Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1755/08 (S. F.)
Odluka donesena 09. 02. 2011.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1755/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP-1755/08, rješavajući apelaciju Smaila Fejzića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Smaila Fejzića podnesena zbog nepostupanja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar po presudi Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-
U-07-000503 od 3. aprila 2008. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Samil Fejzić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je, 13. juna 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), zbog nepostupanja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod PIO) po presudi Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-U-07-000503 od 3. aprila 2008. godine.
2. Kantonalni sud je presudom broj U-794/05 od 5. februara 2007. godine uvažio apelantovu tužbu u upravnom sporu i rješenja Federalnog zavoda PIO, te Kantonalne administrativne službe Sarajevo kojim je bilo odlučeno o apelantovom pravu na starosnu penziju poništio i predmet vratio na ponovno odlučivanje. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da je prvostepeni organ dužan penzijski osnov utvrditi u skladu sa članom 47. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH, dok je u svemu ostalom dužan primijeniti Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju.
3. U ponovnom postupku rješenjem Kantonalne administrativne službe Sarajevo matični broj 0001057981448-0 od 6. marta 2007. godine, a koje je potvrđeno rješenjem Federalnog PIO matični broj 01/1-1057981448 od 6. aprila 2007. godine apelantu je, u stavu 1. izreke rješenja priznato pravo na starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 901,1417 KM, počev od 15. juna 2004. godine. U stavu 2. izreke rješenja konstatovano je da apelantu ovaj iznos penzije pripada i na dan donošenja rješenja, u stavu 3. da se isplata po ovom rješenju ima vršiti od 15. juna 2004. godine, u stavu 4. da se penzija isplaćuje u limitiranom iznosu, te najzad u stavu 5. da se ranije donesena rješenja zamjenjuju ovim rješenjem. U obrazloženju rješenja je, pored ostalog, istaknuto da su penzijski osnov i visina starosne penzije određeni primjenom čl. 32. i 50. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.
4. Kantonalni sud je presudom broj 009-0-U-07-000503 od 3. aprila 2008. godine uvažio apelantovu tužbu, te je rješenja Federalnog zavoda PIO i Kantonalne administrativne službe u prvom stavu, u dijelu u kojem je utvrđeno da se apelantu priznaje prvo na starosnu penziju u iznosu od 901,1417 KM poništio i riješio, tako da glasi da se apelantu priznaje pravo na starosnu penziju u iznosu od 2.985,0333 KM mjesečno, dok su st. 2., 3., 4. i 5. prvostepenog rješenja ostali neizmijenjeni.
5. U obrazloženju presude je istaknuto da su organi uprave propustili postupiti u skladu sa uputama ovog suda iz presude broj U-794/05 od 5. februara 2007. godine. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je apelantu, koji je u trenutku sticanja prava na penziju bio tužilac u Kantonalnom tužilaštvu u Sarajevu, iznos penzije trebao biti određen na temelju člana 47. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH („Službene novine FBiH“ br. 20/01 i 27/01), a koji u konkretnom slučaju predstvalja lex specialis i derogira odredbu Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju kao opšteg zakona, odnosno da se iznos penzije imao odrediti prema penzijskom osnovu koji predstavlja prosječnu mjesečnu platu sudije odnosno tužioca ostvarenu u kalendarskoj godini prije ostvarivanja prava na penziju. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenjeno materijalno pravo, pa je primjenom navedene zakonske odredbe utvrdio da apelantu pripada pravo na starosnu penziju u navedenom iznosu. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da se u svemu ostalom na apelanta imaju primjenjivati odredbe Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju te zaključio da je u osporenim rješenjima pravilno primijenjeni član 50. stav 3. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, a koje predstavljaju zakonski osnov za izračunavanje maksimalnog iznosa penzije koji se mjesečno može isplaćivati, a što nadležni organi zavoda utvrđuju po objavljivanju relevantnih statističkih i drugih podataka, s obzirom da se ove odredbe odnose na sve korisnike.
6. Apelant smatra da mu je zbog nepostupanja Federalnog zavoda PIO da postupi po presudi Kantonalnog suda broj 009-0-U-07-000503 od 3. aprila 2008. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da apelaciju ne ulaže protiv presude Kantonalnog suda koja je, „pravilna i zakonita nego protiv Federalnog zavoda PIO zbog nepostupanja po presudi odnosno zbog neisplaćivanja određene penzije u iznosu od 2.985,033 KM mjesečno. Apelant navodi i da mu je rješenjem o penzionisanju od 4. avgusta 2004. godine određena starosna penzija u iznosu od „901,1417 KM“ mjesečno ali da mu je penzija isplaćivana u iznosu od „696,50 KM“ sa postepenim povećanjem sve do danas, a koji iznos nije bio određen rešenjem, niti je u tom smislu dato bilo kakvo obrazloženje.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 16. st. 1. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. Ustavni sud zapaža da apelant, u stvari, ne osporava presudu Kantonalnog suda broj 009-0-U-
07-000503 od 3. aprila 2008. godine, nego da apelaciju podnosi iz razloga što navedenu presudu Federalni zavod PIO, navodno, nepravilno izvršava tako što mu isplaćuje manji iznos penzije od iznosa utvrđenog presudom Kantonalnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da apelant, ukoliko smatra da Federalni zavod neizvršava navedenu presudu Kantonalnog suda, ima na raspolaganju djelotvoran pravni lijek prinudnog izvršenja protiv Federalnog zavoda PIO. Prije iscrpljivanja takvog postupka Ustavni sud ne može ulaziti u ispitivanje apelantovih navoda da mu Federalni zavod PIO isplaćuje manju penziju nego što je to utvrđeno navedenom presudom Kantonalnog suda.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović