Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6031/10 (A. B.)

Odluka donesena 09. 02. 2011.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6031/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 6031/10, rješavajući apelaciju Andrije Bjeloševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Andrije Bjeloševića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 000313 09 Rev od 18. oktobra 2010. godine, rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 000313 09 Gž od 19. avgusta 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 000313 05 P od 27.

februara 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Andrija Bjelošević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Duško Panić, advokat iz Doboja, podnio je 29. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 000313 09 Rev od 18. oktobra 2010. godine, rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 000313 09 Gž od 19. avgusta 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 000313 05 P od 27. februara 2009. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 85 0 P 000313 05 P od 27. februara 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 85 0 P 000313 09 Gž od 19. avgusta 2009. godine, Osnovni sud se oglasio nenadležnim za odlučivanje - postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, sve provedene radnje u postupku ukinuo i odbacio apelantovu tužbu kojom je tražio da se utvrdi da je po Konkursu Opštine Doboj (u daljnjem tekstu: tužena), - Izvršni odbor - Konkursna komisija od 28. oktobra 1998. godine, za dodjelu gradskog građevinskog zemljišta dobio na lokaciji broj l gradsko građevinsko zemljište za izgradnju, pobliže precizirano dipozitivom navedene presude, po cijeni od 37,53 KM/m2 i da je tužena to dužna priznati i trpiti da na osnovu presude ostvari pravo na rješavanje imovinsko-pravnih odnosa na navedenim parcelama kod nadležnog organa - Republičke uprave za geodetske i imovinsko - pravne poslove, Područna jedinica Doboj (u daljnjem tekstu: Republička uprava).

3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je tuženi, prije podnošenja predmetne tužbe morao pred nadležnim organima tužene pokrenuti postupak da mu se, po zaključenom Konkursu, donese rješenje od strane Skupštine Opštine tužene o dodjeli gradskog građevinskog zemljišta sa lokacije br. 1 na korištenje radi građenja, da bi nakon toga dobio rješenje da mu se isto zemljište dodjeljuje, da bi mogao iskoristiti pravo na pravne lijekove ili ukoliko bude nezadovoljan takvim rješenjem da pokrene upravni spor ili spor pred sudom. Obzirom na navedeno Osnovni sud je istakao da rješavanje o ovome tužbenom zahtjevu ne spada u sudsku nadležnost, zbog čega je u skladu sa članom 67. stav 1. tačka 1, u vezi sa odredbom člana 68. Zakona o parničnom postupku i odredbama članova 47, 48. stav 1, 49. stav 1. i 51. tada važećeg Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni list SR BiH" broj 34/86, 1/90 i 29/90, te „Službeni glasnik Republike Srpske" broj 29/94, 23/98 i 55/99; u daljem tekstu: ZGZ), donesena odluka da sud nije nadležan da odlučuje o tužbenom zahtjevu kakav je istakao apelant.

4. Vrhovni sud je 18. oktobra 2010. godine donio rješenje broj 85 0 P 000313 09 Rev kojim je odbio apelantovu reviziju.

5. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je apelant morao u upravnom postupku zahtjevati donošenje rješenja o dodjeli spornog gradskog građevinskog zemljišta na korišćenje radi građenja, a u slučaju da nije zadovoljan donesenim rješenjem, ili da ono ne bude doneseno, mogao je pokrenuti upravni spor. Vrhovni sud je konstatovao da apelant nije tako postupio, nego je podnio tužbu sa zahtjevom da sud u parničnom postupku utvrdi da je sporno gradsko građevinsko zemljište dodjeljeno njemu na korišćenje. Obzirom da je o navedenom trebao odlučiti upravni organ u upravnom postupku, Vrhovni sud smatra da prvostepeni sud nije pogriješio kada je donio rješenje, koje je potvrdio i drugostepeni sud, kojim se, na osnovu odredbe člana 16. stav 2. ZPP, oglasio nenadležnim i tužbu odbacio.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. Ustavni sud zapaža, da je u postupku pred redovnim sudovima apelant tražio da se utvrdi da je po konkursu tužene za dodjelu gradskog građevinskog zemljišta dobio na lokaciji broj l gradsko građevinsko zemljište za izgradnju, po cijeni od 37,53 KM/m2 i da je tužena to dužna priznati i trpiti da na osnovu presude ostvari pravo na rješavanje imovinsko-pravnih odnosa na navedenim parcelama kod nadležnog organa - Republičke uprave. Osnovni i Okružni sud su pozivajući se na član 47, 48. stav 1, 49. stav 1. i 51. ZGZ u vezi sa članom 16. i članom 67. stav 1. tačka 1. ZPP utvrdili da predmet ovog spora ne spada u sudsku nadležnost.

10. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita apelantovih ustavnih prava je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.

11. Na osnovu navedenog, proizlazi da su u konkretnom slučaju redovni sudovi pravilno postupili i primijenili relevantne odredbe ZPP, jer je očigledno da se u okolnostima ovog slučaja tužbeni zahtjev apelanta odnosio na pravna i procesna pitanja koja se tiču upravnog postupka i koja nisu mogla biti raspravljena pred redovnim sudovima. U takvoj situaciji, apelant je morao podnijeti predmetni zahtjev nadležnom organu uprave ili opravdati nemogućnost podnošenja zahtjeva stvarno nadležnom organu, tj. iscrpljivanje pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01, te neobjavljena odluka o dopustivosti AP-1425/08 od 26. februara 2009. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6031/10 (A. B.) | Sudska praksa | Aktio