Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5445/10 (D. P.)
Odluka donesena 09. 02. 2011.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Ponavljanje postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5445/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP-5445/10, rješavajući apelaciju Davora Pleštine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Davora Pleštine podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 09 0 U 001061 07 U od 25. januara 2010. godine, rješenja Federalnog Ministarstva prostornog uređenja Sarajevo, broj UPII/05-23-5-99/00 od 14. marta 2007. godine, zaključka Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo, broj 23-04/I-23-207/99 od 22. decembra 2006. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo, broj 23-04/I-
23207/99 od 28. januara 2000. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Davor Pleština (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Radomir Ćuk, kao punomoćnik podnio je 8. decembra 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 09 0 U 001061 07 U od 25. januara 2010. godine, rješenja Federalnog Ministarstva prostornog uređenja Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj UPII/05-23-5-99/00 od 14. marta 2007. godine, zaključka Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava), broj 23-04/I-23-207/99 od 22. decembra 2006. godine i rješenja Uprave, broj 23-04/I-
23207/99 od 28. januara 2000. godine. Apelantov punomoćnik je dostavio dopunu apelacije 22. decembra 2010. godine.
2. Rješenjem Uprave, broj 23-04/I-23207/99 od 28. januara 2000. godine, odbijen je zahtjev apelanta za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana u ulici Musala broj 7.
3. Zaključkom Uprave, broj 23-04/I-23207/99 od 22. decembra 2006. godine, odbačen je kao neblagovremen prijedlog apelanta za obnovu postupka okončanog rješenjem Uprave, broj 23-04/I-
23207/99 od 28. januara 2000. godine, a u smislu odredbe člana 249. stav 3. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), s obzirom da se obnova postupka ne može tražiti, niti se može pokrenuti po službenoj dužnosti, nakon proteka roka od 5 godina od dana dostavljanja konačnog rješenja stranci, samo izuzetno se obnova poslije isteka roka od 5 godina može tražiti iz razloga navedenih članom 246. tačka 2., 3. i 5., a u konkretnom slučaju prijedlog za obnovu postupka apelant je podnio u smislu člana 246. tačka 1. ZUP, a tek naknadno tužbom od 7. maja 2007. godine, naveo kao razlog za obnovu postupka i lažni iskaz svjedoka (član 246. tačka 2.).
4. Rješenjem Ministarstva, broj UPII/05-23-5-99/00 od 14. marta 2007. godine, odbijena je žalba apelanta podnesena protiv zaključka Uprave, broj 23-04/I-23207/99 od 22. decembra 2006. godine, kao neosnovana.
5. Apelant je tužbom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva, broj UPII/05-23-5-
99/00 od 14. marta 2007. godine, koju je Kantonalni sud, presudom broj 09 0 U 001061 07 U od 25. januara 2010. godine, odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je navedeno da je osporeno rješenje zakonito, da je Ministarstvo kao tuženi donošenjem spornog rješenja ispravno primijenio materijalno pravo, te da u konkretnom slučaju nije bilo povreda upravnog postupka, pa je stoga odlučeno kao u dispozitivu presude.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
8. Ustavni sud zapaža da se apelant žali na odluke koje su donesene u postupku u kojem su nadležni upravni organi i Kantonalni sud odlučivali o njegovom prijedlogu za obnovu postupka, okončanog rješenjem Uprave, broj 23-04/I-23207/99 od 28. januara 2000. godine. U toku predmetnog postupka, okončanog presudom Kantonalnog suda 25. januara 2010. godine, utvrđeno je da nisu ispunjene procesne pretpostavke iz člana 246. stav 1. tačka 1. ZUP-a za dopuštanje obnove postupka.
9. Ustavni sud podsjeća da iz prakse organa Evropske komisije za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropska komisija) slijedi da molba za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka ne predstavlja djelotvoran pravni lijek sve dok nema uspjeha i dok negov rezultat ne bude ponovno otvaranje postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije, G. protiv Savezne Republike Njemačke, aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (OI) broj 35).
10. U vezi s tim, Ustavni sud zaključuje da se zaštita ustavnih prava, prije svega, procesnih prava, kakva su ona iz člana 6. Evropske konvencije, ne može garantirati u postupcima u kojima se ne rješavaju djelotvorno pitanja iz materijalno-pravnog domena pojedinih ustavnih prava. Također, u vezi sa navedenim, Ustavni sud se poziva na stav bivše Evropske komisije u predmetu X protiv Austrije (vidi Odluku o dopustivosti povodom aplikacije broj 7761/77 od 8. maja 1987. godine, Odluke i izvještaji (OI) broj 14, strana 171. i dalje). U navedenom predmetu Evropska komisija je usvojila stav da se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak povodom zahtjeva za obnovu postupka, jer takav postupak ne «utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe protiv apelanta», pa analogno tome ni građanska prava i obaveze, u smislu prava na pravično suđenje. Ovaj postupak odlučuje samo o tome da li će biti odobren ponovni postupak ili ne. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu člana II/3.e ) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud, dalje, konstatuje de se u predmetnom postupku, a imajući u vidu da se u osporenim odlukama odlučivalo isključivo o procesnim pitanjima, nije odlučivalo ni o apelantovim imovinskim pravima iz člana II/3.k ) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni o pravu na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te da su apelantovi navodi i u tom dijelu, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović