Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1887/08 (P. M.)

Odluka donesena 09. 02. 2011.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1887/08

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1887/08, rješavajući apelaciju Peje Marića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. januara 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Peje Marića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Orašju broj P-77/03 koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000490 od 27. marta 2008.

godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Peje Marića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000490 od 27. marta 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj Gž-104/05 od 6. oktobra 2006.

godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj P-77/03 od 20. juna 2005. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Pejo Marić (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Satka Redžepović, advokat iz Orašja, podnio je 20. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000490 od 27. marta 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-104/05 od 6. oktobra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-77/03 od 20. juna 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i učesnika u postupku Federalnog ministarstva odbrane, koje zastupa Federalno pravobranilaštvo Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 14. jula 2008. godine i 5. januara 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 18. jula, 14. i 18. augusta 2008. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 25. decembra 2008. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelant je 25. aprila 2003. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tuženog. Apelant je tražio da se utvrdi da mu je nezakonito prestao radni odnos kod tuženog, te da se tuženi obaveže da apelantu uspostavi radnopravni odnos od prestanka rada (1. aprila 2001. godine) na poslovima i zadacima koje je tada izvršavao i da mu naknadi plaće koje bi ostvario da mu nije prestao radnopravni odnos.

7. Općinski sud je 7. augusta 2003. godine dostavio tuženom tužbu na odgovor. Općinski sud je ponovo 5. jula 2004. godine dostavio tuženom tužbu na odgovor. Apelant je dopisom od 9. jula 2004. godine urgirao na ubrzanju predmetnog postupka. Tuženi je dostavio odgovor na tužbu 9. augusta 2004. godine.

8. U predmetnom postupku Općinski sud je zakazao tri ročišta (16. marta, 25. aprila i 25. maja 2005. godine) kojim je apelant pristupio.

9. Presudom Općinskog suda broj P-77/03 od 20. juna 2005. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

10. U obrazloženju presude se navodi da je iz provedenih dokaza sud zaključio da je apelant bio pripadnik vojne jedinice po ugovoru o DVS (djelatna vojna služba) od 5. oktobra 1994. godine, i to na poslovima zamjenika zapovjednika satnije sve do kraja marta 2001. godine, kada je napustio posao zbog tzv. hrvatske samouprave, i nije se javio do 15. juna 2001. godine na javni poziv, nije potpisao novi ugovor o DVS, niti je naknadno raspoređen u jedinice VFFMO. Apelantu je rješenjem tuženog od 23. augusta 2002. godine prestao radni odnos u FMO sa 31. martom 2001. godine. Istaknuto je da tuženi ne posjeduje dokaz da li je i kada to rješenje uručeno apelantu, te da ga je tuženi prvi put uložio u spis na pripremnom ročištu od 16. marta 2005. godine.

11. Navedeno je da Općinski sud nije mogao povjerovati apelantovoj tvrdnji da je u jedinicama radio sve do 6. aprila 2001. godine, jer to ničim nije potvrđeno, pa čak ni izjavama svjedoka koje je sâm predložio da se saslušaju. Istaknuto je da i pod uvjetom da je apelant bio angažiran, prema nalaženju Općinskog suda, nije bio angažiran za potrebe tuženog, te je stoga paušalno njegovo spominjanje knjige dežurstva, jer je upravo na osnovu evidencije o prisustvu, odnosno apelantovom odsustvu, doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa po sili zakona sa 31. martom 2001. godine. Prema nalaženju Općinskog suda, tuženi nije dokazao da je rješenje o prestanku radnog odnosa dostavio apelantu zbog čega sud nije ni mogao utvrditi od kada apelantu teku rokovi za zaštitu njegovih prava, u smislu odredbe čl. 135, 136. i 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, niti odredbe člana 103. stav 3. Zakona o radu. Zbog toga je valjalo odbiti prigovor tuženog o neblagovremenosti i nedopuštenosti podnošenja tužbe.

12. Prema ocjeni Općinskog suda, tužbeni zahtjev je neosnovan zbog toga što apelant nije radio pet uzastopnih radnih dana i nije iskoristio datu mogućnost javnog poziva da se javi na posao do 15. juna 2001. godine. Istaknuto je da je spornim rješenjem samo utvrđen prestanak radnog odnosa apelantu sa 31. martom 2001. godine, tj. po proteku pet uzastopnih radnih dana apelantovog nedolaska na rad. Prema mišljenju Općinskog suda, logično je da je tuženi pravilno utvrdio na osnovu materijalne dokumentacije tih prvih pet radnih dana apelantovog nedolaska na posao. Kako je istakao Sud, tuženom je bilo sasvim svejedno koji su to dani kad već apelant nije radio duži vremenski period, tj. da li su to dani zaključno sa 31. martom 2001. godine ili neki drugi dani pošto apelant nije dolazio sve do 12. jula 2001. godine, kako je to sâm izjavio, kada se prvi put javio na posao. Navedeno je da, kada radni odnos prestaje po sili zakona kao što je to u konkretnom slučaju (član 122. stav 1. tačka 7. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, rješenje o prestanku radnog odnosa ima deklaratorni karakter.

13. Prema ocjeni Općinskog suda, apelant je bio svjestan da je učinio povredu radnih dužnosti kad nije dolazio na posao, te da mogu nastupiti posljedice predviđene članom 122. stav 1. tačka 7. spomenutog zakona, tj. prestanak radnog odnosa po sili zakona zbog neopravdanog izostanka sa posla neprekidno pet radnih dana. Stoga je, prema mišljenju suda, pravilnom primjenom navedenog člana apelantu prestao radni odnos sa 31. martom 2001. godine, jer je prethodno prestao dolaziti na posao.

14. U presudi je Općinski sud, također, istaknuo da je sud ocijenio i ostale provedene dokaze osim onih koje je obrazložio u presudi, ali da ih nije obrazlagao zbog toga što nisu od utjecaja na drugačiju odluku suda.

15. Apelant je 26. jula 2005. godine podnio žalbu. Općinski sud je dostavio spis Kantonalnom sudu 1. septembra 2005. godine. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-104/05 od 6. oktobra 2006. godine odbijena je apelantova žalba kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda. Zahtjev apelantovog opunomoćenika za isplatu troškova žalbenog postupka je odbijen kao neosnovan.

16. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud nezakonito i nepravilno utvrdio prestanak radnog odnosa apelantu, jer iz provedenih dokaza i prema ocjeni Kantonalnog suda proizlazi da je apelant neopravdano izostao sa posla pet radnih dana uzastopno, računajući od dana nedolaska na posao, da se nije odazvao na naredbu ministra odbrane da se po javnom pozivu vrati u službu do 15. juna 2001. godine zbog čega je tuženi 28. marta 2002. godine donio rješenje kojim je konstatiran prestanak radnog odnosa apelantu sa 31. martom 2001. godine. Prema mišljenju Kantonalnog suda, navedeno rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu u konkretnom slučaju ima deklaratorni karakter s obzirom na odredbe člana 122. stav 1. tačka 7. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH kada radni odnos prestaje po sili zakona.

17. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju 10. novembra 2006. godine. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-000490 od 27. marta 2008. godine odbio apelantovu reviziju.

18. U obrazloženju revizione presude se navodi da su i prema ocjeni Vrhovnog suda na utvrđeno činjenično stanje nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev zbog toga što je apelant, u povodu dešavanja tzv. hrvatske samouprave u martu 2001. godine, prestao dolaziti na posao, pa pošto se nije odazvao javnim pozivima tuženog da se vrati na posao do 15. juna 2001. godine, već skoro mjesec dana kasnije (12. jula 2001. godine), prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da su nastupile posljedice predviđene članom 122. stav 1. tačka 7. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 13/98), čija odredba se primjenjuje na osnovu člana 168. stav 4. tog zakona i na pripadnike Oružanih snaga Federacije BiH.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. U okviru prava na pravično suđenje, apelant se žali na nedonošenje odluke u razumnom roku i pravo na pristup sudu. Smatra da je tuženi bio dužan dokazati činjenicu da je njegovo odsustvo evidentirano na način propisan zakonom kako bi imao mogućnost da se očituje o tom dokazu, te da je stoga sud postupio suprotno odredbi člana 5. u vezi sa članom 123. Zakona o parničnom postupku. Navodi da je u predmetnom postupku apelant uspio dokazati da je sve radne dane u martu 2001. godine bio prisutan na poslu, pa čak da je naknadno postupio po traženju tuženog, ali da ni tada nije pozvan na posao. Ističe da je sud tuženom naložio da dostavi određene materijalne dokaze kojima apelant ne raspolaže, a koji su važni za odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari, što tuženi nije učinio. Navedeno ponašanje tuženog, prema apelantovom mišljenju, sud nije ocijenio u smislu odredbe člana 8. i člana 135. Zakona o parničnom postupku, niti je u obrazloženju presude naveo kakav je stav usvojio o navedenoj činjenici. Na ovaj način, prema apelantovom mišljenju, sud je spriječio apelanta da raspravlja i dokaže osnovanost svog zahtjeva.

b) Odgovor na apelaciju

20. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje presude, te da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava.

21. U svom odgovoru Kantonalni sud navodi da ostaje pri obrazloženju datom u svojoj presudi, te da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.

22. U svom odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da apelant ponovo u apelaciji ističe da je radio do 4. aprila 2001. godine i da mu radni odnos nije mogao prestati 31. marta 2001. godine zbog uzastopnog izostanka sa posla pet radnih dana. Istaknuto je da tokom postupka navedena činjenica nije dokazana, već se u tužbi tvrdilo da je radio do 1. aprila 2001. godine, a tokom postupka da je radio do 4. aprila 2001. godine. Općinski sud je naveo da je u svom iskazu apelant samo iznio tvrdnju o spomenutim navodima, a nijednim dokazom te navode nije potvrdio, pa čak i svjedoci, čije je saslušanje sâm predložio, nisu potvrdili te njegove navode.

V. Relevantni propisi

23. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 53/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

24. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi:

Član 122. stav 1. tačka 7.

Službeniku prestaje radni odnos po sili zakona:

7) kad se neopravdano ne javi na posao u roku pet radnih dana uzastopno-narednog dana po isteku petog dana od dana nedolaska na posao;

VI. Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000490 od 27. marta 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. aprila 2008. godine, a apelacija je podnesena 20. juna 2008. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelant smatra da je u predmetnom postupku povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

30. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na radni spor, dakle, na predmet građanskopravne prirode, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

31. Pošto se apelantovi navodi odnose i na nerazumno dugo trajanje predmetnog postupka, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku, odnosno da li su ispunjeni kriteriji koje zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije da bi se moglo smatrati da je odluka donesena u razumnom roku.

a) U odnosu na razuman rok Relevantni principi

32. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

33. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).

Analiza dužine trajanja postupka

34. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 25. aprila 2003. godine, kada je apelant podnio tužbu, te da je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000490 od 27. marta 2008. godine. Prema tome, period u kojem je pokrenut navedeni postupak spada u nadležnost Ustavnog suda s obzirom na to da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Ustavni sud nalazi da je predmetni postupak do donošenja presude Vrhovnog suda trajao ukupno četiri godine i 11 mjeseci.

35. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, ispitati da li je u konkretnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

36. Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije bio složene prirode kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja.

37. U pogledu apelantovog doprinosa ukupnoj dužini postupka, Ustavni sud nalazi da je apelant pristupio svim ročištima i da je preduzimao radnje s ciljem ubrzanja predmetnog postupka. Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant svojim radnjama doprinio dužini predmetnog postupka.

38. U pogledu doprinosa redovnih sudova trajanju predmetnog postupka, Ustavni sud nalazi da je Općinski sud apelantovu tužbu podnesenu 25. aprila 2003. godine dostavio tuženom na odgovor 7. augusta 2003. godine, dakle, nakon tri mjeseca. Međutim, navedeni sud je 5. jula 2004. godine ponovo dostavio tužbu tuženom na odgovor. Dakle, ovaj sud je u periodu dužem od godinu dana preduzimao procesnu radnju u pogledu dostave tužbe tuženom na odgovor iako je tužba tuženom već bila dostavljena 7. augusta 2003. godine. U pogledu navedenog, Općinski sud nije dostavio obrazloženje. U kasnijem toku postupka Općinski sud je preduzimao procesne radnje u relativno kratkom vremenskom periodu. U pogledu ponašanja Kantonalnog i Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da su ovi sudovi postupali u relativno krakim vremenskim rokovima, te da navedeni sudovi nisu bitnije doprinijeli ukupnoj dužini predmetnog postupka.

39. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da je Općinski sud svojim propustima u periodu dužem od jedne godine doprinio u značajnoj mjeri ukupnoj dužini predmetnog postupka. Pri tome Ustavni sud podsjeća da se radilo o radnom sporu koji je prema domaćem zakonu hitne prirode.

40. Uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud nalazi da vrijeme trajanja predmetnog postupka, imajući u vidu njegovu hitnu prirodu, ne može zadovoljiti standarde razumnosti u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

41. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava.

b) U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje

42. Apelant smatra da mu je odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05). Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

43. Razmatrajući apelantove navode u ovom dijelu, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi za svoje odluke, nasuprot apelantovim navodima, dali jasno i precizno obrazloženje iz kojeg se ne može zaključiti proizvoljnost u bilo kojem segmentu predmetnog postupka. Naime, u predmetnom postupku je nesporno utvrđeno da su ponašanjem apelanta nastupile posljedice iz člana 122. stav 1. tačka 7. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH jer je apelant neopravdano izostao sa posla pet radnih dana uzastopno. Apelant se nije odazvao javnom pozivu tuženog da se javi na posao do 15. juna 2001. godine, već se javio kasnije 12. jula 2001. godine, nakon skoro mjesec dana. U navedenom, Ustavni sud ne vidi ništa proizvoljno od redovnih sudova, te smatra da obrazloženja redovnih sudova zadovoljavaju standarde postavljene članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

44. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na pristup sudu Ustavni sud nalazi da je apelant aktivno učestvovao u predmetnom postupku, i to na tri sudske instance. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelant u predmetnom postupku uživao garancije člana 6. Evropske konvencije, te da su njegovi navodi u ovom dijelu, također, neosnovani.

45. Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da je u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi

46. S obzirom na zaključke u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno da posebno ispituje apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer su u suštini isti kao i navodi u vezi sa povredom prava na pravično suđenje.

VIII. Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u postupku koji se ticao radnog spora i koji je, prema zakonu, propisan kao hitan, Općinski sud u periodu dužem od godine dana, računajući od momenta podnošenja tužbe, preduzimao samo radnju dostavljanja tužbe na odgovor a za takvo ponašanje nije dao razumno i objektivno obrazloženje.

48. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u pogledu ostalih aspekata prava na pravično suđenje s obzirom na to da u obrazloženjima osporenih odluka Ustavni sud nije našao proizvoljnost u bilo kojem segmentu predmetnog postupka.

49. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag SImović

Odluka o meritumu u predmetu AP-1887/08 (P. M.) | Sudska praksa | Aktio