Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6036/10 (H. V.)

Odluka donesena 09. 02. 2011.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6036/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 6036/10, rješavajući apelaciju Hajrudina Velića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena Hajrudina Velića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 006964 08 Gž od 13. oktobra 2010. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-06-00384 od 27. juna 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Hajrudin Velić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Breze, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 31. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 P 006964 08 Gž od 13. oktobra 2010. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-P-06-00384 od 27. juna 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 065-0-P-06-00384 od 27. juna 2008. godine u cijelosti je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže Federaciju Bosne i Hercegovine-Vladu Federacije Bosne i hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) isplati apelantu na ime naknade po rješenju tužene broj UP-I-04/2-1-41-278/03 od 25. jula 2003. godine, za period od 1. januara do 31. decembra 2005. godine ukupan iznos od 1.548,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama i naknadom troškova postupka.

3. U postupku Općinski sud je utvrdio da je članom 2. Odluke o uslovima i načinu ostvarivanja mjesečne novčane naknade pripadnika OS FBiH - dobitnika najvećeg ratnog priznanja značke „Zlatni ljiljan" („Službene novine F BiH“ broj 26/03; u daljnjem tekstu: Odluka) utvrđena mjesečna naknada dobitnicima najvećeg ratnog priznanja značke „Zlatni ljiljan" u periodu od 6. aprila 1992.godine do 22. decembra 1995.godine u visini od 129,00 KM, dok je članom 5. propisano da ova Odluka ima privremeni karakter i da će se primjenjivati dok se ove novčane naknade ne regulišu zakonom. Nadalje, Općinski sud je istakao da je: „članom 1. Odluke Vlade o izmjenama i dopunama Odluke („Službene novine F BiH", broj 8/05) dopunjena tačka V Osnovne Odluke riječima: „A najkasnije do 31.12.2004. godine". Odlukom Vlade F BiH od 4. marta 2004. godine i izmjenama i dopunama ove Odluke od 27. januara 2005. godine, kao i u obrazloženju rješenja UP-I- 04/2-1-41-278/03 od 25. jula 2003. godine, priznato je pravo apelantu na novčanu naknadu u iznosu od 129,00 KM, ali najkasnije do 31. decembra 2004. godine“. Nadalje, Općinski sud je naveo da Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica („Službene novine F BiH“ broj 33/04), koji se počeo primjenjivati od 1. januara 2005. godine, nije regulisano pravo na novčanu naknadu po osnovu ratnih priznanja i odlikovanja, te da je to pravo priznato odredbama Zakona o posebnim pravima dobitnika ratnih priznanja i odlikovanja („Službene novine F BiH" broj 70/05; u daljnjem tekstu: Zakon o posebnim pravima) koji se počeo primjenjivati od 1.januara 2006. godine. Općinski sud je istakao da je Zakonom o posebnim pravima regulisano da se pravo na priznanje novčane naknade po osnovu ratnog priznanja ostvaruje u upravnom postupku i isplata počinje teći prvog dana narednog mjeseca počev od podnošenja zahtjeva.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 P 006964 08 Gž od 13. oktobra 2010. godine uvažena je apelantova žalba, prvostepena presuda ukinuta i tužba odbačena.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je naknada koju apelant potražuje utvrđena i utvrđuje se upravnim aktom, odnosno rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja boraca. Takođe, da je odredbom člana 8. stav 1. Zakona o posebnim pravima propisano da se postupak za ostvarivanje prava na mjesečni novčani dodatak po ovom zakonu ostvaruje po zahtjevu stranke koji se podnosi nadležnoj općinskoj službi. Najzad Kantonalni sud je naveo da je članom 12. stav 1. istog zakona propisano da se u postupku za rješavanje o pravima po ovom zakonu primjenjuju odredbe Zakona o upravnom postupku, ako ovim zakonom nije drukčije određeno. Obzirom na navedeno Kantonalni sud je zaključio da rješavanje ove vrste spora ne spada u sudsku nadležnost, pa kako se radi o povredama na koje sud pazi po službenoj dužnosti u toku cijelog postupka, to je primjenom odredbe iz člana 227. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u dispozitivu.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. Ustavni sud zapaža, da je u postupku pred redovnim sudovima apelant tražio da sud obaveže tuženu da mu na ime naknade po rješenju tužene broj UP-I-04/2-1-41-278/03 od 25. jula 2003. godine, za period od 1. januara do 31. decebra 2005. godine isplati ukupan iznos od 1.548,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama i naknadom troškova postupka. Općinski i Kantonalni sud su pozivajući se na član 8. stav 1. i član 12. stav 1. Zakona o posebnim pravima utvrdili da predmet ovog spora ne spada u sudsku nadležnost.

10. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita apelantovih ustavnih prava je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.

11. Na osnovu navedenog, proizlazi da su u konkretnom slučaju redovni sudovi pravilno postupili i primijenili relevantne odredbe ZPP, jer je očigledno da se u okolnostima ovog slučaja tužbeni zahtjev apelanta odnosio na pravna i procesna pitanja koja se tiču upravnog postupka i koja nisu mogla biti raspravljena pred redovnim sudovima. U takvoj situaciji, apelant je morao podnijeti predmetni zahtjev nadležnom organu uprave ili opravdati nemogućnost podnošenja zahtjeva stvarno nadležnom organu, tj. iscrpljivanje pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01, te neobjavljena odluka o dopustivosti AP-1425/08 od 26. februara 2009. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović