Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2167/08 (N.K.)

Odluka donesena 09. 02. 2011.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2167/08

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2167/08, rješavajući apelaciju N.K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija N.K..

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 007683 07 Rev od 13. maja 2008. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav

1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. N.K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čitluka, koju zastupaju Sanja Ilinčić Lukenda i Gorjana Šajin, advokatice iz Čitluka, podnijela je 15. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 007683 07 Rev od 13. maja 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0- Gž-07-000 364 od 3. aprila 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.007683 03 (stari broj 274/03-Č) od 10. januara 2007. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, te T.P. «Brotnjopromet» d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 12. augusta 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 15. augusta 2008. godine, Kantonalni sud 14. augusta 2008. godine, Općinski sud 22. augusta 2008. godine, a tuženi 10. septembra 2008. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je dostavljen apelantici 24. septembra 2008. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelantica je 20. novembra 2003. godine pokrenula parnični postupak pred Općinskim sudom protiv tuženog radi poništenja rješenja i uspostave radno-pravnog statusa, u skladu s odredbom člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), te uplate doprinosa i isplate.

7. Općinski sud je Presudom broj P.007683 03 (stari broj 274/03-Č) od 10. januara 2007. godine odbio dio apelanticinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila poništenje rješenja tuženog broj 141-10/00 od 20. oktobra 2000. godine i broj 190-11/00 od 15. novembra 2000. godine i Rješenja Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. ZOR-a (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) broj 06-1026-286/00 od 14. marta 2001. godine. Istom presudom je odbijen i dio apelanticinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se utvrdi da ima status zaposlenika na čekanju posla kod tuženog počevši od 3. aprila 1992. godine do 2. februara 2000. godine, te da joj tuženi za navedeni period na ime plaće za vrijeme čekanja posla isplati iznos od 280,00 KM mjesečno, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dospjelosti svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate. Ujedno je odbijen i dio apelanticinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da sud obaveže tuženog da joj za period od 3. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine isplati iznos od 80,00 KM mjesečno, dok je istom presudom odbačen dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da joj se utvrdi status zaposlenika na čekanju posla kod tuženog u periodu od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine. Istom presudom tuženi je obavezan da apelantici na ime zatezne kamate na otpremninu isplati iznos od 37,29 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 25. oktobra 2006. godine do isplate, te da na apelanticino ime Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje uplati pripadajuće doprinose i poreze na plaću i u vezi s plaćom za period od 2. februara 2000. godine do 5. maja 2000. godine, dok je u ovom dijelu iznad dosuđenog iznosa odbijen apelanticin tužbeni zahtjev. Konačno, istom presudom je obavezan tuženi da apelantici naknadi troškove postupka u iznosu od 702,00 KM.

8. U obrazloženju presude je navedeno da je Općinski sud, cijeneći sve provedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, prema odredbi člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nesporno utvrdio da je tuženi na osnovu apelanticinog zahtjeva za uspostavu radno-pravnog statusa, u skladu s odredbom člana 143. ZOR-a, donio Rješenje broj 141-10/00 od 20. oktobra 2000. godine kojim je apelantici priznat status zaposlenika na čekanju posla, a Rješenjem tuženog broj 190-11/00 od 15. novembra 2000. godine je odlučeno da apelantici sa 6. majem 2000. godine prestaje radni odnos, te joj je priznato pravo na isplatu otpremnine. Nesporno je tokom postupka utvrđeno da je apelantica protiv rješenja tuženog podnijela žalbu Kantonalnoj komisiji, koja je njenu žalbu odbila Rješenjem broj 06-1026-286/00 od 14. marta 2001. godine. Također, tokom postupka je nesporno utvrđeno da je tuženi apelantici isplatio iznos od 2.308,31 KM, i to na ime naknade za vrijeme čekanja posla u periodu od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, iznos od 692,42 KM s kamatom na taj iznos od 242,87KM, na ime otpremnine iznos od 1.117,00 KM s kamatom na taj iznos od 356,02 KM, te da je prilikom obračuna kamata na iznos otpremnine obračunata i isplaćena u iznosu manjem za 37,29 KM.

9. Općinski sud je, razmatrajući dio apelanticinog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na poništenje rješenja tuženog, odnosno Kantonalne komisije, imao u vidu odredbu člana 143. stav 2. ZOR-a kojom je propisano da zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine, i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu navedenog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostave radno-pravnog statusa, a u navedenom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, smatrat će se zaposlenikom na čekanju posla. Odredbom člana 143. stav 4. ZOR-a je propisano da, ako zaposlenik na čekanju posla iz stava 2. ovog člana ne bude pozvan na posao od dana podnošenja zahtjeva za uspostavu radno-pravnog statusa do 5. maja 2000. godine, zaposleniku prestaje radni odnos po sili zakona uz pravo na isplatu otpremnine. Općinski sud je na temelju provedenih dokaza i navedenih zakonskih odredbi zaključio da je tuženi prilikom donošenja osporenih rješenja postupio u potpunosti u skladu s odredbom člana 143. stav 2. ZOR-a, a da apelantica pogrešno smatra da se na nju može primijeniti stav 1. člana 143. ZOR-a jer u momentu donošenja ovog Zakona ona nije imala status zaposlenika na čekanju posla, već joj je taj status priznat tek rješenjem tužnog od 20. oktobra 2000. godine. U skladu s navedenim, apelantica se na temelju ovog rješenja tuženog nalazila u statusu zaposlenika na čekanju posla od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, pa je ovaj pravni odnos između parničnih stranaka, prema mišljenju Općinskog suda, bilo nepotrebno utvrđivati, zbog čega je ovaj dio tužbenog zahtjev ovaj sud odbacio, u skladu s odredbom člana 54. ZPP-a. Budući da je nesporno da je apelantica imala status zaposlenika na čekanju posla u periodu od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, to apelantici za navedeni period pripada naknada plaće, u skladu s odredbom člana 143. stav 3. ZOR-a. Općinski sud je nesporno utvrdio da je tuženi visinu naknade za vrijeme čekanja posla odredio prema odredbi člana 5. prema tada važećem Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije BiH, kojom je propisano da najniža plaća ne može biti manja od 55% od prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH prema posljednjim podacima Federalnog zavoda za statistiku pa je tuženi, u skladu s citiranom odredbom obračunao i apelantici isplatio iznos od 692,42 KM. Prema navedenom, Općinski sud je odbio dio apelanticinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila isplatu iznosa od 80,00 KM mjesečno za vrijeme čekanja posla, kao i naknadu plaće u iznosu od 280,00 KM mjesečno, za period od 3. aprila 1992. godine do 2. februara 2000. godine.

10. Općinski sud je, odlučujući o dijelu apelanticinog tužbenog zahtjeva u odnosu na visinu zatezne kamate na iznos otpremnine, nesporno utvrdio da je tuženi prilikom obračuna kamate na iznos otpremnine obračunao iznos manji za 37,29 KM, pa je sud zaključio da je tuženi apelantici dužan naknaditi navedeni iznos, i to sa zateznom kamatom od 25. oktobra 2006. godine kada je apelantici isplaćena otpremnina i kamata u manjem iznosu.

11. Razmatrajući dio apelanticinog tužbenog zahtjeva u odnosu na uplatu doprinosa iz plaće, doprinosa na plaću i poreza na plaću, Općinski sud je ocijenio da je osnovan, prema odredbi člana

101. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, i to samo za vrijeme čekanja posla počevši od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, dok je dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog i to za period koji izlazi iz okvira perioda za koji je apelantici priznat status zaposlenika na čekanju posla, ocijenjen neosnovanim.

12. Protiv prvostepene presude apelantica i tuženi su uložili žalbe Kantonalnom sudu. Odlučujući o navedenim žalbama Kantonalni sud je Presudom broj 007-0-Gž-07-000 364 od 3. aprila 2007. godine odbio žalbe kao neosnovane i prvostepenu presudu potvrdio. U svom obrazloženju Kantonalni sud je istakao da u predmetnom postupku nije bilo sporno da je tuženi, postupajući po apelanticinom zahtjevu od 2. februara 2000. godine, apelantici uspostavio radno-pravni status prema odredbi člana 143. ZOR-a. Kantonalni sud je ocijenio da su neosnovani apelanticini navodi da joj je tuženi status zaposlenika na čekanju posla trebao utvrditi od 3. aprila 1992. godine, budući da je zahtjev za uspostavu radno-pravnog statusa podnijela tuženom 2. februara 2000. godine njen status zaposlenika na čekanju posla je trebalo utvrditi od navedenog datuma, kako je to pravilno utvrdio prvostepeni sud ocijenivši osporena rješenja tuženog i Kantonalne komisije zakonitim. Prema mišljenju Kantonalnog suda neosnovan je i apelanticin žalbeni navod u odnosu na otpremninu, jer prvostepenom presudom nije ni dosuđena, izuzev zakonskih zateznih kamata u iznosu od 37,29 KM na navedeni vid naknade.

13. Apelantica je protiv drugostepene presude izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 58 0 P 007683 07 Rev od 13. maja 2008. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da je neosnovan apelanticin prigovor o povredi odredaba parničnog postupka pred drugostepenim sudom. Naime, Kantonalni sud je, odlučujući o apelanticinoj žalbi u smislu odredbe člana 231. ZPP-a, ocijenio sve apelanticine žalbene navode koji su od odlučnog značaja za pravilno odlučenje. Pri tome je drugostepeni sud izveo i pravilan pravni zaključak o činjeničnom utvrđenju do kojeg je došao prvostepeni sud pravilnom primjenom odredbe člana 8. ZPP-a. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi, na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, donijeli pravilne i zakonite odluke koje taj sud u cijelosti prihvata, a pravilnost i zakonitost nižestepenih odluka nije dovedena u pitanje ni navodima istaknutim u reviziji.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema apelanticinom mišljenju, redovni sudovi su pogrešno i krajnje proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je tuženi, donoseći sporna rješenja, u potpunosti postupio u skladu s odredbom člana 143. ZOR-a. Naime, apelantica smatra da su sudovi pogriješili kada su utvrdili «vrijeme statusa čekanja apelantice» u periodu od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, te su pogrešno ocijenili i vrijeme za koje apelantici pripada pravo na naknadu plaće. Apelantica smatra da joj status zaposlenika na čekanju i naknada plaće pripada od 3. aprila 1992. godine do 6. maja 2000. godine, pa se u vezi s ovim pozvala na praksu Ustavnog suda izraženu u predmetu broj AP 299/06. Apelantica ističe da je u radnom odnosu kod tuženog bila od 1978. godine do 6. maja 2000. godine jer joj u periodu čekanja posla ugovor o radu nije otkazan, te smatra da je pravni status zaposlenika iz stava 1. i stava 2. člana 143. ZOR-a identičan. Apelantica traži od Ustavnog suda da utvrdi povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu, ukine presudu Vrhovnog suda, te naknadu troškova sastavljanja apelacije u iznosu od 1.684,80 KM.

b) Odgovor na apelaciju

15. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod svoje odluke jer ne nalazi da je njenim donošenjem došlo do povrede prava na koje apelantica ukazuje.

16. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje kod pobijane odluke i razloga za njeno donošenje, te smatra da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelanticino pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

17. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da odluka ovog suda u sebi sadrži sve odgovore u vezi s navodima iz apelacije, te da je prvostepena presuda potvrđena u postupku po žalbi i reviziji. Općinski sud je još naveo da tokom prvostepenog postupka nije došlo do kršenja apelanticinog prava na koje se poziva u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbaci kao nedopuštena jer se odnosi na utvrđenje činjenica, odnosno da se apelacija odbije kao neosnovana jer nije bilo pogrešne primjene materijalnog prava, niti povreda prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

18. Tuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje na koje se u apelaciji poziva. Prema mišljenju tuženog «primjena člana 143. ZOR-a mora se sagledati u svjetlu okolnosti u kojima se našla država i gospodarski subjekti» te je još naveo da apelantica pogrešno smatra da je trebala biti plaćena za vrijeme dok nije radila, jer to ni na koji način nije bila obaveza preduzeća koje nije moglo poslovati. Tuženi je na kraju predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99 i 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 143.

(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.

(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.

(3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.

(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.» VI.Dopustivost

20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 53 0 P 007683 07 Rev od 13. maja 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 23. juna 2008. godine, a apelacija je podnesena 15. jula 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

27. Ustavni sud smatra da je, u konkretnom slučaju, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv jer se u postupku po apelanticinoj tužbi odlučivalo o njenom radno-pravnom statusu, odnosno o zahtjevu da se ponište rješenja koja se tiču njenog radno-pravnog statusa kao i ostalim pravima koja proizlaze iz radnog odnosa.

28. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbu člana 143. stav 2. Zakona o radu, kada su joj utvrdili status zaposlenika na čekanju od dana podnošenja zahtjeva tuženom, odnosno od 2. februara 2000. godine.

29. S obzirom na navode o proizvoljnosti u primjeni prava Ustavni sud zapaža da arbitrarnost ili očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Prema tome zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su redovni sudovi u konkretnom slučaju dali jasne i razumljive razloge na kojima su zasnovali svoje odluke, odnosno da li obrazloženja redovnih sudova sadrže jasne i detaljne razloge na temelju kojih su primijenjeni zakonski propisi.

30. Ustavni sud zapaža da je apelantica pokrenula sudski postupak u kojem je, između ostalog, tražila da se ponište rješenja tuženog i Kantonalne komisije, a kojim je apelantici priznat status zaposlenika na čekanju posla od dana podnošenja zahtjeva tuženom, te da joj se utvrdi status zaposlenika na čekanju posla od 3. aprila 1992. godine do 6. maja 2000. godine i za navedeni period isplati naknada plaće u iznosu od 280,00 KM mjesečno i uplate doprinosi na ime penzijskog i invalidskog osiguranja. Općinski sud je donio presudu kojom je navedeni dio apelanticinog tužbenog zahtjeva odbijen, a koju su potvrdili Kantonalni i Vrhovni sud. Prvostepeni sud je u svojoj odluci zaključio «da su rješenja tuženog i Kantonalne komisije zakonita jer su u potpunosti usklađena s odredbom člana 143. ZOR-a, te da apelantica pogrešno smatra da se na nju treba primijeniti stav 1. člana 143. ZOR-a jer ona u momentu stupanja na snagu ovog Zakona nije imala status zaposlenika na čekanju posla, već joj je taj status priznat osporenim rješenjem tuženog od 20. oktobra 2000. godine». Prvostepeni sud je još istakao «da se apelantica shodno rješenju tuženog nalazila u statusu čekanja u periodu od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, a što je u skladu sa članom 143. stav 2. ZOR-a, što je među strankama nesporno».

31. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u postupku po žalbi u cijelosti prihvatio zaključke prvostepenog suda smatrajući ih zakonitim i ispravnim, a da je Vrhovni sud u postupku po reviziji zaključio da «pravilnost i zakonitost pobijane odluke nije dovedena u pitanje ni navodima revizije».

32. U vezi s apelanticinim navodima da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su joj utvrdili status zaposlenika na čekanju posla od dana podnošenja zahtjeva tuženom, a ne od 3. aprila 1992. godine, Ustavni sud podsjeća da je o ovom pitanju već raspravljao u svojoj odluci (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1981/07 od 14. oktobra 2009. godine, stav 28, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 99/09). U citiranoj odluci je istaknuto da su sudovi neosnovano pravili razliku između zaposlenika iz stava 1. i stava 2. člana 143, odnosno «zaposlenika na čekanju posla» i onih zaposlenika «koji će se tek smatrati zaposlenicima». Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da je odredbom člana 143. st. 1 i 2. ZOR-a regulirano pitanje «zaposlenika na čekanju», i to onih (stav 1. člana 143) koji su se u tom statusu zatekli danom stupanja na snagu ZOR-a, kao i onih kojima je ovim Zakonom tek trebao biti priznat taj status, pod uvjetima tačno utvrđenim u stavu 2. člana 143. ZOR-a, ali da u odredbama ZOR-a ne postoji niti jedna naznaka koja bi ukazivala na razliku između navedenih zaposlenika. Ustavni sud u konkretnom predmetu nije našao jasno obrazloženje redovnih sudova zašto i na temelju čega su napravili razliku između zaposlenika iz stava 1. i stava 2. člana 143. ZOR-a te je utvrdio povredu prava na pravično suđenje jer su sudovi neosnovano apelantici utvrdili status zaposlenika čekanja posla od dana podnošenje zahtjeva poslodavcu proizvoljno primijenivši odredbu člana 143. stav 2. ZOR-a. Imajući u vidu ovakvo stanovište u vezi s tumačenjem relevantnih odredbi ZOR-a, a koje su i u vrijeme donošenja osporene presude Vrhovnog suda, kao i ove odluke, u nepromijenjenom sadržaju i dalje na snazi, te da predmetna apelacija pokreće identično pitanje o kojem je već raspravljano u citiranoj odluci, Ustavni sud je zaključio da nema razloga da promijeni stav. Stoga se umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke u pogledu apelanticinih žalbenih navoda Ustavni sud u potpunosti poziva na citirani stav.

33. Ustavni sud smatra da su u predmetnom slučaju redovni sudovi, kada su odbili dio apelanticinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila uspostavu radno-pravnog statusa od 3. aprila 1992. godine do 6. maja 2000. godine utvrdivši joj status zaposlenika na čekanju posla od momenta podnošenja zahtjeva tuženom, odnosno od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, proizvoljno primijenili materijalno pravo, što predstavlja kršenje apelanticinog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

34. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Pravo na imovinu

35. U svjetlu utvrđene povrede prava na pravično suđenje Ustavni sud ne nalazi za potrebno da posebno ispituje apelanticine navode u vezi s povredom prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

c) Naknada troškova apelacije

36. U pogledu apelanticinog zahtjeva da joj Ustavni sud dosudi troškove nastale podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacije snose isključivo apelanti.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u slučaju kada su redovni sudovi prilikom odlučivanja o tome od kada apelantica stiče status zaposlenika na čekanju posla, te ostalim pravima iz radnog odnosa u vezi sa tim, očigledno proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise, odnosno odredbu člana 143. stav 2. ZOR-a.

38. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-2167/08 (N.K.) | Sudska praksa | Aktio