Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3785/10 (O. F.)
Odluka donesena 09. 02. 2011.
- Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 294
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3785/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 3785/10, rješavajući apelaciju Orhana Fejzića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Orhana Fejzića podnesena zbog dužine trajanja postupka po njegovoj krivičnoj prijavi podnesenoj protiv I.J., zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Orhan Fejzić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tuzle, podnio je 2. septembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), zbog dužine trajanja postupka po njegovoj krivičnoj prijavi protiv I.J.
2. Apelant je 13. avgusta 2008. godine podnio Ministarstvu unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona krivičnu prijavu protiv I.J., zbog krivičnog djela prevare iz člana 294. Krivičnog zakona („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 36/03, 37/03, 21/04 i 18/05: u daljnjem tekstu: KZ).
3. Kantonalno tužilaštvo je aktom broj 2133/08 od 28. maja 2010. godine obavijestilo apelanta da neće sprovoditi istragu po njegovoj krivičnoj prijavi, jer ne postoje osnovi sumnje da je prijavljena osoba učinila navedeno krivično djelo.
4. Apelant, prvenstveno, smatra da je uslijed nepostupanja Kantonalnog tužilaštva u razumnom roku po njegovoj krivičnoj prijavi, podnesenoj protiv I.J., došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Nadalje, apelant je istakao da je takvo nepostupanje Kantonalnog tužilaštva imalo za posljedicu i kršenje njegovog prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelant se pozvao i na član 19. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
6. U konkretnom slučaju, Kantonalno tužilaštvo je odlučivalo o krivičnoj prijavi apelanta protiv trećeg lica, a apelant se žali da je Kantonalno tužilaštvo nepostupanjem po istoj u razumnom roku, odnosno nepodizanjem optužnice protiv I.J. neosnovano obustavilo istragu protiv tog lica, što je dovelo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.
7. Prema jezičkom značenju član 6. Evropske konvencije, na koji se poziva apelant, u krivičnim postupcima garantuje pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se «utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe». Naime, samo takvo lice može se smatrati «žrtvom» u smislu člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv drugog lica, prevazilazilo bi okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-19/02 od 17. marta 2004. godine i broj AP 408/04 od 18. januara 2005. godine).
8. Iz navedenog proizilazi da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne obuhvata pravo na pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica i da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Imajući u vidu da se u postupku, koji apelant osporava, odlučivalo o krivičnoj prijavi protiv trećeg lica, odnosno ispunjavanju pretpostavki za podizanje optužnice protiv I.J., te da se postupak ni na koji način nije odnosio na imovinska prava apelanta, njegovi navodi o povredi prava naimovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju su, također, inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Nadalje, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku protiv trećeg lica nije odlučivalo ni o apelantovom pravu na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, pa slijedi da je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
10. S obzirom da je u apelantovom slučaju Ustavni sud zaključio da su njegovi navodi u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e), h) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 6. i 10. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, to su i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, budući da se radi o akcesornom pravu, također, ratione materiae inkompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
11. Ustavni sud zapaža da se apelant pozvao u svojim navodima i na povredu prava iz člana 19. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Tim članom je regulirano da «Svako ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, što obuhvata i pravo da ne bude uznemiravan zbog svog mišljenja, kao i pravo da traži, prima i širi obaveštenja i ideje bilo kojim sredstvima i bez obzira na granice». Imajući u vidu ovakve navode apelanata, Ustavni sud podsjeća da, u pogledu primjene Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, ova deklaracija nije pravno obavezujući ugovor, te nema ustavnopravni status u Bosni i Hercegovini (vidi, Ustavni sud, odluka broj U-17/00 od 4. maja 2001. godine, tačka 22, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 17/01). Ustavni sud ukazuje da se njegova apelaciona nadležnost odnosi na prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, koja se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, te da Ustavni sud ne razmatra eventualne povrede prava iz Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Budući, dakle, da prava iz člana 19. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, na koja se apelant u konkretnom slučaju poziva, nisu zagarantovana kao posebna prava Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom, niti dodatnim sporazumima o ljudskim pravima iz Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine, već kao takva predstavlja sastavni dio prava na slobodu izražavanja o kojem se, kako je to prethodno navedeno u ovoj odluci, zbog ratione materiae inkompatibilnosti ne može odlučivati, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović