Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5649/10 (GIK „Hidrogradnja“ A.D. Istočno Sarajevo-Pale)
Odluka donesena 09. 02. 2011.
- Izvršni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5649/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP-5649/10, rješavajući apelaciju GIK „Hidrogradnja“ A.D. Istočno Sarajevo-Pale, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija GIK „Hidrogradnja“ A.D. Istočno Sarajevo-Pale podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 Ip 002661 10 Pž od 24. novembra 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda u Foči broj 94 0 Ip 002661 09 Ip od 13. maja 2010. godine i 14. decembra 2009. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. GIK „Hidrogradnja“ A.D. Istočno Sarajevo-Pale (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupaju Momo Turanjanin i Dragan Škuletić, advokati iz Trebinja, podnio je 14. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 Ip 002661 10 Pž od 24. novembra 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 Ip 002661 09 Ip od 13. maja 2010. godine i 14. decembra 2009. godine. Apelant je u apelaciji zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će zabraniti Osnovnom sudu izvršenje Rješenja o izvršenju broj 94 0 Ip 002661 09 Ip od 14. decembra 2009. godine do donošenja odluke o apelaciji.
2. Apelant i „Javor“d.o.o. Foča su u toku parničnog postupka pred Osnovnim sudom u Trebinju zaključili sudsko poravnanje broj 095-0-Ps-07-000-056 od 14. novembra 2007. godine. Predmetnim poravnjem apelant se obavezao da tužiocu „Javor“d.o.o. Foča na ime duga po računima pobliže navedenim u zapisniku o sudskom poravnanju isplati ukupan novčani iznos od 76.546,00 KM i to na način da iznos od 34.000,00 KM isplati u tri jednake mjesečne rate od po 11.333,33 KM, tako da prvu ratu isplati do 30. novembra 2007. godine, drugu ratu do 30. decembra 2007. godine i treću ratu do 30. januara 2008. godine, a da ostatak duga u iznosu od 42.546,00 KM isplati odmah nakon što naplati svoja potraživanja od Opštine Foča i HG „Inženjering“ po podnesenim tužbama kod suda u Trebinju, s tim da mu je dužan isplatiti i iznos kamata koje naplati od tih pravnih subjekata iz tog osnova, a ako bude raspolagao sa novčanim sredstvima, prednji iznos može uplatiti i prije rokova i uslova koji su naprijed navedeni.
3. „Javor“d.o.o. Foča (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) je podnio je prijedlog Osnovnom sudu za donošenje rješenja o izvršenju na osnovu izvršne isprave-sudskog poravnanja zaključenog kod Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-Ps-07-000-056 od 14. novembra 2007. godine radi naplate njegovog novčanog potraživanja, i to glavnog duga u iznosu od 37.846,00 KM, zakonske zatezne kamate u iznosu od 62,414,11 KM koju je apelant naplatio u izvršnom postupku broj 094-0-Ip-08-
000031 od izvršenika Opštine Foča, te troškova izvršnog postupka po odluci suda, zapljenom, procjenom i prodajom apelantovih pokretnih stvari pobliže navedenih u prijedlogu za izvršenje, te namirenjem tražioca izvršenja iz iznosa dobijenog prodajom tih stvari.
4. Tražilac izvršenja je u prijedlogu za izvršenje, između ostalog, naveo da je apelant u potpunosti isplatio dug u iznosu od 34.000,00 KM, ali da nije izmirio ostatak duga u iznosu od 37.846,00 KM, iako je u međuvremenu okončan parnični i izvršni postupak u kojem je apelant je upotpunosti naplatio svoja potraživanja od Opštine Foča i to glavnog duga u iznosu od 247.012,06 KM, te zakonskih zateznih kamata u iznosu od 62,414,11 KM, kao i ostala potraživanja, pa je shodno tome nastupio uslov za provođenje izvršenja na osnovu predmetnog sudskog poravnanja.
5. Osnovni sud je Rješenjem o izvršenju broj 94 0 Ip 002661 09 Ip od 14. decembra 2009. godine dozvolio predloženo izvršenje i odredio troškove izvršenja u iznosu od 1.377,00 KM.
6. Apelant je podnio prigovor protiv Rješenja o izvršenju broj 94 0 Ip 002661 09 Ip od 14. decembra 2009. godine, koji je Osnovni sud djelimično usvojio Rješenjem broj 94 0 Ip 002661 09 Ip od 13. maja 2010. godine, te je izmijenio rješenje o izvršenju u dijelu u kojem se odnosi na glavni dug i odredio da umjesto iznosa od 37.846,00 KM glasi na iznos od 34.522,00 KM, pa je u tom umanjenom dijelu predmetno rješenje obustavio i ukinuo sprovedene izvršne radnje dok je u ostalom dijelu rješenje o izvršenju ostavio na snazi.
7. U obrazloženju rješenja je konstatovano da su se tražilac izvršenja i apelant složili da je tražiocu izvršenja isplaćen dio potraživanja određen izvršnom ispravom u iznosu od 42.024,00 KM (prvi dio od 34.000,00 KM, te dio od ostatka duga od 42.546,00 KM). Nadalje, navedeno je da je ostatak duga, koji prema tražiocu izvršenja iznosi 34.522,00 KM, a prema apelantu 29.418,46 KM, apelant bio dužan da isplati prema uslovima određenim izvršnom ispravom odnosno “odmah nakon što naplati potraživanja od Opštine Foča i HG Inženjering, po podnijetim tužbama kod suda u Trebinju te je dužan isplatiti i iznos kamata koje Hidrogradnja bude naplatila od tih subjekata iz ovog osnova“. Osnovni sud je našao da je u konkretnom slučaju sporno da li je sudsko poravnanje postalo izvršno, odnosno da li je navedeno potraživanje dospjelo, kao i da li su i na koji iznos vršene određene isplate po navedenom osnovu prema tražiocu izvršenja i u kom obimu je došlo do smanjenja potraživanja. U vezi sa tim, podsjetio je da je članom 26. st. 1. i 2. Zakona o izvršnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07 i 29/10, u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da je sudsko odnosno upravno poravnanje izvršno ako je potraživanje koje se prema njemu treba ispuniti dospjelo, te da se dospjelost potraživanja dokazuje zapisnikom o poravnanju, javnom ispravom ili po zakonu ovjerenom ispravom. Takođe, Osnovni sud je konstatovao da apelant u prigovoru podnesenom protiv rješenja o izvršenju nije sporio da je došlo do namirenja potraživanja od Opštine Foča, ali da je naveo da nije naplatio svoja potraživanja od HG Inženjering, u prilog čemu je priložio i potvrdu Osnovnog suda u Trebinju od 17. decembra 2009. godine. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da su se u konkretnom slučaju stekli uslovi iz člana 26. stav 4. ZIP-a, kojim je propisano da se na osnovu poravnanja koje je postalo izvršno u jednom dijelu izvršenje može odrediti samo u odnosu na taj dio. Naime, uvidom u rješenje broj 094-0-
Ip-08-000031 od 6. novembra 2008. godine, Sud je konstatovao da je tim rješenjem određeno namirenje apelantovih potraživanja od Opštine Foča u iznosu od 327.823,06 KM, iz kojeg iznosa se moglo izvršiti namirenje tražioca izvršenja. Osnovni sud je zaključio je da su apelantovi navodi koji se odnose na sadržaj izvršne isprave, odnosno koji se odnose na potraživanje za iznos zakonske zatezne kamate, irelevantni u predmetnom postupku s obzirom da sud u izvršnom postupku nije ovlašten mjenjati izvršnu ispravu, niti osporavati njenu pravilnost i zakonitost, već je dužan sprovesti onako kako ona glasi, a samom izvršnom ispravom je regulisana naplata kamata koje apelant naplati od Opštine Foča i HG Inženjering. Takođe, konstatovao da sporni iznos od 5.103,54 KM, koji se odnosi na preuzetu naftu iz 2006. godine, koji je apelant istakao u svom prigovoru na rješenje o izvršenju, a koji tražilac izvršenja nije priznao, predstavlja potraživanje izvršenika po drugom osnovu, budući da isto nije predmet izvršne isprave.
8. Okružni sud je Rješenjem broj 94 0 Ip 002661 10 Pž od 24. novembra 2010. godine odbio žalbu koju je apelant izjavio protiv Rješenja Osnovnog suda broj 94 0 Ip 002661 09 Ip od 13. maja 2010. godine i potvrdio predmetno rješenje.
9. Okružni sud je zaključio da je apelantova žalba neosnovana. Naime, konstatovao je da predmetno sudsko poravnanje sadrži klauzulu da ima snagu izvršnog naslova, te da je uredno potpisano od strane stranki i sudije, pa je prema tome zaključio da to poravnanje ima snagu izvršnog naslova u smislu člana 27. stav 1. ZIP-a. Nadalje, naveo je da je Osnovni sud proveo i finanasijsko vještačenje, te da je nalazom i mišljenjem finansijskog vještaka utvrđeno da je apelant isplatio dio dugovanja navedenog u sudskom poravnanju od 42.024,00 KM, koji iznos nije sporan, a da preostali dug iznosi 34.522,00 KM. Takođe, konstatovao je da je takav nalaz i mišljenje finansijskog vještaka rađen prema validnoj dokumenaciji apelanta i druge izvršne stranke i da je prvostepeni sud pravilno prihvatio takav nalaz i mišljenje kao stručan i istinit. Pored toga, ocjenio je da je Osnovni sud pravilno zaključio da su apelantovi navodi koji se odnose na sadržaj izvršne isprave vezano za potraživanje zakonske zatezne kamate u predmetnom izvršnom postupku irelevantni s obzirom da prvostepeni sud nije ovlašten da mijenja izvršnu ispravu niti da cijeni njenu pravilnosti i zakonitost, već je dužan provesti je onako kako glasi.
10. Apelant se žali da je u žalbi protiv protiv rješenja Osnovnog suda istakao da potraživanje tražioca izvršenja nije dospjelo s obzirom da je sudskim poravnanjem vrijeme dospjelosti spornog dijela duga određeno po naplati apelantovih potraživanja prema opštini Foča i HG „Inžineringu“, dakle po naplati potraživanja od oba pravna subjekta, zatim da je predmetna izvršna isprava različito tumačena od strane tražioca izvršenja i od apelanta, kako po obimu, tako i po vremenu ispunjenja obaveze, zbog čega je prvostepeni sud trebao održati ročište, što nije učinio, kao i da je Osnovni sud izvršnu ispravu tumačio suprotno njenom jezičkom značenju, ali da se Okružni sud nije osvrnuo niti na jedan njegov žalbeni navod već da je „paušalnim i šablonskim formulacijama“ osnažio očigledno nezakonito postupanje Osnovnog suda. Takođe, žali se da je Okružni sud u konkretnom slučaju propustio da pravno sankcioniše onemogućavanje apelanta da tokom izvršnog postupka raspravlja pred sudom. Shodno navedenom, apelant smatra da su redovni sudovi osporenim rješenjima proizvoljno i pogrešno primjenili procesno pravo čime su povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
12. Budući da apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, koje je garantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud prvo mora utvrditi da li su garancije predviđene navedenim članom uopće primjenjive na apelantov slučaj.
13. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, u kojoj se navodi da se odluke, koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude, nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj odluci, broj U-21/02 od 26. marta 2004. godine («Službeni glasnik BiH», broj 18/04, tačka 40) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).
14. U konkretnom slučaju, apelantova građanska prava i obaveze su utvrđena pravosnažnim sudskim poravnanjem broj 095-0-Ps-07-000-056 od 14. novembra 2007. godine, zaključenim pred Osnovnim sudom u Trebinju. Ustavni sud primjećuje da je apelant prilikom zaključenja tog sudskog poravnanja imao mogućnost odrediti obim svojih prava odnosno obaveza. Takođe, Ustavni sud zapaža da je na osnovu navedenog sudskog poravnanja Osnovni sud donio rješenje o izvršenju broj 94 0 Ip 002661 09 Ip od 14. decembra 2009. godine, te rješenje isti broj od 13. maja 2010. godine, a Okružni sud Rješenje broj 94 0 Ip 002661 10 Pž od 24. novembra 2010. godine. Ustavni sud konstatuje da u predmetnom izvršnom postupku u kojem su donesena osporena rješenja Osnovnog i Okružnog suda, nisu utvrđivana nikakva nova građanska prava i obaveze, već je usvojen prijedlog tražioca izvršenja za izvršenje njegovog potraživanja prema apelantu, a koje je utvrđeno navedenim sudskim poravnanjem.
15. Imajući u vidu navedeno, kao i principe izložene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da se predmetni izvršni postupak ne tiče utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Nadalje, apelant je naveo da mu je osporenim rješenjima Okružnog i Osnovnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na svoju praksu u predmetu broj AP-
206/02 od 23. jula 2004. godine (www.ustavnisud.ba) gdje je konstatovao da se predmetni izvršni postupak nije ticao utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, pa su apelantovi navodi u pogledu kršenja prava na imovinu odbačeni kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Ustavni sud smatra da se praksa iz predmeta broj AP-206/02 od 23. jula 2004. godine može primijeniti i u konkretnom slučaju, s obzirom da je prethodno utvrđeno da se predmetni izvršni postupak nije ticao utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza. Određeni novčani iznosi koje je apelant obavezan isplatiti tražiocu izvršenja, jesu imovina koja je kao građansko pravo zaštićena članom 6. Evropske konvencije. Međutim, o navedenoj obavezi apelanta nije odlučivano u predmetnom izvršnom postupku, već je ta obaveza utvrđena sudskim poravnanjem koje je prethodilo donošenju odluke u izvršnom postupku. Stoga se navodi apelanta u vezi povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović