Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2168/08 (B.P.)

Odluka donesena 09. 02. 2011.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni odnos
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2168/08

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2168/08, rješavajući apelaciju B. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija B.P.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 0078220 07 Rev od 8. aprila 2008. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i „Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. B.P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupaju Sanja Iličić Lukenda i Gorjana Šajin, advokati iz Čitluka, podnio je 17. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 008220 07 Rev od 8. aprila 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-001436 od 12. januara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-271/03-Č od 20. oktobra 2006. godine. Apelant je dopunio apelaciju 15. marta 2010. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Trgovačkog preduzeća „Brotnjopromet“ iz Čitluka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 28. jula 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 1. augusta 2008. godine, Kantonalni sud 11. augusta 2008. godine, Općinski sud 25. augusta 2008. godine, te tuženi 11. augusta 2008. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog dostavljeni su apelantu 1. septembra 2008. godine. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj P-271/03-Č od 20. oktobra 2006. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište, kao nezakonita, rješenja tuženog broj 162-10/00 od 31. oktobra 2000. godine i broj 264-11/00 od 20. novembra 2000. godine, Rješenje Kantonalne komisije za provedbu člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) broj 06-1027-287/00 od 14. marta 2001. godine, Rješenje Federalne komisije za provedbu člana 143. ZOR-a broj 03-34-33- 341/03 od 29. septembra 2004. godine, da se utvrdi da ima status zaposlenika na čekanju kod tuženog od 3. aprila 1992. godine do 3. februara 2000. godine, te da se tuženom naloži da mu za navedeni period isplati naknadu za vrijeme čekanja posla u iznosu od 280,00 KM mjesečno sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da apelantu uspostavi sva prava iz radnog odnosa za navedeni period čekanja.

7. U obrazloženju presude je istaknuto da je tuženi, odlučujući o apelantovom zahtjevu za uspostavu radno-pravnog statusa u skladu s članom 143. ZOR-a, Rješenjem broj 162-10/00 od 31. oktobra 2000. godine, apelantu ovaj status i priznao. Rješenjem tuženog broj 264-11/00 od 20. novembra 2000. godine apelantu je prestao radni odnos 6. maja 2000. godine i utvrđeno mu je pravo na otpremninu. Apelantove žalbe izjavljene Kantonalnoj odnosno Federalnoj komisiji za implementaciju člana 143. odbijene su kao neosnovane. Općinski sud je zaključio da su navedena rješenja tuženog zakonita i donesena na osnovu člana 143. ZOR-a, te da apelant pogrešno smatra da je na njega trebao biti primijenjen član 143. stav 1. ZOR-a. U prilog ovom stavu istaknuto je da apelant u trenutku stupanja na snagu ZOR-a nije imao status radnika na čekanju posla s obzirom da mu je ovaj status priznat rješenjem tuženog od 31. oktobra 2000. godine. Dalje, istaknuto je da se apelant, u skladu s članom 143. ZOR-a, nalazio na čekanju posla u periodu od 3. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, te da mu za taj period pripada i naknada plaće u smislu člana 143. stav 3. ZOR-a. Visinu naknade plate Općinski sud je utvrdio na osnovu člana 5. Općeg kolektivnog ugovora u iznosu od 620,00 KM. Kako je tuženi predočio dokaze da je apelantu već isplatio iznos od 684,61 KM po ovom osnovu, to je apelant obavezan da razliku između utvrđenog i isplaćenog iznosa u visini od 64,61 KM plati tuženom, prema članu 85. Zakona o radu, a u vezi s članom 154. Zakona o obligacionim odnosima.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-001436 od 12. januara 2007. godine djelimično su uvažene žalbe apelanta i tuženog, te je prvostepena presuda djelimično preinačena tako da je apelantov tužbeni zahtjev za isplatu naknade za čekanje odbijen u cijelosti kao neosnovan kao i u dijelu o troškovima postupka.

9. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da apelant neosnovano ističe da mu je status radnika na čekanju posla kod tuženog trebao biti priznat od 3. aprila 1992. godine kao dana početka ratnih dejstava, s obzirom na činjenicu da u trenutku stupanja na snagu ZOR-a (5. novembar 1999. godine) apelant nije imao ovaj status kod tuženog, pa mu je status radnika na čekanju posla mogao biti uspostavljen i priznat od dana podnošenja zahtjeva, tj. 2. februara 2000. godine. Dalje, Kantonalni sud je istakao da prvostepeni sud kod utvrđivanja visine naknade za čekanje nije mogao primijeniti Opći kolektivni ugovor („Službene novine FBiH“ broj 19/00) jer je ovaj Ugovor stupio na snagu 3. maja 2000. godine. U vezi s tim je ukazano da je do stupanja na snagu Općeg kolektivnog ugovora na snazi bila Odluka Vlade Federacije BiH o najnižoj plaći zaposlenika („Službene novine FBiH“ broj 48/99), koja je iznosila 200,00 KM. S obzirom da je u postupku utvrđeno kao nesporno da je apelantu po ovom osnovu isplaćeno 620,00 KM, po ocijeni Kantonalnog suda ovaj dio tužbenog zahtjeva je trebalo odbiti u cijelosti kao neosnovan.

10. Presudom Vrhovnog sud broj 58 0 P 008220 07 Rev. od 8. aprila 2008. godine apelantova revizija, izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-001436 od 12. januara 2007. godine, odbijena je kao neosnovana.

11. U obrazloženju presude je istaknuto da su apelantovi revizioni navod o pogrešnom tumačenju člana 143. st. 1. i 2. ZOR-a, a s tim u vezi i tvrdnja da mu je status radnika na čekanju trebalo priznati od 3. aprila 1992. godine, a ne od 2. februara 2000. godine kada se obratio zahtjevom tuženom, neosnovani. U prilog ovog stava istaknuto je da iz sudske prakse, kao i prakse svih kantonalnih komisija odnosno Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu, proizlazi da je od stupanja na snagu ZOR-a (5. novembar 1999. godine) član 143. stav 2. Zakona o radu jednako tumačen na način da se zaposlenici koji su se zatekli u radnom odnosu kod poslodavca na dan 31. decembra 1991. godine, a prestali su sa radom u periodu rata ili neposredne ratne opasnosti (i nisu zasnivali radni odnos kod drugog poslodavca do stupanja na snagu ZOR-a)imaju smatratui zaposlenicima na čekanju posla, ali samo od dana kada su se, u smislu pomenutog zakona, obratili poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa. U vezi s tim ukazano je da je identičan stav zauzet i u Instrukciji o primjeni člana 143. stav 2. ZOR-a od 10. aprila 2000. godine koju je izdao federalni ministar socijalne politike raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: federalni ministar socijalne politike), te da tumačenje člana 143. stav 2. ZOR-a u praksi nije izmijenjeno ni nakon Odluke federalnog ministra socijalne politike o prestanku važenja navedene Instrukcije. Osnov za ovakvo tumačenje člana 143. stav 2. ZOR-a, prema stanovištu Vrhovnog suda, leži u činjenici da mnogi poslodavci za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti nisu ni radili odnosno privređivali, te nisu ni bili u stanju zapošljavati isti broj radnika kao prije rata, a pogotovo ne svim svojim radnicima isplaćivati plaće i doprinose. Većina poslodavaca je svoje zaposlenike upućivala na čekanje do prestanka ratnog stanja ili neposredne ratne opasnosti primjenom odredbi člana 7. stav 1. ZOR-a («Službeni list RBiH» broj 21/92), i ti radnici, ako su se zatekli na čekanju posla i na dan stupanja na snagu ZOR-a, ostajali su u statusu radnika na čekanju posla u skladu sa članom 143. stav 1. ZOR-a još najduže 6 mjeseci ako ih poslodavac prije tog vremena nije pozvao na rad. U vezi s tim je ukazano da apelant u tužbi nije tvrdio da ga je tuženi poslao na čekanje posla, a u reviziji je i sam istakao da je tuženi ponovo počeo s radom 3. oktobra 1996. godine. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da apelant nije imao osnova da traži uspostavljanje radno-pravnog statusa, kao i naknadu plaće, od 3. aprila 1992. godine kada je prestao faktički raditi kod tuženog, te istakao da bi suprotno rezonovanje predstavljalo nesrazmjeran teret za tuženog kao poslodavca. Na osnovu navedenog, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo – član 143. stav 2. ZOR-a, kada su utvrdili da je tuženi postupao zakonito kada je svojim rješenjem apelantu radno-pravni status uspostavio od 2. februara 2000. godine, a kada se apelant prvi put posle rata obratio tuženom, te da iz tih razloga nisu nezakonita ni rješenja Kantonalne i Federalne komisije za implementaciju člana 143. ZOR-a, kojima je odbijena apelantova žalba zbog uspostavljanja radno-pravnog statusa 2. februara 2000. godine. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda navedenih prava se ogleda u činjenici da su sudovi pogrešno i arbitrarno primijenili materijalno pravo, tj. član 143. ZOR-a. U vezi s tim apelant ističe da citirana odredba regulira da uposlenik koji se na dan stupanja na snagu ZOR-a zatekao na čekanju posla ostaje u tom statusu najduže 6 mjeseci od dana stupanja na snagu zakona, a uposlenici koji se obrate poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa «smatraće se također uposlenicima na čekanju posla». Na osnovu navedenog apelant zaključuje da je pravni status uposlenika koji su imali status radnika na čekanju posla na dan stupanja na snagu ZOR-a identičan statusu uposlenika na čekanju posla koji su to svojstvo stekli obraćajući se svom poslodavcu nakon stupanja na snagu ZOR-a. Na osnovu navedenog apelant zaključuje da je pogrešan stav redovnih sudova da se na njega nije mogao primijeniti član 143. stav

1. ZOR-a jer nije imao svojstvo uposlenika na čekanju posla u trenutku stupanja na snagu ZOR-a. Apelant smatra da je ovakvo, po njegovom mišljenju, pogrešno tumačenje, za posljedicu imalo i da je vrijeme statusa čekanja pogrešno utvrđeno samo za period od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, a zbog čega je pogrešno ocijenjeno i da mu samo za ovaj period pripadaju i naknade plate. Dalje, apelant kao dokaz arbitrarnog ponašanja sudova ističe da „jedinstveno tumačenje“ člana 143. stav 2. ZOR-a, na koje izričito ukazuje Vrhovni sud u osporenoj presudi, u stvari predstavlja član 4. Instrukcije o primjeni člana 143. stav 2. ZOR-a, koja je prestala da važi, a što i sam Vrhovni sud navodi u osporenoj presudi. Primjenom Instrukcije koja je prestala da važi i konstatacijom da bi drugačije tumačenje člana 143. ZOR-a predstavljalo pretjeran teret za poslodavca, Vrhovni sud je, po apelantovom mišljenju, ispoljio naklonjenost poslodavcu-tuženom, te mu uskratio pravo na nepristrasan sud. Najzad, apelant ističe da je bio uposlen kod tuženog od 1986. godine i da mu je radni odnos prestao 6. maja 2000. godine, odnosno da mu radni odnos nije prestao 1992. godine jer mu niko nije otkazao ugovor o radu ili donio rješenje o prestanku radnog odnosa, odnosno da je sam tuženi donio rješenje kojim mu je radni odnos prestao tek 6. maja 2000. godine. S obzirom da su članom 143. ZOR-a izjednačeni radnici na čekanju posla koji su imali „papir o tome“ sa onim koji ga nisu imali, te da nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, apelant smatra da mu pravo na naknadu plaće i uplatu doprinosa pripada za sve vrijeme dok se nalazio na čekanju jer će u suprotnom, zbog neplaćanja doprinosa za period dok je bio na čekanju posla, biti uskraćen i za ostvarivanje prava na penziju.

13. U dopuni apelacije od 15. marta 2010. godine apelant se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 1981/07 od 14. oktobra 2009. godine, ističući da se i u njegovom slučaju radi o istom činjeničnom stanju i pravnom pitanju.

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istako da smatra da je osporena presuda donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

15. Kantonalni sud je istakao da u svemu ostaje kod razloga iznesenih u osporenoj presudi, te da smatra da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.

16. Općinski sud je u odgovoru istakao da u toku postupka pred ovim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se u apelaciji poziva, kao i da nije bilo proizvoljne primjene materijalnog prava, na što se ukazuje i u presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda.

17. Tuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da se primjena člana 143. ZOR-a mora sagledati u svjetlu okolnosti u kojima se našla država i privredni subjekti. Specifična institucija radnik na čekanju posla, unatoč okolnostima nemogućnosti poslovanja, ni na koji način se ne može upoređivati s radnim odnosom iz predratnih godina i u drugom pravnom sistemu. Tuženi smatra da ni na koji način nije bila njegova obaveza da apelantu plati i za vrijeme dok nije radio, s obzirom da on u tom periodu nije mogao poslovati iz razloga koji predstavljaju višu silu.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 143.

(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.

(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.

(3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.

(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.

VI.Dopustivost

19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 008220 07 Rev od 8. aprila 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. juna 2008. godine, a apelacija je podnesena 17. jula 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

Ustavni sud podsjeća na svoje odluke (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1981/07 od 14. oktobra 2009. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba; Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2270/07 od 14. aprila 2010. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 67/10) u kojima je raspravljao identično pravno pitanje u smislu primjene člana 143. st. 1. i 2. ZOR-a, pa se umjesto posebnog obrazloženja u pogledu apelantovih navoda Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge iznesene u obrazloženju navedenih odluka.

26. Naime, u navedenim odlukama Ustavni sud je, između ostalog, obrazložio da: «(…) član 143. stav 1. i 2. ZOR-a sadrži odredbe kojim je regulirano pitanje «zaposlenika na čekanju», i to onih (stav 1. člana 143.) koji su se u tom statusu zatekli danom stupanja na snagu ZOR-a, kao i onih kojima je ovim Zakonom tek trebalo biti priznato to svojstvo, pod uvjetima tačno utvrđenim u stavu 2. člana 143. ZOR-a. Također, Ustavni sud primjećuje da je u stavu 2. člana 143. navedeno da će se zaposlenik koji ispunjava uvjete i koji to zatraži od poslodavca, smatrati zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da ZOR nema odredbu kojom je utvrđeno od kojeg momenta se zaposlenik iz stava 2. člana 143. ZOR-a, koji to traži smatra zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da u ZOR-u ne postoji niti jedna naznaka u članu 143. koja bi ukazivala na to da se na bilo koji način pravi razlika između zaposlenika na čekanju koji to jesu, i onih koji će se smatrati da jesu».

27. Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju u postupku odlučivanja o apelantovoj reviziji potvrdio kao pravilan stav nižestepenih sudova u pogledu primjene i tumačenja člana 143. ZOR-a, za što je Ustavni sud, u citiranoj praksi, već izrazio stav da se radi o arbitrarnoj primjeni odredaba člana 143. ZOR-a. Prema tome, Ustavni sud podsjeća na to da sam zakonodavac nije napravio nikakvu razliku između zaposlenika iz stava 1. i zaposlenika iz stava 2. člana 143. ZOR-a. Ustavni sud, također, podsjeća i na odredbu člana 143a. ZOR-a, prema kojoj: «Zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. može u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu – 'Službene novine Federacije BiH' br. 32/00) podnijeti žalbu Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu...» Citirana odredba, prema mišljenju Ustavnog suda, ne samo da ne predviđa razliku u tretmanu lica iz stava 1. i stava 2. člana 143. ZOR-a, već upravo insistira na istim pravima lica na koje se primjenjuje stav 1. i lica na koje se primjenjuje stav 2. člana 143. ZOR-a.

28. Ustavni sud, također, ukazuje na Odluku Ustavnog suda broj AP 299/06. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci, donesenoj 27. januara 2007. godine (objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/07 od 22. maja 2007. godine), između ostalog, razmatrao i pitanje početka toka uspostave radno-pravnog statusa prema odredbi člana 143. ZOR-a. Ustavni sud podsjeća na to da je Vrhovni sud u predmetu broj AP 299/06 odbio skoro identičan tužbeni zahtjev za uspostavu radno-pravnog statusa, odnosno isplatu naknada plaća za period od 21. septembra 1993. godine do 4. aprila 2001. godine i uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje (nije odlučivano o doprinosu za penziono osiguranje jer je apelantica propustila da iznese revizioni navod i u tom pravcu). Svoju odluku Vrhovni sud je tada obrazložio navodom da je usvojio prigovor zastarjelosti koji je u postupku istakao poslodavac. U tome predmetu Ustavni sud je zaključio da je način na koji je Vrhovni sud, u konkretnom slučaju, protumačio pozitivnopravne propise proizvoljan zbog toga što je institut zastarjelosti primijenio tako da zastarjelost nastupi prije nego što je rok za zastarjelost i počeo teći, štaviše, prije nego je i samo apelanticino pravo nastalo, te da, stoga, postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim činjenice da ovakvim postupcima Vrhovni sud stvara različitu praksu u istim činjeničnim i pravnim situacijama bez bilo kakvog, a pogotovo bez objektivnog obrazloženja svoga postupanja, koje je uz sve i različito, Ustavni sud ukazuje na to da se iz obrazloženja presude Vrhovnog suda ne može zaključiti da se Vrhovni sud prilikom tumačenja i primjene odredbe člana 143. ZOR-a bavio pitanjem šta je ratio legis člana 143. ZOR-a. Vrhovni sud je prilikom konkretnog odlučivanja očigledno zanemario da obrazloži zašto bi cilj zakonodavca, kada je usvajao odredbu člana 143. ZOR-a, bio rješavanje radno-pravnog statusa radnika na čekanju i onih radnika koji nisu imali uređen radno-pravni status samo za period od obraćanja poslodavcu pa do 5. maja 2000. godine kada je ex lege prestao radni odnos svim radnicima na čekanju, i onima koji se smatraju radnicima na čekanju, ukoliko ih poslodavac do tog datuma nije pozvao na posao. Vrhovni sud je samo naveo da bi rezonovanje suprotno od rezonovanja nižestepenih sudova predstavljalo nesrazmjeran teret za tuženog kao poslodavca. Također, Vrhovni sud nije obrazložio zbog čega je, u slučaju da je njegovo tumačenje odredbe člana 143. ZOR-a valjano, uopće relevantan datum 31. decembar 1991. godine, koji je zakonodavac propisao kao relevantan datum kada su lica bila u radnom odnosu. Dalje, Vrhovni sud je propustio da obrazloži značaj člana 143. ZOR-a za radnike koji su posao de facto izgubili nakon 31. decembra 1991. godine ili im je nakon tog datuma radno-pravni status bio neodređen, u oba slučaja zbog ratnih sukoba. Dalje, Vrhovni sud nije obrazložio niti na koji bi način, u slučaju kada bi se član 143. ZOR-a mogao tumačiti onako kako ga je Vrhovni sud tumačio, tim radnicima u konkretnom slučaju, zbog kojih je član 143. ZOR-a i uspostavljen, radni staž bio povezan kako bi mogli ostvariti barem pravo na penziju i kako u slučaju da nastave da rade ne bi imali prekid staža osiguranja od sedam ili osam godina.

29. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud prilikom konkretnog odlučivanja proizvoljno tumačio i primijenio odredbe člana 143. ZOR-a, pa samim tim nije otklonio nedostatke iz odluka nižestepenih sudova u pogledu proizvoljne primjene materijalnog prava, konkretno odredbe člana 143. ZOR-a, jer razlozi koji su dati za takvu primjenu ne zadovoljavaju standarde pravičnog suđenja, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

B. Pravo na imovinu

30. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno da posebno ispituje apelantove navode u vezi s povredom prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropskoj konvenciju, s obzirom da su ti navodi identični navodima koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi prilikom odlučivanja od kada apelant, koji se ima smatrati radnikom na čekanju u skladu sa stavom 2. člana

143. ZOR-a, ima status zaposlenika na čekanju uz koji se vezuje pravo na naknadu plaća za vrijeme čekanja, te uplatu doprinosa i otpremninu, protumačili pozitivno-pravne propise, konkretno član

143. ZOR-a na proizvoljan način, jer ga nisu tumačili na način koji je i ratio legis navedenog člana.

32. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-2168/08 (B.P.) | Sudska praksa | Aktio