Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1231/08 («Bosna film» d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 09. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Isplata duga
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 206
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-1231/08
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1231/08, rješavajući apelaciju «Bosna filma» d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija «Bosna filma» d.d.
Sarajevo, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-001 254 od 22. januara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Pž-283/04 od 22. marta 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Ps-68/03 od 5.
oktobra 2004. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. «Bosna film» d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Mehmed Ceribašić, advokat iz Sarajeva, podnio je 24. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-001 254 od 22. januara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-283/04 od 22. marta 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps- 68/03 od 5. oktobra 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Federacije Bosne i Hercegovine-Federalnog ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta kao učesnika u postupku, zatraženo je 7. maja 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 15. maja 2008. godine, Kantonalni sud 30. maja 2008. godine, Općinski sud 5. juna 2008. godine, i učesnik u postupku 12. maja 2008. godine. Općinski sud je, na zahtjev Ustavnog suda od 12. oktobra 2010. godine, 2. novembra 2010. godine dostavio na uvid cio spis broj Ps-68/03.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 12. juna 2008. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 12. maja 2000. godine Kantonalnom sudu podnio mandatnu tužbu protiv Federacije Bosne i Hercegovine-Federalnog ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta, kojeg je zastupalo Federalno pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: tuženi-protivtužitelj), radi duga u iznosu od 1.535.000,00 KM. Kantonalni sud je, postupajući po mandatnoj tužbi, izdao predloženi Platni nalog pod brojem Plp-12/00 od 16. maja 2000. godine. Tuženi-protivtužitelj je blagovremeno, u roku od osam dana, izjavio prigovor u kojem je osporio osnovanost tužbenog zahtjeva, nakon čega je sud zakazao ročište za januar 2001. godine. Na navedenom ročištu je izložena tužba, odgovor na tužbu, dozvoljeno raspravljanje o protivtužbenom zahtjevu i određeno koji će se dokazi provesti na narednom ročištu, koje je zakazano za mart 2001. godine. Na to ročište apelant nije pristupio, ali je u spis uložio podnesak s preciziranim tužbenim zahtjevom. Sljedeće ročište, od maja 2001. godine, odloženo je zbog toga što apelant nije primio podnesak tuženog-protivtužitelja s preciziranim protivtužbenim zahtjevom, iako mu je on bio uredno poslan. Na ročištu održanom 11. septembra 2001. godine konstatovano je da uredno pozvani svjedok Veljko Bulajić nije pristupio, ali je svoj izostanak opravdao, izvršen je uvid u apelantov podnesak kojim je precizirao tužbeni zahtjev i doneseno rješenje prema kojem apelantu nije dozvoljeno preinačenje tužbenog zahtjeva. Proveden je dokaz saslušanjem svjedoka Fahrudina Rizvanbegovića. Na narednim ročištima od 27. februara, 28. marta i 30. maja 2002. godine provedeni su predloženi dokazi uvidom u relevantnu finansijsku dokumentaciju, te je glavna rasprava zaključena 30. maja 2002. godine.
7. Kantonalni sud je nakon zaključenja glavne rasprave Presudom broj Ps-237/00 od 30. maja 2002. godine ukinuo izdati Platni nalog broj Plp-12/2000 od 16. maja 2000. godine i odbio apelantov tužbeni zahtjev preciziran 30. maja 2000. godine. Istom presudom Kantonalni sud je odbio protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužitelja kojim je zatraženo da se utvrdi ništavost ugovora zaključenog između apelanta i tuženog-protivtužitelja 28. jula 1999. godine, te da se apelantu naloži da tuženom protivtužitelju vrati iznos od 100.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 16. marta 1998. godine.
8. Apelant je protiv prvostepene presude Vrhovnom sudu blagovremeno izjavio žalbu. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, Rješenjem broj Pž-226/02 od 30. juna 2003. godine žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je istakao da se prvostepena presuda zasniva na zaključku suda da projekat koji je predmet ugovora nema nikakve šanse za nastavak, nezavisno od toga da li bi tuženi-protivtužitelj uplatio preostala sredstva ili ne. Međutim, Kantonalni sud, po ocjeni Vrhovnog suda, nije dao razloge za takav svoj zaključak, nije utvrdio sve relevantne činjenice i nije utvrdio da li je apelant kriv za neispunjenje obaveze iz predmetnog ugovora.
9. Kantonalni sud je, postupajući prema uputama Vrhovnog suda, raspravu zakazao za 28. oktobar 2003. godine. U ponovnom postupku je izložena tužba, dat odgovor na tužbu i usvojen je apelantov prijedlog za saslušanje svjedoka-apelantovog zakonskog zastupnika. Sljedeće ročište je zakazano za 30. decembar 2003. godine. Međutim, ročište nije održano zbog izmjena odredbi o nadležnosti u Zakonu o sudovima Kantona Sarajevo, zbog čega je predmet ustupljen Općinskom sudu 15. decembra 2003. godine.
10. Rješenjem od 25. marta 2004. godine Općinski sud je zakazao i održao pripremno ročište 29. juna 2004. godine, a nakon toga 3. septembra 2004. godine održao ročište za glavnu raspravu. Po okončanju glavne rasprave presuda je donesena 5. oktobra 2004. godine.
11. Presudom broj Ps-68/03 od 5. oktobra 2004. godine Općinski sud je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev. Stavom II izreke presude, odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužitelja za utvrđenje ništavosti ugovora, a u stavu III izreke je utvrđeno da je predmetni ugovor zaključen između parničnih stranaka 28. jula 1999. godine raskinut, pa je slijedom toga apelant obavezan da tuženom-protivtužitelju vrati iznos od 100.000,00 KM sa zakonskom kamatom počevši od 16. marta 1998. godine pa do isplate, i naknadi mu troškove postupka u iznosu od 94.490,00 KM.
12. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je osnov za tužbu ugovor između apelanta i tuženog-protivtužitelja o pripremi, finansiranju, produkciji i koprodukciji, promociji i distribuciji filma «Sarajevo» od 28. jula 1999. godine. Apelant je u nekoliko navrata, kako je dalje obrazloženo, i to 9. septembra 2001. godine, 27. februara i 30. maja 2002. godine, te 8. decembra 2003. godine, precizirao svoj tužbeni zahtjev, a tuženi-protivtužitelj je osporio osnov i visinu postavljenog zahtjeva, te je istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Cijeneći prijedloge parničnih stranaka sud je na glavnoj raspravi proveo obiman dokazni postupak, a nakon slobodne ocjene dokaza, cijeneći svaki posebno i sve dokaze zajedno, izveo zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva i osnovanosti protivtužbenog zahtjeva tuženog-protivtužitelja u smislu stava III izreke presude (raskida ugovora). Naime, kako je dalje istakao Općinski sud, iz predmetnog Ugovora proizlazi da su tuženi-protivtužitelj kao sufinansijer, a apelant kao izvršni producent, zaključili ugovor prema kojem je u članu 5. određeno da će tuženi Kanton Sarajevo finansirati ovaj filmski projekat u novčanom iznosu od 3.000.000,00 KM kao i u nenovčanim davanjima u vrijednosti od 200.000,00 KM, a apelant s inofinansijerima u iznosu od 7.000.000,00 KM. Članom 7. Ugovora, kako je dalje navedeno, tuženi-protivtužitelj se obavezao da će isplatiti iznos od 200.000,00 KM u roku od 15 dana od dana zaključenja ugovora, a u odredbi člana 4. je određeno da će se sa snimanjem filma početi nakon ispunjenja uvjeta iz tač. 2. i 3. Ugovora, a najkasnije do 20. oktobra 1999. godine. Navedene činjenice potkrijepljene su specifikacijom kao sastavnim dijelom ugovora. Uvidom u Zapisnik finansijske policije broj FP-48-904/8-915/13-1/99 od 3. novembra 1999. godine proizlazi, kako je zaključio Općinski sud, da je tuženi-protivtužitelj izvršio uplatu jednog dijela obaveze od 100.000,00 KM, a da su uz ovu uplatu ukupno uplaćena sredstva od 1.445.000,00 KM. Iz svih izvedenih dokaza proizlazi da u takvim finansijskim okolnostima ne postoji mogućnost da se nastavi s ispunjenjem ugovorenih obaveza, jer je Kanton Sarajevo odustao od sufinansiranja projekta a imajući u vidu ukupan budžet predviđen za snimanje filma i visinu tužbenog zahtjeva, projekat ne bi mogao uspjeti. Općinski sud je odbio protivtužbeni zahtjev da se utvrdi ništavost ugovora, jer na to ne ukazuju činjenice utvrđene u konkretnom predmetu. U pogledu protivtužbenog zahtjeva koji se tiče raskida ugovora, Općinski sud je naveo da odredba člana 125. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) regulira pitanja ugovora s fiksnim rokom, dakle ugovora kod kojih je rok ispunjenja njegov bitan sastojak. Budući da se u konkretnom slučaju radi upravo o takvom ugovoru, neispunjenjem obaveze u roku, nastupa raskid ugovora ipso iure. Naime, kako je dalje sud obrazložio, u konkretnom slučaju se radi o prestanku dvostranog ugovora usljed nemogućnosti ispunjenja kod kojeg su obaveze uzajamne, te u takvoj situaciji nije potrebno davati nikakav naknadni rok, jer je ugovor prestao postojati samom činjenicom neispunjenja obaveze. Sudska odluka u takvoj situaciji ima samo deklarativno a ne konstitutivno dejstvo. Tuženi-protivtužitelj je budžetski korisnik a ne subjekt koji stvara dohodak, zbog čega ispunjenje njegove obaveze zavisi od priliva sredstava drugih subjekata. Do nemogućnosti ispunjenja obaveze je došlo, kako je dalje navedeno, zbog okolnosti za koje nisu krive ugovorne strane, a zbog nemogućnosti ispunjenja obaveze jedne ugovorne strane gasi se obaveza druge strane.
13. Kantonalni sud je, rješavajući apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepene presude, donio Presudu broj Pž-283/04 od 22. marta 2006. godine kojom je žalba djelomično uvažena i prvostepena presuda preinačena, tako što je apelant obavezan da tuženom protivtužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 74.490,00 KM, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud utvrdio sve relevantne činjenice, prije svega, da ne postoji mogućnost da se nastavi s ispunjavanjem obaveza iz ugovora od 28. jula 1999. godine zbog toga što snimanje filma nije započeto u roku koji je utvrđen ugovorom, a za šta ugovorne strane nisu odgovorne. Pored toga, utvrđeno je da je tuženi-protivtužitelj na ime snimanja filma već uplatio iznos od 100.000,00 KM, zbog čega je njegov protivtužbeni zahtjev usvojen i apelant obavezan da mu taj iznos vrati. Odluka o troškovima donesena je primjenom odredbe iz čl. 386, 387. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U pogledu žalbenih prigovora koji se odnose na bitne povrede postupka, Kantonalni sud je istakao da nisu osnovani jer je prvostepeni sud u cijelosti postupio prema uputama Vrhovnog suda iz Rješenja broj PŽ-226/02. Dakle, nakon izvedenih dokaza prvostepeni sud je pravilno, po mišljenju Kantonalnog suda, ocijenio da je ugovor zaključen između apelanta i tuženog-protivtužitelja raskinut zbog nemogućnosti ispunjenja. Međutim, opravdano je u žalbi navedeno da odluka o troškovima postupka nije donesena pravilnom primjenom odredaba ZPP-a, budući da je prvostepeni sud odlučio da tuženom-protivtužitelju pripada pravo i na troškove sudske takse, iako on nije takseni obveznik. Stoga je Kantonalni sud prvostepenu presudu preinačio samo u dijelu koji se odnosi na troškove postupka, tako da su tuženom-protivtužitelju priznati troškovi pristupa na ročišta ali ne i troškovi sudske takse.
14. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070-0-Rev-001250 od 22. januara 2008. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju je Vrhovni sud istakao da su neosnovani prigovori revizije o povredi odredaba parničnog postupka, jer je u ponovnom postupku u cijelosti postupljeno po ranijim uputama Vrhovnog suda. Sve činjenice na kojima se zasniva prvostepena presuda, kako je dalje navedeno, decidno su navedene kroz obrazloženje te presude, a drugostepeni sud je kroz obrazloženje svoje presude dao valjane razloge zbog kojih smatra da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo. To što su sudovi, na osnovu provedenih dokaza, izveli zaključak da tuženi-protivtužitelj nije kriv zbog neispunjenja ugovora od 28. jula 1999. godine, nikako ne znači, kako je dalje istakao Vrhovni sud, da nižestepeni sudovi nisu postupili po uputama iz ranijeg rješenja Vrhovnog suda.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant je u apelaciji istakao povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant obrazlaže povredom prava na donošenje odluke u razumnom roku, budući da je postupak po njegovom mišljenju trajao nedopustivo dugo. Pored toga, odbijen je njegov zahtjev za izuzeće sudije koji je sudio u drugom predmetu između istih stranaka, a također nisu ispoštovane upute iz ranijeg rješenja Vrhovnog suda od 30. juna 2003. godine. U pogledu povrede prava na imovinu apelant je istakao da je zbog neispunjenja ugovora ostao bez očekivane dobiti, čime je doveden pred stečaj, i da su netačne konstatacije iz osporenih presuda prema kojima on nije obezbijedio planirana sredstva za snimanje filma. Apelant tvrdi da bi projekat sigurno bio realizovan da je tuženi obezbijedio sredstva na koja se obavezao ugovorom.
b) Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u cijelosti ostaje kod razloga iz svoje presude, donesene u skladu s odredbama domaćeg materijalnog i procesnog prava, odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije.
17. Kantonalni sud je, izjašnjavajući se na navode iz apelacije, istakao da presudom koju je donio nisu povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje i imovinu.
18. Općinski sud je u svom odgovoru naveo da su u postupku povodom apelantove tužbe dosljedno poštovane odredbe ZPP-a, te da su razlozi odlučenja sadržani u presudi koja se apelacijom pobija.
19. Tuženi-protivtužitelj je, odgovarajući na navode iz apelacije, istakao da je apelacija nečitka, nerazumljiva i nejasna jer apelant nije naveo razloge na osnovu kojih bi proizlazila osnovanost njegovih navoda. Apelant se, po mišljenju tuženog-protivtužitelja, neosnovano poziva na dužinu trajanja postupka budući da je postupak pravosnažno okončan. Irelevantna je činjenica, kako je dalje navedeno u odgovoru, da je u nekom drugom postupku između istih stranaka rješavalo isto sudsko vijeće, s obzirom da u postupku koji je predmet ove apelacije nije podnesen zahtjev za izuzeće sudije. Predloženo je da se apelacija odbije u cijelosti.
V. Relevantni propisi
20. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:
Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Član 258.
Nakon prijema tužbe obavljaju se pripreme za glavnu raspravu.
Te pripreme obuhvaćaju prethodno ispitivanje tužbe, dostavu tužbe tuženom na odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave.
Pripremanjem glavne rasprave rukovodi predsjednik vijeća.
21. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 16/06) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku Član 206.
Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
22. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine FBiH» broj 29/03) relevantne odredbe glase:
Kad je ispunjenje u roku bitan sastojak ugovora Član 125.
Kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu.
Ali, povjerilac može održati ugovor na snazi, ako po isteku roka, bez odlaganja, obavijesti dužnika da zahtijeva ispunjenje ugovora.
Kad je povjerilac zahtijevao ispunjenje, pa ga nije dobio u razumnom roku, može izjaviti da raskida ugovor.
Ova pravila važe kako u slučaju kad su ugovorne strane predvidjele da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku, tako i onda kad je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po prirodi posla.
Nemogućnost ispunjenja za koju ne odgovara ni jedna strana Član 137.
Kad je ispunjenje obaveze jedne strane u dvostranom ugovoru postalo nemoguće zbog događaja za koji nije odgovorna ni jedna ni druga strana, gasi se i obaveza druge strane, a ako je ova nešto ispunila od svoje obaveze, može zahtijevati vraćanje po pravilima o vraćanju stečenog bez osnova.
U slučaju djelimične nemogućnosti ispunjenja zbog događaja za koji nije odgovorna ni jedna ni druga strana, druga strana može raskinuti ugovor ako djelomično ispunjenje ne odgovara njenim potrebama, inače ugovor ostaje na snazi, a druga strana ima pravo da zahtijeva srazmjerno smanjenje svoje obaveze.
VI. Dopustivost
23. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070- 0-Rev-001250 od 22. januara 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. februara 2008. godine, a apelacija je podnesena 24. aprila 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelant pobija presude redovnih sudova zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, proizvoljne ocjene dokaza, nedostatka dokaza o odlučnim činjenicama na kojima su zasnovane pobijane presude, kršenje principa nepristranosti suda i zbog dužine trajanja postupka.
a) Pravo na pravično suđenje – suđenje u razumnom roku
28. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
a.a) Relevantni principi
29. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
a.b) Period koji se uzima u obzir
30. Ustavni sud zapaža da je postupak po apelantovoj tužbi započeo podnošenjem mandatne tužbe Kantonalnom sudu maja 2000. godine, a da je okončan presudom Vrhovnog suda u januaru 2008. godine. Dakle, period analize razumnosti dužine postupka je period od 7,5 godina. a.c) Analiza dužine trajanja postupka
31. U konkretnom slučaju se radi o postupku radi duga, čija visina spora iznosi 1.536.000,00 KM. Budući da je u istom postupku podnesen protivtužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti odnosno raskida ugovora sa zahtjevom za povrat djelomično ispunjene obaveze, Ustavni sud smatra da je u pitanju složen predmet.
32. U pogledu navoda apelacije koji se tiču nerazumno dugog trajanja postupka po apelantovoj tužbi, Ustavni sud nalazi da je u konkretnom slučaju apelant u svojstvu tužitelja u maju 2000. godine podnio mandatnu tužbu, te da je Kantonalni sud izdao predloženi Platni nalog broj Plp-12/00 od 16. maja 2000. godine. Nakon blagovremeno podnesenog prigovora, Kantonalni sud je zakazao ročište na kojem je izložena tužba, odgovor na tužbu i dozvoljeno raspravljanje o protivtužbenom zahtjevu. Do zaključenja glavne rasprave pred Kantonalnim sudom u maju 2002. godine održano je pet ročišta na kojima je proveden veliki broj dokaza, kako uvidom u obimnu materijalnu dokumentaciju (finansijsku), tako i saslušanjem svjedoka. U tom periodu apelant je dva puta opredjeljivao/precizirao svoj tužbeni zahtjev te je bilo neophodno izjašnjenje tuženog-protivtužitelja. S obzirom da je u istom postupku bio postavljen protivtužbeni zahtjev po kojem je sud dozvolio raspravljanje, bilo je neophodno provesti dokaze na osnov i visinu tog zahtjeva. Nakon ukidanja presude Kantonalnog suda kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbio Vrhovni sud Rješenjem broj Pž-226/02 od 30. juna 2003. godine, Kantonalni sud je u ponovnom postupku zakazao ročište za oktobar 2003. godine na kojem je usvojen apelantov prijedlog za saslušanje svjedoka-zakonskog zastupnika apelanta na okolnost utvrđivanja krivnje za neispunjenje ugovora. Međutim, predmet je zbog izmjena odredbi Zakona o sudovima Kantona Sarajevo i stvarne nadležnosti za postupanje ustupljen Općinskom sudu 15. decembra 2003. godine. Od tog perioda Općinski sud je, u skladu s temeljnim izmjenama ZPP-a, zakazao i održao dva ročišta-pripremno i ročište za glavnu raspravu, te je presudu donio u oktobru 2004. godine. Kantonalni sud je zatim, rješavajući apelantovu žalbu, presudu donio u martu 2006. godine, a Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji, presudu donio u januaru 2008. godine. Iz navedenog proizlazi da su sudovi od momenta kada je apelantova tužba podnesena (maj 2000. godine) do pravosnažnog okončanja postupka (januar 2008. godine) donijeli ukupno šest odluka, da su u tom periodu (2003. godine) temeljno promijenjene odredbe ZPP-a i odredbe Zakona o sudovima Kantona Sarajevo, te da su sudovi koji su odlučivali o apelantovoj tužbi od momenta kada su se stvorili uvjeti za rad po tužbi i protivtužbenom zahtjevu postupak okončali za četiri godine (od marta 2004. godine do januara 2008. godine).
33. S tim u vezi, Ustavni sud cijeni da su sudovi, i to Kantonalni sud koji je prvobitno bio stvarno nadležan a zatim Općinski sud kojem je predmet ustupljen, u pogledu održavanja ročišta i izvođenja dokaza na okolnost tužbenog i protivtužbenog zahtjeva, te prikupljanja dokazne građe, bili aktivni. S druge strane, apelant je tokom trajanja postupka četiri puta precizirao tužbeni zahtjev o kojem se tužena strana morala izjasniti. Sve to je uzrokovalo da se u konkretnom postupku morao provesti veoma obiman dokazni postupak, kako na tvrdnje iz tužbe tako i na tvrdnje iz protivtužbe, posebno imajući u vidu da se radi o složenom postupku. U takvim okolnostima, a imajući u vidu da je postupak pravosnažno okončan, Ustavni sud smatra da redovni sudovi koji su odlučivali o apelantovom tužbenom zahtjevu i protivtužbenom zahtjevu tuženog, nisu prešli granice «razumnog roka» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da je dužina trajanja postupka pred redovnim sudovima bila srazmjerna okolnostima konkretnog slučaja, te stoga Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu neosnovana.
34. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u ovoj odluci, uključujući složenost predmeta, obimnost dokaznog postupka, temeljne izmjene ZPP-a i Zakona o sudovima Kantona Sarajevo, kao i ponašanje apelanata i redovnih sudova, Ustavni sud smatra da ne postoji kršenje apelantovih prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
35. Ostali apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose se na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnog prava, proizvoljnu ocjenu dokaza, nedostatak obrazloženja o odlučnim činjenicama na kojima su zasnovane pobijane presude i kršenje principa nepristranosti suda.
36. U vezi s apelantovim navodima o pristranosti suda, Ustavni sud naglašava da se nepristranost suda u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti suda. Subjektivna ili lična nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. Ustavni sud iz stanja spisa broj Ps-68/03 nije mogao utvrditi da je apelant uopće podnosio zahtjev za izuzeće sudije ili sudskog vijeća, niti je takav svoj navod potkrijepio bilo kojim dokazom uz apelaciju. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristran. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema ni objektivnih dokaza, koji bi ukazivali na razumnu sumnju da redovni sudovi prilikom odlučivanja o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva nisu bili nepristrani.
37. U vezi s ostalim aspektima, Ustavni sud zapaža da je apelant postavio tužbeni zahtjev kojim je zatražio da mu tuženi isplati dug zbog neispunjenja ugovora. Redovni sudovi (Kantonalni sud a u ponovnom postupku Općinski sud) su rješavajući o apelantovoj tužbi donijeli odluke kojima je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi-protivtužitelj isplati traženi iznos, zatim je odbijen protivtužbeni zahtjev da se utvrdi ništavost ugovora i usvojen zahtjev tuženog-protivtužitelja kojim je utvrđeno da je ugovor koji su zaključile parnične stranke (apelant i tuženi-protivtužitelj) raskinut, te je apelant obavezan da tuženom vrati već uplaćeni iznos. Navedene odluke donesene su primjenom odredaba iz čl. 125. i 137. ZOO kojima su regulisani slučajevi (ugovori) u kojima je rok ispunjenja bitan sastojak ugovora, kao i raskid ugovora zbog nemogućnosti ispunjenja.
38. Ustavni sud smatra da je Općinski sud, suprotno navodima apelacije, izvršio analizu svakog dokaza posebno i u vezi s drugim dokazima na okolnosti predložene na pripremnom ročištu od apelanta i tuženog-protivtužitelja koje su bile neophodne za rješenje konkretne pravne stvari, te je u smislu načela slobodne ocjene dokaza dao jasno i iscrpno obrazloženje o svim odlučnim činjenicama. Svi dokazi, kako primjećuje Ustavni sud, izvedeni su na glavnoj raspravi na kojima su bili prisutni apelantovi punomoćnici a rasprave su bile javne. Apelant je uz pomoć ovlaštenog punomoćnika imao priliku da ispita sve izvedene dokaze i ospori ih. Općinski sud je za svoj zaključak dao jasno, detaljno i argumentovano obrazloženje o svim odlučnim činjenicama. Presuda Općinskog suda potvrđena je presudama Kantonalnog suda (osim u dijelu koji se odnosi na dosuđene troškove postupka) i Vrhovnog suda, kojima je u žalbenom i revizionom postupku potvrđena pravilnost prvostepene presude kako u pogledu činjeničnog stanja tako i primjene materijalnog prava.
39. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili važeće materijalno-pravne propise te, prema odredbama ZPP-a i ZOO, apelantov zahtjev u cijelosti odbili, Ustavni sud smatra da nema povrede ni u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
40. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te činjenicu da se navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na identičnim navodima koji se odnose na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi o povredi prava na imovinu, te je mišljenja da nije potrebno detaljnije ispitivati apelantove navode u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak o apelantovoj tužbi i protivtužbenom zahtjevu tuženog trajao ukupno sedam godina i šest mjeseci, imajući u vidu složenost predmeta, obimnost dokaznog postupka, temeljne izmjene ZPP-a i izmjene Zakona o sudovima Kantona Sarajevo, kao i apelantovo ponašanje.
42. Ustavni sud smatra da nema povrede ni u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske kada se apelant poziva na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, redovni sudovi su na tri instance dali jasna i argumentovana obrazloženja u pogledu neosnovanosti tužiteljevog tužbenog zahtjeva, a Ustavni sud nije našao ništa što bi ukazivalo na to da su relevantni zakonski propisi primijenjeni proizvoljno i na apelantovu štetu.
43. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović