Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3505/10 (O. S.)
Odluka donesena 09. 02. 2011.
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3505/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP-3505/10, rješavajući apelaciju Osmana Salića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Osmana Salića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-09-001459 od 17. juna 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 009-0-Gž-06-001051 od 13. marta 2009. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu, broj Pr-
838/05 od 20. februara 2006. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Osman Salić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Azra Smajović, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu. Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-09-001459 od 17. juna 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 009-0-Gž-06-001051 od 13. marta 2009. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Pr-838/05 od 20. februara 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj Pr-838/05 od 20. februara 2006. godine, djelimično je uvažen tužbeni zahtjev apelanta, te mu je uspostavljen status radnika na čekanju od 30. juna 1992. do 5. maja 2000. godine kod ''Domoinvest'' d.j.l. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), koji se ujedno obavezuje da sa apelantom zaključi ugovor o otpremnini, kao i na isplatu naknade za vrijeme čekanja posla iznos od 1.130,00 KM, sa zateznom kamatom od 5. juna 2000. godine do isplate. Tuženi se obavezuje i na naknadu troškova postupka u iznosu od 1.318,00 KM.
3. Presudom Kantonalnog suda, broj 009-0-Gž-06-001051 od 13. marta 2009. godine, prvostepena presuda je preinačena na način da se tuženi obavezuje apelantu isplatiti naknadu plaće za vrijeme čekanja posla za period od 30. juna 1992. do 4. novembra 1999. godine, u iznosu od 5.545,13 KM sa zakonskom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate, kao i naknadu troškova postupka u iznosu od 777,70 KM. U nepobijanom dijelu prvostepena presuda ostaje neizmijenjena.
4. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti, broj AP 1999/09 od 11. marta 2010. godine, odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju podnesenu 29. juna 2009. godine protiv presude Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-001051 od 13. marta 2009. godine i presude Općinskog suda broj Pr-838/05 od 20. februara 2006. godine, zbog toga što je apelant protiv drugostepene presude izjavio reviziju o kojoj u vrijeme rješavanja o toj apelaciji nije bila donesena konačna odluka.
5. Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-09-
001459 od 17. juna 2010. godine, odbačena je revizija apelanta izjavljena na presudu Kantonalnog suda, broj 009-0-Gž-06-001051 od 13. marta 2009. godine. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 53/03, 73/05 i 19/06), prema kojoj revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Vrhovni sud je naveo da je vrijednost revizijom pobijanog dijela drugostepene presude iznos od 5.545,13 KM, što ukazuje da imovinski cenzus kao kriterij uslova dozvoljenosti revizije iz člana 237. stav 2. ZPP nije ostvaren. Na kraju, Vrhovni sud je ocijenio da u konkretnom slučaju nisu ispunjene ni zakonske pretpostavke iz člana 237. stav 3. Zakona o praničnom postupku.
6. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu, utvrđeno članom II/3.k). Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelantica mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka pretstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelantica odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje takse, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. Apelant je protiv presude Kantonalnog suda, broj 009-0-Gž-06-001051 od 13. marta 2009. godine izjavio reviziju, ali je ta revizija rješenjem Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-09-001459 od 17. juna 2010. godine odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Shodno navedenom, proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Kantonalnog suda, broj 009-0-Gž-06-
001051 od 13. marta 2009. godine.
10. S obzirom na to da je prema navodima iz apelacije, apelantu 29. maja 2009. godine uručena presuda Kantonalnog suda, broj 009-0-Gž-06-001051 od 13. marta 2009. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 13. augusta 2010. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović