Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5732/10 (ŽGP «Zenica» d.d.)
Odluka donesena 09. 02. 2011.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5732/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 5732/10, rješavajući apelaciju ŽGP «Zenica» d.d, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija ŽGP «Zenica» d.d. podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 000339 08 U od 26. novembra 2010. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. ŽGP «Zenica» d.d. (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Zenici, podnio je 20. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 000339 08 U od 26. novembra 2010. godine.
2. Rješenjem Ureda za razmatranje žalbi Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ured) broj U-
183/08 od 11. septembra 2008. godine, odbačen je kao nedopušten apelantov zahtjev koji se odnosio na naknadu štete od strane Javnog preduzeća za prostorno planiranje i uređenje grada «Zenica» Zenica (u daljnjem tekstu: JP «Zenica»), u postupku javne nabavke – izvođenja radova na rekonstrukciji Školske ulice u Zenici. U obrazloženju rješenja je navedeno da je JP «Zenica» Odlukom o izboru najpovoljnijeg ponuđača broj 03-1/10535 od 14. novembra 2005. godine izvršilo izbor najpovoljnijeg ponuđača i o tome obavijestio učesnike predmetnog javnog nadmetanja, te da je apelant, nezadovoljan izborom, blagovremeno izjavio žalbu Federalnom ministarstvu finansija (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) koje je rješenjem broj 03-05-483/05 od 12. maja 2006. godine odbilo apelantovu žalbu kao neosnovanu. Apelant je, nezadovoljan rješenjem Ministarstva, pokrenuo spor pred Kantonalnim sudom u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) koji je presudom broj 004-0-U- 06-000 294 od 10. aprila 2007. godine poništio rješenje tuženog Ministarstva i akte JP «Zenica», i to Odluku od odbacivanju prigovora broj 03-1/10931 od 23. novembra 2005. godine, Odluku o izboru najpovoljnijeg ponuđača broj 03-1/10535 od 14. novembra 2005. godine i Odluku o pregovaračkom postupku broj 03-1/10265 od 2. novembra 2005. godine, i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje. Ured je dalje naveo da je apealnt u žalbi isticao da je JP «Zenica» narušio obaveze Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine, te je shodno odredbama člana 52. st. 4. i 5. istog zakona pozvao JP «Zenica» da mu plati zakonom propisanu odštetu. Konačno, Ured je naveo da apelantovom zahtjevu nije udovoljeno iz razloga što je prvostepenom organu naložen ponovni postupak, pa je ocjenio da je njegov zahtjev za naknadu štete preuranjen i nedopušten.
3. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 000339 08 U od 26. novembra 2010. godine, odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Ureda. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je spor o naknadi štete akcesorne prirode i da se uvijek vodi uz spor o zakonitosti upravnog akta, čijim izvršenjem je tužitelju pričinjana šteta. Uslovi da sud rješava zahtjev za naknadu štete u upravnom sporu su da je tužitelj pokrenuo upravni spor protiv upravnog akta, čijim izvršenjem mu je počinjena šteta i da je u žalbenom postupku isticao svoj zahtjev za nakanadu štete i da je tužbeni zahtjev određeno postavio. Međutim, Sud BiH je utvrdio da apelant u žalbenom postupku nije tražio naknadu štete, niti je ovu činjenicu Ured uopće utvrđivao. Sud BiH je u obrazloženju presude podsjetio da se rješavanjem u upravnom sporu od strane suda mogu cijeniti samo činienice koje su bile predmet razmatranja u upravnom postupku, jer sud u pravilu svoju odluku donosi na temelju činjenica utvrđenih u upravnom postupku. Sud BiH je istaknuo da se iz tužbe i tužbenih navoda uopće ne može zaključiti o kakvoj šteti se radi, o njenoj visini, niti podaci postupka pružaju pouzdan osnov za odlučivanje po takvom zahtjevu, iz kojih razloga je sud i zaključio da apelantovu tužbu treba odbiti. Pored toga, Sud BiH je naveo da je pogrešan zaključak apelanta da je Ured obavezan da mu dodjeli naknadu štete, obzirom da je odredbom člana 52. stav 4. tačka b. Zakona o javnim nabavkama BiH propisano da je Ured ovlašten da, nakon zaključenja ugovora o javnoj nabavci, dodjeli naknadu štete žalitelju koji je kao ponuđač pretrpio gubitak ili štetu. Međutim, da bi tuženi organ bio dužan da ovako postupi, apelant je u žalbenom postupku morao isticati takav zahtjev, koji bi morao biti jasno određen i činjenično potkrepljen.
4. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
6. S obzirom na to da apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije, potrebno je da Ustavni sud prvenstveno odgovori na pitanje da li predmetni postupak uživa zaštitu člana 6. stav 1 Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
7. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je odgovor na pitanje, da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H. protiv Francuske od 24. oktobra 1989. godine stav 47.). Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» predmetnog postupka, bila odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanta.
8. Ustavni sud primjećuje da apelant osporava presudu Suda BiH kojom je odbačena njegova tužba podnesena protiv rješenja Ureda broj U-183/08 od 11. septembra 2008. godine, zbog toga što apelant u žalbenom postupku nije isticao zahtjev za naknadu štete, niti je dokazao nastupanje štetnih posljednica ili gubitak imovine. Ustavni sud konstatuje da se u predmetnom postupku utvrđivala samo procesna dopustivost predmetne tužbe, a nije odlučivalo o građanskim pravima apelanta, niti mu je nametnuta bilo kakva obaveza. Prema tome, ishod procedure u kojoj je donesena pobijana odluka nije bio odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanta. Stoga, pitanje pravičnosti predmetnog postupka ne ulazi u domen člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti u domen člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega je apelacija ratione materiae inkopatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
9. Budući da je Ustavni sud već zaključio da se predmetni postupak nije ticao određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, s obzirom da je apelantova tužba odbačena kao nedopuštena, slijedi da se, apelantovi navodi u vezi povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moraju takođe, odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović