Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6035/10 (P. M.)
Odluka donesena 09. 02. 2011.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6035/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 6035/10, rješavajući apelaciju Perice Milovanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Perice Milovanovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 000322 10 Uvp od 17. novembra 2010. godine, rješenja Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 000322 09 U od 19. oktobra 2009. godine i zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica-Odsjek Ministarstva Derventa broj 05-050-14-134/02 od 11. novembra 2003.
godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Perica Milovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Beograda, Republika Srbija, kojeg zastupa advokat Dimitrije P. Milić, advokat iz Beograda, Republika Srbija, podnio je 27. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 U 000322 10 Uvp od 17. novembra 2010. godine, rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 U 000322 09 U od 19. oktobra 2009. godine i zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica-Odsjek Ministarstva Derventa (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 05-050-14- 134/02 od 11. novembra 2003. godine.
2. Ministarstvo je 11. novembra 2003. godine donijelo zaključak broj 05-050-14-134/02 kojim je odbačen kao neblagovremen apelantov zahtjev za povrat u posjed stana u Derventi, ulica Tive Vujića broj 2.
3. U obrazloženju zaključka Ministarstvo je navelo da se apelant putem punomoćnika 27. marta 2002. godine obratio sa zahtjevom za vraćanje u posjed spornog stana nosiocu stanarskog prava. Ministarstvo je u provedenom postupku utvrdilo da je predmetni stan useljen još 1994. godine od strane E.D, a nakon toga, na osnovu rješenja Ministarstva od 14. decembra 2001. godine, u predmetni stan je uselila Đ.M. sa porodicom u kojem živi i sada i koristi ga kao alternativni smještaj. Takođe, da je u provedenom postupku utvrđeno da je stan tokom ratnih dejstava pretrpio izvjesna oštećenja, ali da je uvidom na licu mjesta jasno vidljivo da su navedena oštećenja sanirali privremeni korisnici. Nadalje, da je uvidom u naknadno priloženi tabelarni pregled stambenih objekata koji su sanirani kreditnim sredstvima Svjetske banke utvrđeno da je zgrada u navedenoj ulici sanirana tokom 1999. godine, a da je tehnički prijem sanacije zgrade izvršen 18. novembra 1999. godine, iz čega proizilazi da je predmetni stan saniran od strane opštine Derventa prije 19. aprila 2000. godine. Najzad Ministarstvo je utvrdilo da je odlukom Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu izričito bio određen krajnji rok do kojeg su se mogli podnositi zahtjevi za povrat u posjed stana nosiocima stanarskog prava, kako kod nadležnih opštinskih organa uprave (OMI), tako i kod CRPC Komisije, a koji rok je bio 19. aprila 2000. godine, odnosno 19. juni 2000. godine kod CRPC Komisije. Ministarstvo je zaključilo kako se predmetni stan ne može svrstati u kategoriju oštećenih ili uništenih stanova, jer je isti stan bio useljen od strane privremenog korisnika još od 1994. godine, odnosno isti je bio saniran na dan 19. aprila 20000. godine, te je iz tog razloga odlučeno kao u dispozitivu zaključka.
4. Okružni sud je 19. oktobra 2009. godine donio rješenje broj 13 0 U 000322 09 U kojim je apelantova tužba protiv zaključka Ministarstva broj 05-050-14-134/02 od 11. novembra 2003. godine i broj 05-050-01-13/06 od 16. januara 2006. godine odbačena kao neblagovremena.
5. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da iz povratnice Poštanske uprave RS, jasno proizilazi da je konačni upravni akt - rješenje Ministarstva broj 05-050-01-13/06 od 16. januara 2006. godine, kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena na zaključak broj 05-050-14-134/02 od 11. novembra 2003. godine, za koje punomoćnik apelanta tvrdi da mu nije nikada dostavljeno, istom dostavljeno dana 6. februara 2006. godine. Takođe, Okružni sud je naveo da iz prijemnog štambilja Vrhovnog suda, kome je prvobitno predmetna tužba dostavljena, otisnutog na prvoj stranici tužbe, jasno proizilazi da je ista predata poštom preporučeno na recepis 27. marta 2009. godine, broj pošiljke R 133679495, a u isti sud primljena poštom 31. marta 2009. godine. Okružni sud je naveo da je posljednji dan za predaju predmetne tužbe bio 8. mart 2006. godine (srijeda), te da je članom 15 stav 2. Zakona o upravnim sporovima (“Službeni glasnik RS“ broj 109/05; u daljnjem tekstu: ZUS) propisano da se tužba podnosi u roku od 30 dana od dana dostavljanja upravnog akta stranci koja podnosi tužbu, a članom 22. stav 1. tačka 1. ZUS propisano da će nadležni sud u svakom stadiju postupka rješenjem odbaciti tužbu za koju utvrdi daje neblagovremena.
6. Vrhovni sud je 17. novembra 2010. godine donio presudu broj 13 0 U 000322 10 Uvp kojim je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje rješenja Okružnog suda broj 13 0 U 000322 09 U od 19. oktobra 2009. godine odbijen kao neosnovan.
7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 19. stav 2. ZUS propisana obaveza stranke da dokaže činjenice na koje se poziva, a ako dokaze ne predoči, o postojanju činjenica sud odlučuje primjenom pravila o teretu dokazivanja. Takođe, Vrhovni sud je naveo da apelant u tužbi nije predložio „nijedan konkretan dokaz koju radnju dokazivanja bi trebalo izvesti u pravcu utvrđivanja okolnosti da li mu je osporeni akt dostavljen“. „Otuda, kod činjenice da uručenje osporenog akta ispunjava uslove iz odredaba članova 75. stav 1. i 85. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku, pozivanje apelanta na prepisku sa institucijom Ombudsmana BiH se ne može smatrati predlaganjem dokaza i nije od uticaja na zakonitost pobijanog rješenja“. Takođe, Vrhovni sud je naveo obzirom da je u skladu sa članom 7. stav 1. i 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS" broj 58/03-49/09; u daljnjem tekstu: ZPP), u vezi sa članom 48. ZUS teret dokazivanja na strankama nema obaveze suda da vrši ili nalaže provjere autentičnosti potpisa na način kako je to apelant predložio, obzirom na sadržaj povratnice.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. (ili kao i pravo na jednakost.)
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
10. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
11. U konkretnom slučaju apelant je 27. marta 2002. godine Ministarstvu podnio zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed, koje je zaključkom od 11. novembra 2003. godine, odbilo apelantov zahtjev kao neblagovremen. Apelant je pred Okružnim sudom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva od 11. novembra 2003. godine. Okružni sud je, odlučujući o tužbi, donio rješenje broj 13 0 U 000322 09 U od 19. oktobra 2009. godine, kojim je tužbu odbacio kao neblagovremenu, ističući između ostalog u obrazloženju rješenja da je tužba podnesena 8. marta 2006. godine, odnosno nakon proteka roka od 30 dana od dana dostavljanja upravnog akata, a koji rok je predviđen članom 15. stav 2. ZUS.
12. Dakle, nadležni organ uprave i redovni sudovi u upravnom sporu nisu raspravljali o osnovanosti apelantovog zahtjeva za povrat stana u posjed, već su zahtjev i tužba odbačeni iz formalnih razloga, s obzirom da nisu podneseni u zakonom propisanom roku. Da bi se meritorno raspravljalo pitanje prava apelanta na povrat u posjed predmetnog stana, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat stana u posjed, odnosno blagovremeno podnijeti tužbu tj. iscrpiti pravne lijekove (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem zahtjeva, odnosno tužbe nije efektivno iscrpio pravne lijekove (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06 od 15. februara 2007. godine).
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović