Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1511/08 (I. P.)
Odluka donesena 09. 02. 2011.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku
- Zakon o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja
- Zakon o visini stope zatezne kamate
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja
- Ispravka Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja (objavljenog na hrvatskom jeziku)
- Zakon o izvršnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate
- Zakon o visini stope zatezne kamate
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-1511/08
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1511/08, rješavajući apelaciju Ive Petrovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Ive Petrovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u izvršnom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Tuzli pod brojem I-15811/04 (novi broj I-032-0- I-06-000 675), a koji je dovršen 4. juna 2010. godine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ivo Petrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 23. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodio pred Općinskim sudom u Tuzli pod brojem I-15811/04 (novi broj: I-032-0-I-06-000 675).
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Tuzli i Općinskog suda u Tuzli zatraženo je 30. maja 2008. godine i 7. oktobra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Općinski sud i Kantonalni sud su dostavili odgovor na apelaciju 16. juna, 9. juna 2008. godine i 11. oktobra 2010. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog suda i Kantonalnog suda dostavljeni su apelantu 1. jula 2008. godine i 5. novembra 2010. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Općinskog suda broj P-1201/98 od 25. septembra 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-242/04 od 1. juna 2004. godine, Općina Tuzla je kao tužena obavezana da apelantu, kao prvotužitelju, isplati zakonsku zateznu kamatu na iznos od 1.278,00 KM počevši od 16. jula 1997. godine do 16. augusta 2001. godine.
7. Apelant, Božo Divković i Ana Divković su kao tražioci izvršenja podnijeli 29. jula 2004. godine Općinskom sudu prijedlog za izvršenje pravosnažne Presude Općinskog suda broj P- 1201/98 od 25. septembra 2003. godine protiv Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: izvršenik). Općinski sud je Rješenjem o izvršenju broj I-15811/04 od 19. augusta 2004. godine odredio predloženo izvršenje. Navedenim rješenjem je određeno da se troškovi tražioca izvršenja određuju u iznosu od 560,00 KM.
8. Protiv rješenja o izvršenju izvršenik je podnio prigovor 10. septembra 2004. godine.
9. Rješenjem Općinskog suda broj I-15811/04 od 21. septembra 2004. godine privremeno je odgođeno izvršenje određeno Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj I-15811/04 od 19. augusta 2004. godine. Određeno je da će se odgođeno izvršenje nastaviti donošenjem zakona kojim će se regulirati način izmirenja obaveza iz izvršnih odluka na teret budžeta Federacije Bosne i Hercegovine, kantona i općina. U obrazloženju rješenja je navedeno da je 17. februara 2004. godine stupio na snagu Zakon o privremenom odgađanju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Federacije BiH („Službene novine FBiH“ br. 9/04 i 30/04). Stoga je Općinski sud, na osnovu čl. 1. i 3. navedenog zakona, a na prijedlog izvršenika od 10. septembra 2004. godine, odlučio kao u izreci rješenja.
10. Ročištu zakazanom za 5. april 2005. godine pristupili su apelant i izvršenik. Na tom ročištu izvršenik je predložio da se u cijelosti obustavi navedeno izvršenje.
11. Rješenjem Općinskog suda broj I-15811/04 od 5. aprila 2005. godine usvojen je prigovor izvršenika i postupak izvršenja je obustavljen u odnosu na tražioca izvršenja Anu Divković. U ostalom dijelu rješenje o izvršenju je ostalo na snazi, tako da je izvršenik obavezan isplatiti zakonsku zateznu kamatu na iznos od 11.918,00 KM, i to: apelantu isplatiti zakonsku zateznu kamatu na iznos od 1.278,000 KM počevši od 16. jula 1997. godine do 16. augusta 2001. godine, apelantu isplatiti zakonsku zateznu kamatu na iznos od 7.728,00 KM počevši od 1. aprila 1998. godine do 16. augusta 2001. godine i tražiocu izvršenja Boži Divkoviću zakonsku zateznu kamatu na iznos od 2.912,00 KM počevši od 1. aprila 1998. godine do 16. augusta 2001. godine. Određeno je da će obračun kamate izvršiti nadležna banka na teret izvršenika. Također je određeno da će troškovi izvršnog postupka biti obračunati po njegovom završetku, a da je zahtjev za naknadu troškova dužan podnijeti tražilac izvršenja najkasnije u roku od 15 dana od dana završetka postupka.
12. Protiv Rješenja Općinskog suda broj I-15811/04 od 5. aprila 2005. godine izvršenik je 14. aprila 2005. godine podnio žalbu.
13. Općinski sud je dopisom broj I-15811/04 od 18. aprila 2005. godine dostavio Rješenje o izvršenju Općinskog suda broj I-15811/04 od 19. augusta 2004. godine na provođenje Tuzlanskoj banci d.d. Tuzla.
14. Dopisom Tuzlanske banke d.d. Tuzla od 22. aprila 2005. godine Općinski sud je obaviješten o smetnjama u izvršenju Rješenja broj I-15811/04. Navedena banka je zatražila od Općinskog suda da je obavijesti kako izvršiti obračun zateznih kamata po navedenom rješenju. Navedena banka je bila u dilemi da li obračun uraditi u skladu sa odredbama Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja („Službene novine FBiH“ br. 56/04 i 68/04) (ugovorne obaveze), ili u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate („Službene novine FBiH“ br. 27/98 i 51/01) (neugovorene obaveze).
15. Općinski sud je dopisom od 26. aprila 2005. godine obavijestio Tuzlansku banku d.d. Tuzla da kamatu obračuna u skladu sa odredbama Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja („Službene novine FBiH“ broj 56/04).
16. Dopisom Tuzlanske banke d.d. Tuzla, primljenim u Općinski sud 4. maja 2005. godine, navedena banka je Općinskom sudu dostavila kopiju naloga na iznos od 4.936,22 KM. Iz navedenog naloga proizlazi da je 29. aprila 2005. godine izvršenik na apelantov račun uplatio iznos od 4.936,22 KM.
17. Kantonalni sud je dopisom od 5. augusta 2005. godine dostavio cjelokupan spis broj I- 15811/04 Općinskom sudu. Općinskom sudu je naloženo da utvrdi da li je apelant primio Rješenje broj I-15811/04 od 5. aprila 2005. godine i da, onda, sačeka rok za izjavljivanje žalbe od tražilaca izvršenja, nakon čega će predmetni spis dostaviti Kantonalnom sudu na postupak povodom žalbe izvršenika, odnosno eventualno tražilaca izvršenja.
18. Dopisom od 23. septembra 2005. godine Općinski sud je dostavio spis Kantonalnom sudu.
19. Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-1402/05 od 5. januara 2006. godine djelimično je uvažena žalba izvršenika i Rješenje Općinskog suda broj I-15811/04 od 5. aprila 2005. godine je ukinuto u dijelu odluke o troškovima postupka, te je u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak (stav IV izreke). U ostalom dijelu prvostepeno rješenje je potvrđeno (st. II i III izreke), odnosno ostalo je neizmijenjeno (stav I izreke).
20. U obrazloženju rješenja je navedeno da se žalbom osnovano prigovara da je nepravilna odluka o troškovima postupka iz stava IV izreke prvostepenog rješenja. Utvrđeno je da iz sadržine spisa i razloga prvostepenog rješenja proizlazi da je prvostepeni sud propustio odlučiti o prigovoru izvršenika od 10. septembra 2004. godine na odluku o troškovima izvršnog postupka u iznosu od 560,00 KM, neovisno od eventualno kasnije nastalih troškova izvršenja. Zbog toga, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud nije mogao, u smislu člana 16. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), stavom IV izreke prvostepenog rješenja odlučiti da će i o tim troškovima postupka odlučiti po završetku postupka, a na zahtjev tražioca izvršenja.
21. Kantonalni sud je vratio spis Općinskom sudu 13. februara 2006. godine.
22. Rješenjem Općinskog suda broj I-032-0-I-06-000 675 od 27. februara 2006. godine izvršenik je obavezan da tražiocima izvršenja, apelantu i Boži Divkoviću, naknadi troškove izvršnog postupka u iznosu od 560,00 KM. U obrazloženju rješenja je navedeno da je protiv rješenja o izvršenju izvršenik pravovremeno podnio prigovor o kojem je sud riješio 5. aprila 2005. godine. Međutim, sud je istim rješenjem propustio odlučiti o troškovima izvršnog postupka, te je zbog toga to urađeno predmetnim rješenjem, shodno članu 49. a u vezi sa članom 12. stav 2. ZIP-a, a ti troškovi se odnose na taksu i sastav prijedloga za izvršenje.
23. Protiv Rješenja Općinskog suda broj I-032-0-I-06-000 675 od 27. februara 2006. godine izvršenik je podnio žalbu 7. marta 2006. godine.
24. Rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-000711 od 24. novembra 2006. godine žalba izvršenika je uvažena, Rješenje Općinskog suda broj I-032-0-I-06-000 675 od 27. februara 2006. godine ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja je navedeno da izreka prvostepenog rješenja ima karakter odluke o troškovima postupka u smislu člana 16. stav 4. ZIP-a s obzirom na to da je izvršenik obavezan da tražiocima izvršenja naknadi troškove izvršnog postupka u iznosu od 560,00 KM. Međutim, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud nije mogao donijeti takvu odluku o troškovima postupka u situaciji kada izrekom pobijanog rješenja nije odlučeno o prigovoru izvršenika na odluku o troškovima postupka u smislu člana 49. ZIP-a, bez obzira na to što se u razlozima rješenja prvostepeni sud pozvao na tu odredbu ZIP-a, na šta se osnovano ukazuje žalbom. Osim toga, iz sadržine spisa proizlazi da tražioci izvršenja nisu imali izdatke na ime takse za sastav prijedloga za izvršenje i za rješenje o izvršenju, te da je i izvršenik tražio troškove izvršnog postupka. Prema mišljenju Kantonalnog suda, odluka o troškovima postupka, u smislu člana 16. ZIP-a, može biti donesena tek nakon pravomoćnosti rješenja po prigovoru izvršenika od 10. septembra 2004. godine vezano za određivanje troškova izvršnog postupka prilikom donošenja Rješenja o izvršenju broj I- 15811/04 od 19. augusta 2004. godine.
25. Kantonalni sud je vratio predmetni spis Općinskom sudu 25. decembra 2006. godine.
26. Rješenjem Općinskog suda broj I-032-0-I-06-000 675 od 9. juna 2008. godine djelimično je usvojen prigovor izvršenika u vezi sa troškovima izvršenja određenim po Rješenju o izvršenju broj I-15811/04 od 19. augusta 2004. godine, tako da je izvršenik na ime troškova izvršnog postupka obavezan platiti tražiocima izvršenja iznos od 240,00 KM. Odbijen je zahtjev izvršenika za naknadu troškova izvršnog postupka. U obrazloženju rješenja se navodi da je prigovor izvršenika u odnosu na troškove izvršnog postupka u iznosu od 560,00 KM djelimično osnovan. Istaknuto je da tražiocima izvršenja, u skladu sa čl. 12. i 14. Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata u FBiH, a na ime sastavljanja prijedloga za izvršenje, pripada iznos od 240 KM s obzirom na vrijednost spora od 4.936,22 KM. S obzirom na to da je utvrđeno da nema dokaza da je taksa plaćena, a da je pravo za naplatu takse zastarjelo, prema mišljenju Općinskog suda, iznos od 240,00 KM predstavlja ukupne troškove predmetnog izvršnog postupka.
27. Protiv Rješenja broj I-032-0-I-06-000 675 od 9. juna 2008. godine apelant je podnio žalbu 20. juna 2008. godine. Rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-001767 od 19. augusta 2009. godine žalba je odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno u stavu I izreke, a u ostalom dijelu (stav II izreke) prvostepeno rješenje ostalo je neizmijenjeno. U obrazloženju rješenja se navodi da je prilikom odlučivanja o prigovoru izvršenika prvostepeni sud našao da su tražioci izvršenja u vrijeme donošenja rješenja o izvršenju od 19. augusta 2004. godine imali troškove za sastav prijedloga za izvršenje od kvalificiranog advokata i da im po tom osnovu pripada naknada u iznosu od 240,00 KM (član 12. i član 14. tarife ADV), te da nema dokaza da su tražioci izvršenja platili i sudsku taksu na predloženo izvršenje. Zbog toga je i odlučeno kao u stavu I prvostepenog rješenja pozivajući se pri tome na odredbe člana 47. i člana 49. ZIP-a.
28. Kantonalni sud je naveo da tražioci izvršenja ni u žalbi ne tvrde da su u vrijeme kada je dozvoljeno predmetno izvršenje rješenjem od 19. augusta 2004. godine, povodom predmetnog izvršnog postupka imali i druge troškove osim troškova koje je utvrdio prvostepeni sud u svom rješenju, te da su stoga neosnovani žalbeni prigovori da je u prvostepenom rješenju došlo do pogrešne primjene zakona kada su umanjeni troškovi sa iznosa od 560,00 KM na iznos od 240,00 KM. Navedeno je da taj žalbeni prigovor nema uporišta ni u spisu, a ni u navodima žalbe.
29. Dalje je navedeno da se u žalbi neosnovano tvrdi da, prilikom donošenja prvostepenog rješenja, sud nije uračunao i troškove vještačenja, jer iz stanja spisa proizlazi da su troškovi vještačenja nastali u toku trajanja izvršnog postupka, a ne i u vrijeme kada je rješenjem dozvoljeno izvršenje, kada je i odlučivano o troškovima postupka koji su predmet ožalbenog rješenja. Stoga, prema mišljenju Kantonalnog suda, o tim troškovima izvršnog postupka prvostepeni sud nije ni mogao odlučivati ožalbenim rješenjem, jer kada je dozvoljeno predmetno izvršenje rješenjem od 19. augusta 2004. godine, ti troškovi nisu ni nastali. Istaknuto je da će o troškovima izvršnog postupka koji nastaju nakon dozvoljenog izvršenja sud odlučiti prilikom okončanja tog postupka uz blagovremeno podnesen zahtjev stranke za naknadu tih troškova, u smislu odredbe člana 16. stav 6. ZIP-a, kada će tražioci izvršenja moći opredijeliti konačan zahtjev za naknadu troškova izvršnog postupka, pa i troškove u vezi sa provedenim vještačenjem.
30. Općinski sud je dopisom od 19. maja 2010. godine obavijestio NLB Tuzlanska banka d.d. Tuzla da je u toku izvršni postupak o prijedlogu apelanta i Bože Divkovića kao tražilaca izvršenja protiv izvršenika Općine Tuzla. Istaknuto je da je Rješenje o izvršenju broj 032-0-I-06-000675 od 9. juna 2008. godine postalo pravosnažno 19. augusta 2009. godine, te je naloženo da se izvrši prijenos novčanih sredstava sa računa izvršenika na račun tražilaca izvršenja.
31. NLB Tuzlanska banka je dopisom od 4. juna 2010. godine obavijestila Općinski sud o izvršenju po rješenju od 9. juna 2008. godine sa transakcijskog računa izvršenika 4. juna 2010. godine u iznosu od 240 KM (troškovi izvršnog postupka) na apelantov račun. Istaknuto je da se rješenje smatra izvršenim.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
32. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da predmetni izvršni postupak traje nerazumno dugo.
b) Odgovor na apelaciju
33. U odgovoru na apelaciju od 22. oktobra 2010. godine Kantonalni sud je naveo da iz sadržine predmetnog spisa proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o vrsti predmeta koji se po zakonu ima rješavati redom kako ih je sud primio (član 5. stav 2. ZIP-a) s obzirom na to da nisu postojale posebne okolnosti koje zahtijevaju da se postupa drugačije. Zbog tih razloga, predmetni slučaj se rješavao u skladu sa Planom i programom rješavanja pristiglih predmeta. Istaknuto je da je Kantonalni sud opterećen velikim brojem neriješenih predmeta iste vrste spora koje objektivno nije u mogućnosti riješiti u rokovima propisanim odredbom člana 217. stav 3. Zakona o parničnom postupku zbog čega je donesen Plan i program rješavanja zaostalih neriješenih predmeta. Po usvojenom Planu prioritet rješavanja dat je predmetima čije je rješavanje hitno po zakonu (porodični sporovi, radni sporovi, sporovi zbog smetanja posjeda, sporovi iz stečajnog i registarskog postupka, sudske mjere osiguranja i dr.), a zatim prema redoslijedu predmeta dostavljenih sudu na rješavanje povodom žalbe, u odnosu na broj i datum dostavljanja predmeta, kako je i postupljeno u konkretnom slučaju. Kantonalni sud je po redovnom toku rješavanja predmeta riješio i predmet po apelantovoj žalbi u kome je i doneseno rješenje 19. augusta 2009. godine. Kantonalni sud je posebno ukazao na činjenicu da je apelant izjavio apelaciju tom sudu prije nego što je predmet dostavljen Kantonalnom sudu na rješavanje po žalbi nakon izjavljene apelacije (apelacija izjavljena 23. maja 2008. godine, a predmet Kantonalnom sudu dostavljen 11. novembra 2008. godine). Stoga, prema mišljenju Kantonalnog suda, u predmetnoj apelaciji se nije moglo ukazivati na predugo trajanje postupka pred tim sudom. Kantonalni sud smatra da nije bilo povrede apelantovog prava na pravično suđenje i rješavanja predmeta u razumnom roku, te da je sud učinio maksimalne napore da predmetni slučaj, kao i mnoge druge predmete, rješava u što kraćim rokovima i u skladu sa objektivnim mogućnostima, posebno imajući u vidu da nijedna od stranaka nije tražila informaciju o tome kada će predmet biti riješen, niti je podnosila zahtjev i navela razloge koji bi opravdali rješavanje predmeta i mimo usvojenog Plana i programa suda.
34. U odgovoru Općinski sud je naveo da je izvršenje u odnosu na glavni dug u iznosu od 4.936,22 KM provedeno u apelantovu korist 29. aprila 2005. godine nakon što je sud proveo postupak u vezi sa prigovorom izvršenika. Navedeno je da je 9. juna 2008. godine ponovo odlučeno o troškovima izvršnog postupka u iznosu od 240 KM u apelantovu korist, te da je cjelokupan postupak, a naročito rješavanje Općinskog suda u glavnoj stvari, bilo u razumnim rokovima. Istaknuto je da je glavni dug koji je suština predmetnog izvršnog postupka apelant davno naplatio, a koji je nesrazmjeran u odnosu na troškove u iznosu od 240,00 KM. O navedenom Općinski sud je rješavao u dva navrata, ali je Kantonalni sud oba puta predmet vraćao u odluci o troškovima na ponovni postupak.
V. Relevantni propisi
35. Zakon o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06 i 39/09) Član 5. stav 1.
Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
Član 21. stav 1.
Primjena odredaba drugih zakona (1)U izvršnom postupku na odgovarajući način primjenjuju se odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.
Član 64.
Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se izvršenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.
VI. Dopustivost
36. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
37. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
38. Prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
39. Apelant se Ustavnom sudu obratio zbog dužine trajanja izvršnog postupka, odnosno zbog navodne povrede prava na pravično suđenje u «razumnom roku», u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je u konkretnom slučaju, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. U međuvremenu izvršni postupak je dovršen 4. juna 2010. godine. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
41. Apelant je naveo da mu je, zbog dugog trajanja izvršnog postupka, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
42. Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[...]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom [...].
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku [...].
43. Ustavni sud nalazi da je apelant nakon dobijanja pravosnažne presude pokrenuo izvršni postupak radi realizacije svog prava utvrđenog u parničnom postupku. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u dužini izvršnog postupka koja, prema njegovom mišljenju, ne zadovoljava kriterij razumnosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U pogledu ovih apelantovih navoda, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40), prema kojoj član 6. stav 1. osigurava svakome pravo da pred sud ili tribunal iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze. To obuhvata «pravo na sud» u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da se pokrene postupak pred sudovima u civilnim stvarima (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dopušta da konačne izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije treba detaljno da propisuje proceduralne garancije date strankama - postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan – bez zaštite provođenja sudske odluke. Tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Konvenciju (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio «suđenja» u smislu člana 6. Evropske konvencije. Osim toga, Evropski sud za ljudska prava je već prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. septembra 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20-24. i str. 1410. i 1411, st. 16-20).
44. Dalje, Evropski sud je ukazao na to da država ima obavezu organizirati sistem izvršenja presuda koji je djelotvoran kako na nivou prava, tako i u praksi, te osigurati njihovo izvršenje bez neopravdanog odugovlačenja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Fuklev protiv Ukrajine, presuda broj 71186/01 od 7. juna 2005. godine, stav 84). Također je istakao da se sa izvršnim postupkom, zbog same njegove prirode, treba postupati ekspeditivno (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Comingersoll S.A. protiv Portugala [GC], presuda broj 35382/97, stav 23, ECHR 2000-IV).
45. Ustavni sud smatra da se navedeni stavovi Evropskog suda za ljudska prava mogu primijeniti u konkretnom slučaju s obzirom na to da se predmetni postupak, također, odnosi na dužinu trajanja postupka izvršenja pravosnažne presude.
46. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
47. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).
48. Konačno, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). Period koji se uzima u obzir
49. Ustavni sud zapaža da je predmetni izvršni postupak započeo 29. jula 2004. godine, kada je apelant podnio prijedlog za izvršenje pravosnažne Presude Općinskog suda broj P-1201/98 od 25. septembra 2003. godine. Imajući u vidu odredbu člana 64. ZIP-a, prema kojoj se postupak izvršenja smatra izvršenim provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava, Ustavni sud nalazi da je izvršenje u odnosu na glavni dug u iznosu od 4.936,22 KM provedeno u apelantovu korist 29. aprila 2005. godine, a da je u odnosu na troškove izvršenja u iznosu od 240,00 KM provedeno 4. juna 2010. godine, kada su sa računa izvršenika na apelantov račun uplaćena sredstva na ime troškova izvršenja. Dakle, proizlazi da je predmetni izvršni postupak dovršen 4. juna 2010. godine. Stoga, Ustavni sud nalazi da je relevantan period u pogledu trajanja predmetnog postupka od momenta podnošenja prijedloga 29. jula 2004. godine do 4. juna 2010. godine, tj. period od pet godina i 11 mjeseci.
Analiza dužine trajanja postupka
50. U konkretnom slučaju radi se o izvršnom postupku koji je apelant pokrenuo radi izvršenja pravosnažne Presude Općinskog suda broj P-1201/98 od 25. septembra 2003. godine. Prema relevantnim zakonskim odredbama i praksi Evropskog suda, ovaj postupak je hitne prirode i stoga zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu suda da izvršni postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. Dalje, s obzirom na vrstu i prirodu konkretne pravne stvari, Ustavni sud smatra da se ne radi o složenom izvršnom postupku.
51. U odnosu na apelantovo ponašanje, Ustavni sud nalazi da je apelant urgirao da se predmetni postupak što prije okonča. Ustavni sud u apelantovim radnjama ne može naći elemente koji su utjecali na ukupnu dužinu predmetnog postupka.
52. U odnosu na ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud nalazi da je taj sud od momenta podnošenja prijedloga do momenta kada je Kantonalni sud predmetni spis vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak 25. decembra 2006. godine preduzimao procesne radnje u relativno kratkom vremenskom periodu. Međutim, od tog perioda do donošenja rješenja Općinskog suda od 9. juna 2008. godine taj sud nije preduzeo niti jednu procesnu radnju. Dakle, Općinski sud u periodu od jedne godine i šest mjeseci nije preduzeo niti jednu procesnu radnju u predmetnom postupku. Kasnije je Općinski sud preduzimao radnje u relativno kratkom vremenskom periodu. Također, Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud u dva navrata ukidao rješenja Općinskog suda zbog odluke o troškovima postupka, a što je u značajnoj mjeri doprinijelo dužini predmetnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da je navedeno kašnjenje Općinskog suda u određenom periodu, kao i ukidanje rješenja Općinskog suda od Kantonalnog suda doprinijelo ukupnoj dužini postupka. Pri tome u pogledu navedenog Općinski sud nije ponudio razumno i objektivno opravdanje. U odnosu na ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud ne može zaključiti da je ovaj sud doprinio u značajnoj mjeri dužini predmetnog postupka, jer je o žalbi rješavao u relativno kratkom vremenskom periodu.
53. Uzimajući u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud smatra da ukupna dužina predmetnog postupka ne zadovoljava princip „razumnosti“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je za ukupnu dužinu predmetnog postupka prvenstveno odgovoran Općinski sud. Pri tome Ustavni sud posebno naglašava da je predmetni postupak i prema domaćem zakonu i prema Evropskoj konvenciji hitne prirode.
54. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je zbog neokončavanja predmetnog postupka u razumnom roku došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
55. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je izvršni postupak po apelantovom prijedlogu za izvršenje pravosnažne presude trajao duže od pet godina iako se i prema domaćem zakonu i prema Evropskoj konvenciji izvršni postupak smatra postupkom hitne prirode. Dužina postupka se u cijelosti može staviti na teret Općinskom sudu zbog propusta koje je načinio u predmetnom postupku, a za koje nema razumnog i objektivnog opravdanja.
56. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović