa je zagarantovano mogućnošću ulaganja revizije Komesaru IPTF za preispitivanje odluke, a o njenom ishodu direktno ovisi i činjenica da imenovani mže biti zaposlen u MUP RS.“

7. Presudom Osnovnog suda broj Rs:332/03 od 10. januara 2007. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-000 130 od 11. aprila 2007. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište kao nezakonita rješenja MUP RS broj 05/2-126-223 od 22. aprila i 16. oktobra 2003. godine, kao i da se MUP RS obaveže da ga vrati na poslove i radne zadatke policajca za vršenje uviđaja u MUP RS, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka.

8. U obrazloženju prvostepene presude, koju je u cjelosti potvrdio i drugostepeni sud, navedeno je da je među strankama sporno da li je rješenje o prestnaku radnog odnosa i odluka Komisije zakonita. Na osnovu akata Komesara IPTF-a od 5. novembra 2002. godine i 20. decembra 2002. godine, je utvrđno da je Komesar obavjestio apelanta da nije podoban za certifkaciju, jer je utvrđeno da se protiv njega vodi krivični postupak pred Osnovnim sudom u Prijedoru pod brojem K 163/00, zbog čega certifikacija ostaje neriješena do rješavanja slučaja, te da odluka Komesara ostaje nepromjenjena. Nadalje, da je apelantu pravosnažnom presudom broj K-l63/00 od 5. decembra 2002. godine zbog krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja i krivičnog djela falsifikat utvrđena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 8 mjeseci koja je zamjenjena uslovnom osudom u trajanju od tri godine, te da je apelant za vrijeme trajanja uslovne osude sačinio službenu zabilješku o saobraćajnoj nezgodi bez utvrđivanja bitnih činjenica, kao i to da je posebna disciplinska komisija svojim rješenjem broj K/B-493/02 od 5. februara 2003.godine prekinula discplinski postupak protiv apelanta do utvrđivanja njegovog radno pravnog statusa. Takođe, u obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu akta Komesara EUPM-a od 17. marta 2003. godine broj 1000-PFOM-l 11/03 utvrđeno da je ovaj Komesar obavjestio MUP RS-a da svi policajci kojima nije odobrena cerfitikacija za obavljanje policijskih dužnosti moraju biti otpušteni iz službe, dok je na osnovu rješenja MUP RS broj 05/2-126-231 od 22. aprila 2003. godine o prestanku radnog odnosa utvrđeno da je direktor policije, postupajući po nalogu EUPM-a, donio rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu. Odredbom člana 14.stav 2. Zakona je propisano da radniku kojem je oduzet certifiakt za rad prestaje radni odnos. Iz ove zakonske odredbe proizilazi da oduzimanjem certifikata zaposlenom prestaje radni odnos po sili zakona, a da rješenje o prestanku radnog odnosa ima samo deklarativni karakter. Saglasno navedenoj zakonskoj odredbi radni odnos prestaje kako u slučaju oduzimanja certifikata tako i u slučaju neispunjenja uslova za izdavanje certifikata, jer u oba slučaja certifikat je uslov za obavljanje poslove policijskog službenika. Slijedom navedenog, prema mišljenju prvostepenog suda, apelantu je radni odnos prestao na zakonom propisan način, jer osnov prestanka radnog odnosa je oduzimanje certifikata za rad, a ne krivična ili displinska odgovornost apelanta. Naime, nedavanje certifikata predstavlja samostalan osnov za prestanak radnog odnosa. Pritom prvostepeni sud nije ovlašten da ispituje razloge zbog kojih apelantu nije dodjeljen certifikat, jer činjenice odlučne za izdavanje ili oduzimanje certifikata apelant je mogao isticati u postupku izdavanje certifikata i revizije tog postupka, a ne u toku postupka pred prvostepenim sudom.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 823 od 18. februara 2009. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelanta podnesena protiv drugostepene presude Okružnog suda broj 011-0-Ž-000 130 od 11. aprila 2007. godine. Vrhovni sud je ukazao da je članom 14. Zakona propisano da radniku kom, u skladu sa ovim zakonom, bude oduzet certifikat za rad, prestaje radni odnos u MUP RS. Nadalje, ukazano je da u smislu Aneksa 11. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, tužena prihvatila rekonstruisanje, reformu i demokratizaciju policije, po kojem je i diskvalifikacija pripadnika agencija za sprovođenje zakona u Bosni i Hercegovini u nadležnosti policijskih snaga tj. IPTF-a, pa da je uslove za dobijanje odnosno gubljenje certifikata utvrđivao i provodio IPTF, a ne domaći organi. Komesar IPTF-a odlučivao je o certifikaciji radnika policije, a organi tužene, kao ni sud nisu bili ovlašteni da cijene valjanost njegovih razloga. Vrhovni sud je istakao da je članom 14. Zakona domaći zakonodavac prihvatio pravila IPTF-a o dobijanju odnosno oduzimanju certifikata, kao dio domaćeg pravnog sistema. Vrhovni sud je istakao da je dobijanje certifikata uslova za rad radnika policije, a da apelant nije ni u postupku revizije, tj. po zahtjevu za ponovno razmatranje dobio certifikat za rad od IPTF, ostvaren je osnov za prestanak radnog odnosa apelantu iz člana 14. stav 2 Zakona. Nedobijanje certifikata imalo je za posljedicu prestanak radnog odnosa apelantu po sili zakona, a rješenje od 22. aprila 2003. godine ima samo deklarativni karakter, kako su to pravilno uočili i nižestepeni sudovi. Najzad Vrhovni sud je istakao i da je Komisija u ovom postupku donijela drugačiju odluku, to nebi uticalo na ishod spora, niti bi se na temelju te odluke mogli ostvariti uslovi za vraćanje na rad kod tužene na poslove policajca za vršenje uviđaja, iz razloga jer je postupak certifikacije apelanta okončan odlukom Komesara IPTF od 20. decembra 2002. godine, koja ne može biti predmet preispitivanja u postupku pred Komisijom MUP RS.

10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu, utvrđeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

10. apelacija je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom;

12. U konkretnom slučaju apelant se žali na presude koje su donesene na osnovu akta Komesara IPTF-a od 5. novembra 2002. godine, donesenog u okviru mandata Misije Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini, te smatra da su mu tim odlukama povrijeđena naprijed navedena ustavna prava. U vezi sa tim, Ustavni sud sud podsjeća da je je u predmetu AP-496/09 odlučivao o istom pravnom pitanju i donio odluku kojom je apelaciju podnesenu protiv odluka redovnih sudova donesenih na temelju akta komesara IPTF-a odbacio kao ratione personae inkopaktibilnu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, zaključivši da Bosna i Hercegovina nema odgovornost za odluku komesara IPTF-a, koju je donio u procesu certifikacije u skladu sa svojim ovlaštenjima iz Sporazuma, koji je 9. decembra 1998. godine potpisan između legalnih predstavnika Republike Srpske i predstavnika Misije Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini.

13. Razlozi navedeni u odluci AP-496/09 od 11. februara 2010. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba ) u cjelosti se odnose i na ovu odluku, pa zbog istih razloga Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija ratione personae inkopaktibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1445/09 (M. R.) | Sudska praksa | Aktio