Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-514/08 (N. Š.)

Odluka donesena 09. 02. 2011.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-514/08

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 514/08, rješavajući apelaciju Nenada Šehovca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineja 2, čl. 61. st. 1. i 2. i 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudijana sjednici održanoj 9. februara 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Nenada Šehovca.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se:

- Presuda Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-U-07-

000 127 od 17. januara 2008. godine;

- Rješenje Ministarstva saobraćaja i veza Republike Srpske broj 13.3-1/345-1273/07 od 16. augusta 2007. godine;

- Rješenje Odjeljenja za privredu i društvene djelatnosti Općine Istočna Ilidža broj 04-345-71/07 od 9. juna 2007. godine.

Predmet se vraća Odjeljenju za privredu i društvene djelatnosti Općine Istočna Ilidža, koje je dužno da, bez odlaganja, a najkasnije u roku od 30 dana od dostavljanja ove odluke, donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Odjeljenju za privredu i društvene djelatnosti Općine Istočna Ilidža da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nenada Šehovca podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-U-07-000 127 od 17. januara 2008. godine, Rješenja Ministarstva saobraćaja i veza Republike Srpske broj 13.3-1/345- 1273/07 od 16. augusta 2007. godine i Rješenja Odjeljenja za privredu i društvene djelatnosti Općine Istočna Ilidža broj 04-345-71/07 od 9. juna 2007. godine u odnosu na pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na slobodu udruživanja iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nenad Šehovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočne Ilidže podnio je 13. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-U-07-000 127 od 17. januara 2008. godine, Rješenja Ministarstva saobraćaja i veza Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 13.3-1/345-1273/07 od 16. augusta 2007. godine i Rješenja Odjeljenja za privredu i društvene djelatnosti Općine Istočna Ilidža (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za privredu) broj 04-345-

71/07 od 9. juna 2007. godine. Apelant je dopunio apelaciju 11. aprila 2008. godine, 16. marta 2008. godine i 23. aprila 2008. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Ministarstva i Odjeljenja za privredu zatraženo je 20. februara 2008. godine i 20. oktobra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 29. februara 2008. godine, Ministarstvo 6. marta 2008. godine, a Odjeljenje za privredu 17. marta 2008. godine i 1. novembra 2010. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda, Ministarstva i Odjeljenja za privredu dostavljeni su apelantu 20. oktobra 2008. godine i 3. novembra 2010. godine. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. U ponovnom postupku apelantu je Rješenjem Odjeljenja za privredu broj 04-345-34/05 od 14. septembra 2005. godine odobreno vršenje javnog prijevoza lica kao taksi djelatnost. Istim rješenjem je utvrđeno da će apelant prijevoz obavljati vlastitim putničkim vozilom. Ovo rješenje je upisano u registar odobrenja za obavljanje javnog prijevoza kao osnovno zanimanje koje se vodi pri Odjeljenju za privredu pod brojem 11, knjiga VII. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je apelant uz žalbu protiv prvostepenog rješenja priložio drugostepenom organu Saglasnost za taksi stajalište broj 07-345-855/05 od 15. juna 2005. godine, koju je izdao Grad Istočno Sarajevo – Odjeljenje za saobraćaj, veze i komunalne poslove.

7. Odjeljenje za privredu je 26. septembra 2005. godine pod brojem 04-345-52/05 donijelo rješenje kojim se mijenja pravosnažno Rješenje Odjeljenja za privredu broj 04-345-34/05 od 14. septembra 2005. godine u predmetu promjene sredstava za rad, putničkog motornog vozila, kojim je apelantu odobreno vršenje javnog prijevoza lica vlastitim putničkim motornim vozilom marke Volkswagen VW 1HXO, registarskih oznaka 300-J-646. Ova izmjena rješenja upisana je u registar odobrenja za obavljanje javnog prijevoza lica, koji se vodi pri Odjeljenju za privredu pod brojem 11, knjiga VIII.

8. Rješenjem Odjeljenja za privredu broj 04-345-69/05 od 28. decembra 2005. godine apelantu je utvrđen prestanak vršenja javnog prijevoza lica. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Odjeljenje za saobraćaj, veze i komunalne poslove Grada Istočno Sarajevo dopisom broj 07/345-855-2/05 od 27. oktobra 2005. godine poništilo ranije datu saglasnost za taksi stajalište za apelanta. Dalje je navedeno da je Ministarstvo saobraćaja i veza 30. novembra 2005. godine Odjeljenju za privredu dostavilo mišljenje da, nakon što je Skupština Grada Istočno Sarajevo poništila saglasnost za taksi stajalište, prestaje da postoji ispunjenost uvjeta za obavljanje djelatnosti javnog prijevoza. Ocjenjujući navedeno, a u skladu sa Zakonom o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti, riješeno je kao u dispozitivu.

9. Rješavajući povodom apelantove žalbe na Rješenje Odjeljenja za privredu broj 04-345-69/05 od 28. decembra 2005. godine, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 02/342-936/05 od 7. marta 2006. godine. Ministarstvo je navedenim rješenjem apelantovu žalbu odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je članom 32. Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju Grada Istočno Sarajevo određeno da propise o načinu vršenja taksi prijevoza donosi gradonačelnik grada, i njima se, između ostalog, određuju broj i razmještaj taksi stajališta kao i način njihovog korištenja. Članom 39. iste odluke propisano je: «Radi dobijanja odobrenja za rad kod nadležnog organa uprave, pored uslova utvrđenih posebnim propisima taksi prevoznik mora priložiti i slijedeće: 1. rješenje – potvrdu o obezbijeđenom mjestu na taksi stajalištu […]».

10. Presudom Okružnog suda broj 014-0-U-06-000 149 od 25. decembra 2006. godine apelantova tužba protiv Rješenja Ministarstva broj 02/342-936/05 od 7. marta 2006. godine je uvažena i osporeni akt poništen. Okružni sud je obrazložio da iz spisa predmeta proizlazi da je apelantu rješenjem Odjeljenja za privredu od 14. septembra 2005. godine odobreno vršenje javnog prijevoza lica vlastitim putničkim vozilom, na osnovu saglasnosti za taksi stajalište, koju je izdao Grad Istočno Sarajevo, te da je apelant ovu djelatnost vršio sve do 28. decembra 2005. godine kada mu je isto Odjeljenje Rješenjem broj 04-345-69/05 utvrdilo prestanak vršenja javnog prijevoza lica zbog neispunjenosti uvjeta za njegovo obavljanje, u smislu člana 40. stav 1. tačka 6. Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti i člana 39. Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju: «[…] navodno stoga što je Odjeljenje za saobraćaj, veze i komunalne poslove Grada Istočno Sarajevo dopisom broj: 07/345-855-2/05 od 27. oktobra 2005. godine poništilo ranije datu saglasnost za taksi stajalište za apelanta». Takav zaključak, međutim, Okružni sud smatra pogrešnim i neosnovanim. Naime, iz dopisa Grada Istočno Sarajevo broj 07/345-855-1/05 od 7. oktobra 2005. godine, upućenog načelniku za privredu Općine Istočna Ilidža, proizlazi da je Grad Istočno Sarajevo pokrenuo aktivnosti zajedno sa općinama Grada za određivanje taksi stajališta i njihovo uređenje i obilježavanje i da aktivnosti u vezi s tim nisu završene pa traži da se izdate saglasnosti «zalede do okončanja ovih poslova». Zatim, iz dopisa istog organa od 27. oktobra 2005. godine proizlazi da se poništava saglasnost za taksi stajalište pod brojem 07-345-855/05. Kod takvog stanja stvari očigledno je da se ne zna da li je ukinuto taksi stajalište i da li je poništena saglasnost za taksi stajalište koja je data apelantu. Ako je poništena saglasnost, onda bi trebalo decidirano biti navedeno koje je to taksi stajalište za koje je poništena saglasnost. Iz navedenog bi proizlazilo da postoji više taksi stajališta, ali da njihov broj i uređenost u gradu nisu određeni, u smislu člana 47. Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju, što organi tuženog nisu sa sigurnošću utvrdili.

11. U nastavku obrazloženja je navedeno da je odredbom člana 12. Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju Grada Istočno Sarajevo propisano da su taksi stajališta uređena mjesta, odobrena od nadležnog organa Grada, gdje taksi vozila stoje u pripremi za prijem putnika. Stavom 2. istog člana je propisano da se sva taksi vozila radnog parka raspoređuju na taksi stajališta po planu i programu taksi udruženja. Odredbom člana 39. iste odluke propisano je da radi dobijanja odobrenja za rad kod nadležnog organa uprave, osim uvjeta utvrđenih posebnim propisima, taksi prijevoznik mora priložiti i rješenje – potvrdu o osiguranom mjestu na taksi stajalištu. U konkretnom slučaju, iz rješenja o odobravanju vršenja taksi prijevoza apelantu od 14. septembra 2005. godine jasno proizlazi da je on ispunio sve uvjete za vršenje javnog prijevoza. Stoga nije bilo mjesta donošenju rješenja kojim se po službenoj dužnosti utvrđuje prestajanje obavljanja djelatnosti po sili zakona, u smislu člana 40. stav 1. tačka 6. Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti, zbog toga što je Grad Istočno Sarajevo naknadno opozvao saglasnost za taksi stajalište. Okružni sud je posebno obrazložio da nijednom odredbom Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju i Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti i navedene Odluke Grada Istočno Sarajevo nije predviđeno davanje saglasnosti taksi vozaču za stajalište kao preduvjet za obavljanje javnog prijevoza lica. Naprotiv, obaveza je grada, odnosno općine, da utvrdi broj taksi stajališta, a uređenje, održavanje i raspored vozila na taksi stajalištima vrši taksi udruženje. Dakle, Grad Istočno Sarajevo određuje broj i kategorizaciju taksi stajališta i broj taksi vozila na njima, a ne daje fizičkim i pravnim licima pojedinačne saglasnosti za taksi stajališta kao preduvjet za vršenje prijevozničke djelatnosti. Okružni sud je zaključio da, budući da su odlučne činjenice pogrešno utvrđene, nije bilo razloga za utvrđivanje prestanka vršenja prijevozničke djelatnosti, čime je pogrešno primijenjen zakon na apelantovu štetu, te da će u ponovnom postupku organi tuženog postupiti prema primjedbama tog suda tako što će sa sigurnošću utvrditi odsustvo drugih uvjeta za obavljanje prijevozničke djelatnosti, u smislu člana 40. stav 1. tačka

6. Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti, pa će nakon toga moći donijeti na zakonu zasnovanu i pravilnu odluku.

12. Postupajući prema navedenoj presudi Okružnog suda, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 13.03-1/345-1298/09 od 17. januara 2007. godine. Navedenim rješenjem Ministarstvo je usvojilo apelantovu žalbu, poništilo osporeno prvostepeno rješenje i predmet vratilo na prvostepeni postupak. Ministarstvo je u obrazloženju interpretiralo obrazloženje presude Okružnog suda i navelo: «S obzirom da apelant ispunjava uslove za obavljanje djelatnosti javnog prevoza lica, prvostepeni organ će u ponovljenom postupku sa sigurnošću utvrditi odsustvo drugih uslova za obavljanje prevozničke djelatnosti u smislu člana 40. stav 1. tačka 6. Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti i donijeti zakonito i pravilno rješenje u skladu sa presudom Okružnog suda.».

13. Odjeljenje za privredu, u postupku izvršenja navedene presude Okružnog suda, donijelo je Rješenje broj 04-345-26/07 od 5. marta 2007. godine, kojim je Rješenje Odjeljenja za privredu broj 04-345-34/05 od 14. septembra 2005. godine proglašeno ništavnim. Odjeljenje je svoju odluku obrazložilo na način da je, postupajući prema uputi drugostepenog organa, u ponovnom postupku utvrdilo da: «Saglasnost koju je Odjeljenje za saobraćaj, veze i komunalne poslove grada Istočno Sarajevo br. 07-345-855/05 od 15. juna 2005. godine izdalo apelantu, nema karakter rješenja – potvrde o obezbijeđenom mjestu na taksi stajalištu u smislu člana 39. stav 1. tačka 1. Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju, s obzirom da u smislu člana 12. stav. 2. i člana 18. navedene Odluke, i prema pravnom tumačenju iz presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu br. 014-0-U-06-000 149 od 25. decembra 2006. godine, uređenje, održavanje i raspored vozila na taksi stajalištima vrši taksi udruženje, koje jedino može i izdati potvrdu o obezbijeđenom mjestu na taksi stajalištu.». Zatim je navedeno da je utvrđeno da prilikom donošenja rješenja koje se proglašava ništavnim apelant nije imao dopunske oznake koje izdaje taksi udruženje, bez kojih nije moguće obavljati autotaksi prijevoz, u smislu čl. 24. i 25. Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju. Budući da je članom 47. Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju izričito predviđeno da propise o vršenju taksi prijevoza donosi općina ili grad, a stavom 2. tačkama 4. i 6. navedenog člana predviđeno je uređivanje izdavanja dopunskih oznaka i drugih dopunskih uvjeta koje treba da ispunjavaju vozač i taksi vozilo, u vezi sa članom 39. Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju, nije bilo uvjeta da prvostepeni organ donese rješenje kojim se apelantu odobrava vršenje javnog prijevoza lica.

14. Zatim, članom 5. st. 2. i 3. Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti predviđeno je da preduzetnik može nadležnom organu prijaviti samostalno obavljanje preduzetničke djelatnosti i da, ako ispunjava ostale zakonske uvjete, dobije odobrenje za obavljanje te djelatnosti. Članom 10. Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju predviđeno je da se taksi prijevoz može obavljati samo ako su ispunjeni svi uvjeti iz zakona, iz ove odluke i iz drugih propisa, dok član 39. predviđa šta se mora priložiti radi dobijanja odobrenja za rad. Kako Zakon o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti utvrđuje opće uvjete koji su potrebni za obavljanje preduzetničke djelatnosti, dok su posebni uvjeti za obavljanje taksi prijevoza propisani Zakonom o prevozu u drumskom saobraćaju i Odlukom o taksi prevozu u drumskom saobraćaju, koje apelant nije ispunio, nije bilo zakonskog osnova da mu se odobri vršenje javnog prijevoza lica. S obzirom na to da je rješenje kojim je apelantu odobreno vršenje javnog prijevoza lica doneseno protivno članu 5. stav 3. Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti, te članovima 10, 25. i 39. Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju, koji ne dopuštaju donošenje rješenja kojim je odobreno vršenje javnog prijevoza lica: «[…] predmetno rješenje je zahvaćeno razlozima ništavosti iz člana 252. stav 1. tačka 5. ZUP-a. Naime, odredbama navedenih članova izričito su predviđeni uslovi koji moraju biti ispunjeni da bi se moglo izdati odobrenje za vršenje taksi prevoza. Ove odredbe su imperativnog karaktera i bez ispunjenja u njima navedenih uslova nije moguć ni nastanak konkretne pravne situacije, odnosno bilo kakvih prava i obaveza koja proizlaze iz odobrenja za vršenje taksi prevoza. Zbog specifičnosti organizovanja taksi prevoza i uloge udruženja auto taksista u tome, odobravanje vršenja taksi prevoza apelantu bez pribavljene potvrde o obezbijeđenom mjestu na taksi stajalištu i bez dopunskih oznaka, koje izdaje taksi udruženje, apelantu bi se omogućilo da bez organizovanja u taksi udruženje i bez izmirenja obaveza koje iz toga proizlaze, obavlja taksi prevoz, čime je rješenje Odjeljenja za privredu i društvene djelatnosti opštine Istočna Ilidža, br. 04-345-34/05 od 19. septembra 2005. godine zahvaćeno i razlogom ništavosti iz člana 252. stav 1. tačka 2. ZUP-a.».

15. Prvostepeni organ je zaključio da bi daljnje obavljanje taksi prijevoza prema navedenom rješenju moglo prouzrokovati izvršenje krivičnog djela, bilo da ga učini apelant, bilo ovlašteni radnik organa uprave, jer bi se omogućilo da bez izvršenja obaveza udruženju autotaksista, od čijeg izvršenja zavisi i dobijanje zakonom predviđenih potvrda i dopunskih oznaka, apelant obavlja taksi prijevoz i ostvaruje nezakonitu imovinsku korist i da se nađe u privilegiranom položaju u odnosu na druge taksiste. Time bi bio povrijeđen princip ravnopravnosti građana pred zakonom, koji je ujedno predviđen i kao krivično djelo povrede ravnopravnosti građana iz člana 162. KZRS.

16. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 13.03-1/345-1298/09 od 19. aprila 2007. godine. Navedenim rješenjem Ministarstvo je usvojilo žalbu, poništilo osporeno prvostepeno rješenje i predmet vratilo na prvostepeni postupak. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni organ, donoseći ožalbeno rješenje, pogrešno primijenio odredbe čl. 252. i 253. ZUP-a, jer se u predmetnom slučaju ne radi o postojanju krivičnog djela, niti bi izvršenjem rješenja moglo nastati krivično djelo. Zatim je navedeno da se prvostepeni organ poziva na nepostojanje taksi oznaka koje navodi kao uvjet za obavljanje taksi djelatnosti. Međutim, članom 27. općinske odluke propisano je da je udruženje autotaksi prijevoznika dužno donijeti propise o načinu izdavanja dopunskih oznaka. Kako se u spisu ne nalazi navedeni propis, nije jasno kako je to pitanje regulirano, ali je činjenica da apelant ispunjava uvjete propisane Zakonom o prevozu u drumskom saobraćaju i Zakonom o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti. Naime, navedenim zakonima nije predviđeno davanje saglasnosti taksi vozaču za stajalište, niti izdavanje dopunskih oznaka kao preduvjet za obavljanje javnog prijevoza lica, što je istaknuto i u presudi Okružnog suda. Ministarstvo je zaključilo da proizlazi da prvostepeni organ nije postupio prema uputama drugostepenog organa, te je prvostepenom organu naloženo da u ponovljenom postupku postupi prema uputama iz Rješenja broj 13.03-1/345-1298/06 od 17. januara 2007. godine, koje su obavezujuće za prvostepeni organ i koje su donesene u skladu sa presudom Okružnog suda.

17. Rješenjem Odjeljenja za privredu broj 04-345-71/07 od 9. juna 2007. godine, donesenim u ponovnom postupku, Rješenje Odjeljenja za privredu broj 04-345-34/05 od 14. septembra 2005. godine opet je proglašeno ništavnim. U obrazloženju je navedeno da je u ponovnom postupku, koji je upotpunjen pribavljanjem propisa – Odluke Udruženja samostalnih taksi prevoznika i pravilnom primjenom člana 227. stav 2. ZUP-a, prema kojoj je drugostepeno rješenje obavezujuće za prvostepeni organ u dijelu koji se tiče obima i načina upotpunjavanja postupka i otklanjanja povreda pravila postupka, ali ne i primjene materijalnog propisa, ovaj organ donio rješenje kao u dispozitivu zbog sljedećih razloga. Iz Odluke Udruženja samostalnih taksi prevoznika (član 1) vidljivo je da lice koje nije član Udruženja ne može posjedovati dopunske oznake koje izdaje Udruženje. Zatim, članom 8. iste odluke propisano je da podjelu dopunskih oznaka vrši Komisija za dodjelu štandova, odnosno mjesta na taksi stajalištima. Utvrđeno je da prilikom donošenja rješenja koje se proglašava ništavnim apelant nije imao dopunske oznake koje izdaje taksi udruženje, bez kojih nije moguće obavljati autotaksi prijevoz, u smislu čl. 24. i 25. Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju. Također, apelant nije imao ni potvrdu o osiguranom taksi stajalištu. Saglasnost koju je Odjeljenje za saobraćaj, veze i komunalne poslove Grada Istočno Sarajevo izdalo apelantu nema karakter rješenja – potvrde o osiguranom mjestu na taksi stajalištu, u smislu člana 39. stav 1. tačka 1. Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju, s obzirom na to da, u smislu člana 12. stav 2. i člana 18. navedene odluke, uređenje, održavanje i raspored vozila na taksi stajalištima vrši taksi udruženje, koje jedino može i izdati potvrdu o osiguranom mjestu na taksi stajalištu. Članom 47. Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju izričito je predviđeno da propise o vršenju taksi prijevoza donosi općina ili grad, a stavom 2. tačkama 4. i 6. navedenog člana predviđeno je uređivanje izdavanja dopunskih oznaka i drugih dopunskih uvjeta koje treba da ispunjavaju vozač i taksi vozilo. Članom 5. st. 2. i 3. Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti predviđeno je da preduzetnik može nadležnom organu prijaviti samostalno obavljanje preduzetničke djelatnosti i da, ako ispunjava ostale zakonske uvjete, dobija odobrenje za obavljanje te djelatnosti.

18. Dalje, navedeno je da je članom 10. Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju predviđeno da se taksi prijevoz može obavljati samo ako su ispunjeni svi uvjeti iz zakona, iz ove odluke i iz drugih propisa, dok član 39. predviđa šta se mora priložiti radi dobijanja odobrenja za rad. Iz dokumentacije u spisu nesporno proizlazi da apelant nije imao ni potvrdu o osiguranom mjestu na taksi stajalištu niti dopunske oznake koje isključivo izdaje Udruženje samostalnih taksi prevoznika, pa u smislu člana 39. Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju, nije bilo uvjeta da prvostepeni organ donese rješenje kojim se apelantu odobrava vršenje javnog prijevoza. Također je navedeno: «Kako Zakon o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti utvrđuje opšte uslove koji su potrebni za obavljanje preduzetničke djelatnosti, dok su posebni uslovi za obavljanje taksi prevoza propisani Zakonom o prevozu u drumskom saobraćaju i Odlukom o taksi prevozu u drumskom saobraćaju, obaveza je prvostepenog organa prilikom donošenja rješenja da navedene propise – zakonske i podzakonske akte – cijeni u njihovoj ukupnosti a ne parcijalno, jer bi se, u protivnom, izgubio svaki smisao postojanja podzakonske regulative koja služi detaljnom pravnom normiranju u oblasti preduzetništva.». Prvostepeni organ je ponovio svoj stav o razlozima ništavnosti u vezi sa relevantnim odredbama Zakona o upravnom postupku i potencijalnom krivičnom djelu i krivičnoj odgovornosti. Prvostepeni organ je obrazložio da je, ocjenjujući činjenicu da se u pravnom prometu nalazi nezakonito doneseno rješenje koje je zahvaćeno razlozima ništavnosti, kao i činjenicu da apelant svoje pravo na obavljanje preduzetničke djelatnosti može ostvariti učlanjivanjem u taksi udruženje i pribavljanjem dopunskih oznaka, odnosno ispunjenjem uvjeta za obavljanje taksi prijevoza, u kojem slučaju ne bi bilo ni jednog razloga da mu se ne izda zakonito rješenje za obavljanje javnog prijevoza, donio svoju odluku u ponovnom postupku.

19. Ministarstvo je 16. augusta 2007. godine donijelo Rješenje broj 13.03-1/345-1273/07, kojim je kao neosnovanu odbilo apelantovu žalbu protiv Rješenja Odjeljenja za privredu broj 04-345-71/07 od 9. juna 2007. godine. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je Zakonom o prevozu u drumskom saobraćaju propisano da propise o vršenju taksi prijevoza donosi općina ili grad, a Zakonom o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti propisani su uvjeti za obavljanje, odnosno uvjeti za prestanak obavljanja preduzetničke djelatnosti. Ministarstvo je zaključilo da proizlazi da je prvostepeni organ pravilno primijenio pozitivne zakonske propise kada je poništio Rješenje broj 04-

345-69/05 od 28. decembra 2005. godine jer apelant ne ispunjava uvjete propisane Odlukom o taksi prevozu, koja je donesena na osnovu Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju, budući da je članom

39. Odluke propisano da «[…] radi dobijanja odobrenja za rad kod nadležnog organa uprave, pored uslova utvrđenih posebnim propisima, taksi prevoznik mora priložiti i rješenje – potvrdu o obezbijeđenom mjestu na taksi stajalištu.».

20. Presudom Okružnog suda broj 014-0-U-07-000 127 od 17. januara 2008. godine apelantova tužba je odbijena kao neosnovana. Okružni sud je u cijelosti potvrdio stavove drugostepenog organa a time i prvostepenog organa. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na udruživanje iz člana II/3.i) i člana 11. Evropske konvencije i pravo na rad koje je garantirano Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant navodi da su kontradiktorne odluke Ministarstva saobraćaja i veza RS, Grada Istočno Sarajevo i Općine Istočna Ilidža, koji su pod istim okolnostima 14. septembra 2005. godine apelantu odobrili, a 28. decembra 2005. godine utvrdili prestanak odobrenja za rad. Naime, Općina Istočna Ilidža je uvažila nezakonito izdato poništenje saglasnosti Grada Istočno Sarajevo, i na osnovu tog poništenja izdala nezakonito rješenje o prestanku vršenja djelatnosti apelantu. Poništenje saglasnosti je nezakonito jer je, pozivajući se na član 8. Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju, odlučeno pod nepromijenjenim okolnostima neutvrđenih taksi stajališta na cijeloj teritoriji Grada Istočno Sarajevo. Apelantu se kao pojedincu koji pokušava ostvariti osnovno ustavno pravo – pravo na rad, to ne dopušta. Apelant podsjeća na to da mu je Odjeljenje za privredu 14. septembra 2005. godine odobrilo vršenje javnog prijevoza. Međutim, apelant ističe da taj organ nije 27. oktobra 2005. godine poništio prethodno datu saglasnost jer se radi o saglasnosti koju je izdao Grad Istočno Sarajevo. Zatim je navedeno da je Općina Istočna Ilidža, ignorirajući i sud i drugostepeni organ, obnovila postupak i donijela novo rješenje prema kojem je ponovo poništila rješenje od 14. septembra 2005. godine, a kojim je apelantu odobreno vršenje javnog prijevoza lica. Apelant smatra da prvostepenom organu nije ostavljena mogućnost da mijenja sudsku presudu i postavlja nove uvjete koji su suprotni sudskoj presudi i rješenjima drugostepenog organa i tako svjesno opstruira izvršenje obavezujućih i konačnih akata jer se radi o izvršenju presude a nikako o rješavanju zahtjeva za izdavanje odobrenja za rad. Apelant smatra da je diskriminiran «necivilizacijskim i nezakonitim» radom organa koji su odlučivali u njegovom slučaju zato što su mu postavili uvjet da postane član udruženja taksi prijevoznika, ali mu nije dopušteno da bude član tog udruženja iz njemu nepoznatih razloga.

22. Apelant ističe da se općinski organ u ožalbenom rješenju pozvao na Odluku o taksi prevozu, koja je podzakonski akt i koja nikako ne može derogirati zakone (Zakon o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti i Zakon o prevozu u drumskom saobraćaju), niti smije biti van okvira zakona. Apelant navodi da Zakon o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti kao uvjet za izdavanje odobrenja za rad ne predviđa potvrdu o osiguranom taksi stajalištu, niti je nadležnost navedenog uvjeta u obavezi udruženja. U Odluci o taksi prevozu ne postoji član na osnovu kojeg se može utvrditi da je taksi udruženje nadležno za izdavanje potvrde za taksi stajalište. Apelant napominje da Općina Istočna Ilidža nikada nije verificirala, katastarski odredila, niti dostavila Skupštini Grada na korištenje taksi stajališta, pa je apelant time diskriminiran u odnosu na druge taksi prijevoznike. Apelant se pita kako može dostaviti potvrdu za nešto što ne postoji i prema kojem osnovu Udruženje taksi vozača Istočno Sarajevo koristi neregistrirane površine kao taksi stajališta, te kako su drugi osigurali ono što on ne može da dobije već treću godinu iako je u više navrata upućivao zahtjeve. Također je navedeno: «Iako je Skupština RS-a raspravljala o ovom pitanju i dala mišljenje opštini Istočna Ilidža da taksi udruženje nije meritorno da izdaje bilo kakve potvrde, odgovorni u opštini Istočna Ilidža i dalje izdaju odobrenja za rad samo na osnovu potvrda koje izdaje udruženje taksi vozača Istočno Sarajevo, što je u suprotnosti sa zakonom i dostavljenim mišljenjem Vlade RS-a.». Dalje: «Kao glavni razlog za nepostupanje po sudskoj presudi, opštinski organ Istočna Ilidža je naveo da apelant ne posjeduje dopunske oznake (Ministarstvo saobraćaja i veza je takvu odluku potvrdilo), koje su isključivo interna stvar taksi udruženja, a nikako nemaju zakonsku snagu za prestanak rada niti su mogle biti uslov za izdavanje odobrenja za rad.». Apelant zaključuje da u vrijeme rješavanja njegovog zahtjeva nisu definitivno određena taksi stajališta, kao ni broj taksi vozača na stajalištima, pa se postavlja pitanje uopće mogućnosti izdavanja potvrda o osiguranom mjestu za taksi vozila. U dopunama apelacije apelant je dostavio dodatnu dokumentaciju i tražio da se postupak pred Ustavnim sudom hitno okonča. Apelant predlaže da se njegova apelacija usvoji, osporene odluke ponište i donese odluka kojom će mu se odobriti djelatnost javnog taksi prijevoza.

b) Odgovori na apelaciju

23. Ostajući pri navodima datim u svojoj odluci, Okružni sud u svom odgovoru navodi da je, prema ocjeni tog suda, apelacija neosnovana, pa se, stoga, predlaže da se odbije jer navedenim odlukama nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu.

24. U odgovoru Ministarstva se navodi da ovaj upravni organ ostaje pri razlozima na osnovu kojih je riješeno kao u osporenom aktu. Dalje, činjenica da apelant ne ispunjava uvjete propisane zakonskim i podzakonskim aktima za obavljanje taksi djelatnosti ne znači da su povrijeđena ljudska prava i slobode niti da je narušena proporcionalnost između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinca, kako se navodi u apelaciji.

25. U odgovoru Odjeljenja za privredu navodi se da je osporeno rješenje zasnovano na zakonskim odredbama. Ističe se da apelant u svojoj apelaciji iznosi određene neistine jer mu je najprije izdato odobrenje za rad, koje je bilo na snazi dok nisu prestali zakonom propisani uvjeti za obavljanje djelatnosti. Odjeljenje za privredu osporava apelantove navode da je glavni razlog nedobijanja odobrenja za rad nepostojanje dopunskih oznaka (mada su i one uvjet) i navodi da je glavni razlog nedostajuća saglasnost za taksi stajalište. Osim navedenog, Odjeljenje za privredu je navelo da apelant povredu svojih ustavnih prava zasniva na povredi propisa koje je počinio prvostepeni organ prilikom donošenja Rješenja broj 04-345-34 od 14. septembra 2005. godine kada je mimo zakonom i podzakonskim aktima propisanih uvjeta za obavljanje taksi prijevoza odobrio apelantu obavljanje javnog prijevoza lica. Odjeljenje za privredu je zaključilo da «ukidanjem» navedenog rješenja apelant nije diskriminiran niti je povrijeđeno njegovo pravo na rad.

V.Relevantni propisi

26. U Zakonu o opštem upravnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 13/02) relevantne odredbe glase:

Član 227. (1) Kad drugostepeni organ utvrdi da su u prvostepenom postupku činjenice nepotpuno ili pogrešno utvrđene, da se u postupku nije vodilo računa o pravilima postupka koja bi bila od uticaja na rešenje stvari, ili da je dispozitiv pobijanog rešenja nejasan ili je u protivrečnosti sa obrazloženjem, on će upotpuniti postupak i otkloniti izložene nedostatke sam, ili preko prvostepenog organa ili zamoljenog organa. Ako drugostepeni organ nađe da se na podlozi činjenica utvrđenih u upotpunjenom postupku stvar mora rešiti drukčije nego što je rešeno prvostepenim rešenjem, on će svojim rešenjem poništiti prvostepeno rešenje i sam rešiti stvar. (2) Ako drugostepeni organ nađe da će nedostatke prvostepenog postupka brže i ekonomičnije otkloniti prvostepeni organ, on će svojim rešenjem poništiti prvostepeno rešenje i vratiti predmet prvostepenom organu na ponovni postupak. U tom slučaju drugostepeni organ je dužan svojim rešenjem da ukaže prvostepenom organu u kom pogledu treba upotpuniti postupak, a prvostepeni organ je dužan u svemu da postupi po drugostepenom rešenju i da bez odlaganja, a najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema predmeta donese novo rešenje. Protiv novog rešenja stranka ima pravo žalbe.

Član 228. (1) Ako drugostepeni organ utvrdi da su u prvostepenom rešenju pogrešno ocenjeni dokazi, da je iz utvrđenih činjenica izveden pogrešan zaključak u pogledu činjeničnog stanja, da je pogrešno primenjen materijalni propis na osnovu koga se rešava stvar, ili ako nađe da je na osnovu slobodne ocene trebalo doneti drukčije rešenje, on će svojim rešenjem poništiti prvostepeno rešenje i sam rešiti stvar.

Član 252.

Ništavim se oglašava rešenje: [.....]

2) koje bi svojim izvršenjem moglo prouzrokovati neko delo kažnjivo po krivičnom zakonu [.....]

5) koje sadrži nepravilnost koja je po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti.

Član 253.

Rešenje se može u svako doba oglasiti ništavim po službenoj dužnosti, po predlogu stranke ili javnog tužioca.

27. U Zakonu o upravnim sporovima («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 109/05) relevantne odredbe glase:

Član 50.

Kad sud poništi osporeni upravni akt ili osporeni i prvostepeni akt, predmet se vraća u stanje u kome se nalazio prije nego što je poništeni akt donesen. Ako prema prirodi stvari koja je bila predmet spora treba umjesto poništenog upravnog akta donijeti novi upravni akt, nadležni organ je dužan da ga donese bez odlaganja, a najkasnije u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude. Nadležni organ je pri tome vezan pravnim shvatanjem suda i primjedbama suda u pogledu postupka.

Član 51.

Ako nadležni organ poslije poništenja osporenog upravnog akta donese upravni akt protivno pravnom shvatanju suda, ili protivno primjedbama suda u pogledu postupka, pa tužilac podnese novu tužbu, sud je dužan u ovim slučajevima poništiti osporeni upravni akt i sam riješiti stvar presudom. Takva presuda u svemu zamjenjuje upravni akt nadležnog organa.

28. U Zakonu o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 16/02, 39/03, 97/04, 34/06 i 60/07) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom propisuju se i uređuju uslovi, osnivanje, način obavljanja zanatsko-preduzetničke delatnosti (u daljem tekstu: preduzetničke delatnosti), organizovanje preduzetnika i nadzor.

Član 2. (1) Preduzetničkom djelatnošću, u smislu ovog zakona, smatra se svaka privredna djelatnost utvrđena Zakonom o klasifikaciji djelatnosti koju fizičko lice obavlja proizvodnjom, prometom i pružanjem usluga na tržištu, radi sticanja dobiti i čije obavljanje nije uređeno ili zabranjeno posebnim zakonom.

Član 5. (2) Preduzetnik može, ako za to nije uslov poslovni prostor, prijaviti samostalno obavljanje preduzetničke djelatnosti. (3) Djelatnost iz stava 2. ovog člana fizičko lice prijavljuje nadležnom opštinskom organu i ako ispunjava ostale zakonske uslove, dobija rješenje za obavljanje te djelatnosti.

Član 13.

Preduzetnik može osnovati radnju i obavljati preduzetničku delatnost ako dobije rešenje za osnivanje radnje, odnosno rešenje za obavljanje preduzetničke djelatnosti, u skladu sa odredbama ovog zakona.

Član 14. (1)Preduzetnik može osnovati radnju ili obavljati preduzetničku delatnost ako ispunjava sledeće uslove:

1. da je punoletan i da je poslovno sposoban;

2. da je državljanin Republike Srpske ili Federacije Bosne i Hercegovine,odnosno državljanin Bosne i Hercegovine;

3. da mu pravosnažnom odlukom nadležnog organa nije izrečena merazabrane obavljanja te delatnosti; 4. da ispunjava uslove opšte zdravstvene sposobnosti i posebne zdravstvenesposobnosti ako je to zakonom uslovljeno za obavljanje određenih delatnosti;

5.da poseduje opremu, odnosno sredstva rada, kadrove i odgovarajući prostor, osim ako priroda delatnosti, odnosno poslova to ne zahteva.

Član 17. (1) Fizičko lice koje namjerava da osnuje radnju, podnosi zahtjev nadležnom opštinskom organu za poslove privrede gdje će imati poslovno sjedište. (2) Zahtjev iz stava 1. ovog člana sadrži:

1. lično ime, broj lične karte i JMB podnosioca zahtjeva, a fizičko lice strani državljanin podnosi dokaz kojim se utvrđuje njegov identitet;

2.prebivalište i adresu stanovanja;

3.zanimanje, školsku spremu osim za poslove koji se smatraju starim, umjetničkim zanatima i poslovima domaće radinosti;

4.naziv delatnosti i firmu;

5.adresu prostora u kome će se delatnost obavljati;

6.adresu poslovnog sjedišta;

7.osnov korišćenja prostora u kome će se delatnost obavljati i adresu ako se radi o izdvojenom prostoru i datum početka obavljanja delatnosti;

8.ovjerenu pismenu izjavu da posjeduje opremu, odnosno sredstva rada, kadrove i odgovarajući prostor. (3) Za obavljanje preduzetničke delatnosti za koju nije potreban poslovni prostor, uz zahtev se dostavljaju podaci iz stava 2. ovog člana, osim podataka iz tač. 5. i 7. (4) Uz zahtev se podnose dokazi o ispunjenosti uslova iz člana 14. ovog zakona, u originalu ili ovjerenim kopijama. […] Član 18. (1) Nadležni opštinski organ uprave dužan je da podnosiocu zahteva izda rješenje kojim se odobrava obavljanje djelatnosti u roku od osam dana od dana podnošenja zahtjeva. (3) Ukoliko je posebnim zakonom ili drugim propisom, kao uslov, predviđeno pribavljanje posebnog rješenja za obavljanje pojedinih djelatnosti, navedeno rješenje nije uslov za izdavanje rješenja kojim se odobrava obavljanje djelatnosti, ali se ova činjenica provjerava zajedno sa utvrđivanjem postojanja uslova iz člana 14. stav 1. tačka 5. Zakona. (4) Preduzetnik može da počne obavljanje djelatnosti kada od nadležnog organa dobije rješenje kojim mu se odobrava obavljanje djelatnosti.

Član 19. (1) Rešenje za osnivanje radnje, odnosno obavljanje preduzetničke delatnosti sadrži jedinstveni matični broj preduzetnika, naziv delatnosti za koje preduzetnik ispunjava uslove, naziv firme i poslovno sedište firme, te matični broj radnje ili delatnosti firme. (2) Rešenje iz prethodnog stava dostavlja se: podnosiocu prijave, nadležnom organu poreske uprave, nadležnim inspekcijskim organima, nadležnom fondu penzijskog i invalidskog osiguranja i zdravstvenog osiguranja, zanatsko-preduzetničkoj komori, republičkom zavodu za statistiku, kao i nadležnom organu uprave ako preduzetnik ima prebivalište na području druge opštine.

Član 40. (1) Preduzetnik prestaje sa obavljanjem delatnosti po sili zakona u sledećim slučajevima:

1.ako je pravosnažnim aktom izrečena zaštitna mera zabrane obavljanja delatnosti;

2. ako je konačnim aktom nadležnog organa utvrđena ništavost upisa u registar;

3.smrću ili gubitkom poslovne sposobnosti;

4.danom stupanja na izdržavanje kazne, ako bude osuđen pravosnažnom presudom na kaznu zatvora dužu od šest mjeseci;

5. ako preduzetnik više ne ispunjava uslove iz člana 14. t. 1, 2, 3. i 4. Zakona;

6. ako prestanu da postoje prirodni i drugi uslovi za obavljanje delatnosti;

7. ako ne prijavi nastavak rada u skladu sa članom 36. stav 2. Zakona.

Član 50. (1) Radi unapređenja, usklađivanja i zastupanja zajedničkih interesa, preduzetnici se mogu udružiti u opštinska udruženja. (2) Opštinska udruženja se udružuju u regionalne Zanatsko-preduzetničke komore, a iste se udružuju u Zanatsko-preduzetničku komoru Republike Srpske.

Član 54. (1) Preduzetnici mogu postati članovi Zanatsko-preduzetničke komore upisom u registar preduzetnika.

29. U Zakonu o prevozu u drumskom saobraćaju («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 4/00, 26/01, 85/03, 49/04, 109/05 i 2/06) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom utvrđuju se uslovi i način obavljanja prevoza lica i stvari motornim, priključnim i zaprežnim vozilima u unutrašnjem drumskom saobraćaju i rad autobuskih stanica.

Član 8. (1) Javni prevoz može se obavljati kao linijski i vanlinijski prevoz u drumskom saobraćaju. (2) Javni prevoz mogu vršiti preduzeća i druga pravna lica registrovana za obavljanje ove delatnosti i fizička lica kao osnovnu delatnost koja imaju odobrenje od nadležnog organa opštine ili grada […].

Član 42. (1) Javni prevoz lica u vanlinijskom drumskom saobraćaju može se obavljati kao:

6. taksi prevoz.

Član 45. (1) Taksi prevoz može se vršiti samo putničkim automobilom oblik karoserije „limuzina“ ili „karavan“ sa pet sedišta (1+4 sedišta), sa četvoro vrata. (2) Putnički automobil iz stava 1. ovog člana ne može imati priključno vozilo.

Član 46. (1) Lice koje upravlja motornim vozilom kojim se vrši taksi prevoz, pored uslova utvrđenih propisima o bezbednosti saobraćaja na putevima i ovim zakonom mora imati iskustvo u upravljanju motornim vozilom u trajanju najmanje od jedne godine, koje se dokazuje vozačkom dozvolom.

Član 47. (1) Propise o načinu vršenja taksi prevoza donosi opština ili grad. (2) Propisima iz stava 1. ovog člana urediće se, naročito:

1. način organizovanja taksi prevoza na području opštine,

2. broj i razmeštaj taksi stajališta, način njihovog korišćenja, uređenja i održavanja, broj taksi vozila na pojedinim taksi stajalištima,

3. način utvrđivanja i naplate cene prevoza, ako se prevozi više lica,

4. način izdavanja dopunskih oznaka za taksi vozila, njihovu veličinu, boju i izgled,

5. prava i dužnosti vozača koji vrši taksi prevoz i lica koja se prevoze taksi vozilom, i

6. dopunski uslovi koje treba da ispunjava vozač i taksi vozilo.

30. Odluka o taksi prevozu u drumskom saobraćaju («Službene novine Grada Istočno Sarajevo» broj 9/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovom odlukom utvrđuju se uslovi i način obavljanja taksi prevoza lica i stvari motornim vozilima u drumskom saobraćaju.

Dopunski uslovi koje treba ispunjavati auto taksi prevoznik i vozilo

Član 39.

Radi dobijanja odobrenja za rad kod nadležnog organa uprave, pored uslova utvrđenih posebnim propisima taksi prevoznik mora priložiti i sljedeće:

1. rješenje – potvrdu o obezbijeđenom mjestu na taksi stajalištu,

2. posebne odredbe za auto taksi prevoz. VI.Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u vezi sa navodima o povredi prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.

33. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni i pravo na život i pravo na slobodu udruživanja. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da se pravom na život štiti pravo lica da ne bude arbitrarno lišeno života djelovanjem ili propustima javne vlasti, a članom 11. Evropske konvencije pravo na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja. S obzirom na to da je predmet apelacije apelantov zahtjev za izdavanje dozvole za obavljanje taksi prijevozničke djelatnosti, Ustavni sud ukazuje na to da se taj zahtjev nikako ne može povezati sa pravom na život i slobodu udruživanja. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o apelantovom pravu na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, niti o pravu na slobodu udruživanja iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije. Zbog toga je konkretna apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

34. Uzimajući u obzir navedeno, te odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja ostatka apelacije je Presuda Okružnog suda broj 014-0-U-07-000 127 od 17. januara 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. februara 2008. godine, a apelacija je podnesena 13. februara 2008. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

VII.Meritum

37. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: […]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

38. Apelant osporava Presudu Okružnog suda broj 014-0-U-07-000 127 od 17. januara 2008. godine, kojom je njegova tužba u upravnom sporu protiv drugostepenog rješenja Ministarstva donesenog u izvršenju Presude Okružnog suda broj 014-0-U-06-000 149 od 25. decembra 2006. godine odbijena kao neosnovana i time potvrđena odluka drugostepenog, odnosno prvostepenog organa uprave, kojom je proglašeno ništavnim Rješenje Odjeljenja za privredu broj 04-345-34/05 od 14. septembra 2005. godine.

39. U odgovoru na pitanje da li je član 6. Evropske konvencije primjenjiv na konkretni slučaj treba podsjetiti na dosadašnju praksu institucija koje su u Bosni i Hercegovini odlučivale o zaštiti osnovnih prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom, te izvesti neosporan zaključak da se sporovi koji se tiču izdavanja raznih odobrenja ili dozvola za rad tiču «građanskih prava i obaveza», kao i da se na utvrđivanje ništavnosti ranije izdatih rješenja o odobrenju djelatnosti primjenjuje član 6. Evropske konvencije (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava, Bentham protiv Velike Britanijeod 10. juna 1996. godine, RJD, 1996-III, 126; i Tre Traktörer AB protiv Švedske od 7. jula 1989. godine, serija A, br. 159, 167, 370 i 371, te odluke Ustavnog suda br. AP 301/04 od 23. septembra 2005. godine i AP 220/05 od 14. marta 2006. godine). Ustavni sud, stoga, ima nadležnost ispitati je li postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

40. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

41. Apelant je pokrenuo nekoliko pitanja na koja Ustavni sud treba odgovoriti, a neposredno se tiču načina na koji su organi uprave i Okružni sud tumačili i primijenili pozitivnopravne propise prilikom odlučivanja o apelantovom predmetu.

42. Apelantu je rješenjem Odjeljenja za privredu od 14. septembra 2005. godine odobreno vršenje javnog prijevoza lica vlastitim putničkim vozilom i apelant je ovu djelatnost vršio do 28. decembra 2005. godine.

43. Nakon toga, Rješenjem Odjeljenja za privredu broj 04-345-69/05 od 28. decembra 2005. godine apelantu je utvrđen prestanak vršenja javnog prijevoza lica. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Odjeljenje za saobraćaj, veze i komunalne poslove Grada Istočno Sarajevo dopisom broj 07/345-855-

2/05 od 27. oktobra 2005. godine poništilo ranije datu saglasnost za taksi stajalište za apelanta. Zatim je utvrđeno da je Ministarstvo saobraćaja i veza 30. novembra 2005. godine Odjeljenju za privredu dostavilo mišljenje da, nakon što je Skupština Grada Istočno Sarajevo poništila saglasnost za taksi stajalište, prestaje da postoji ispunjenost uvjeta za obavljanje djelatnosti javnog prijevoza. Ocjenjujući navedeno, a u skladu sa Zakonom o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti, riješeno je kao u dispozitivu.

44. Dakle, nakon pozitivno riješenog apelantovog zahtjeva za odobravanje obavljanja zanatsko-preduzetničke djelatnosti javnog taksi prijevoza, nadležni organ uprave je po službenoj dužnosti donio konačno rješenje o prestanku ove djelatnosti. Presudom Okružnog suda broj 014-0-U-06-000 149 od 25. decembra 2006. godine apelantova tužba protiv ovog konačnog rješenja je uvažena i osporeni akt poništen. Okružni sud je obrazložio da je apelantu osporenim rješenjem utvrđen prestanak obavljanja djelatnosti: «[…] navodno stoga što je Odjeljenje za saobraćaj, veze i komunalne poslove Grada Istočno Sarajevo dopisom broj: 07/345-855-2/05 od 27. oktobra 2005. godine poništilo ranije datu saglasnost za taksi stajalište za apelanta». Takav zaključak, međutim, Okružni sud smatra pogrešnim i neosnovanim. Okružni sud je posebno obrazložio da nijednom odredbom Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju i Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti i navedene Odluke Grada Istočno Sarajevo nije predviđeno davanje saglasnosti taksi vozaču za stajalište kao preduvjet za obavljanje javnog prijevoza lica. Okružni sud je zaključio da, budući da su odlučne činjenice pogrešno utvrđene, nije bilo razloga za utvrđivanje prestanka vršenja prijevozničke djelatnosti, čime je pogrešno primijenjen zakon na apelantovu štetu, te da će u ponovnom postupku organi tuženog postupiti prema primjedbama tog suda tako što će sa sigurnošću utvrditi odsustvo drugih uvjeta za obavljanje prijevozničke djelatnosti, u smislu člana 40. stav 1. tačka 6. Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti, pa će nakon toga moći donijeti na zakonu zasnovanu i pravilnu odluku.

45. Ustavni sud naglašava da, u smislu člana 40. stav 1. tačka 6. Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti, preduzetnik prestaje sa obavljanjem djelatnosti po sili zakona ako prestanu da postoje prirodni i drugi uvjeti za obavljanje djelatnosti. Dakle, postupajući po nalogu Okružnog suda, organ uprave je bio dužan utvrditi da li su prestali ovi uvjeti za obavljanje djelatnosti, a koji su postojali u vrijeme izdavanja odobrenja za vršenje djelatnosti.

46. Međutim, u ponovnom upravnom postupku doneseno je konačno rješenje kojim je utvrđen prestanak obavljanja djelatnosti apelantu zbog istih razloga kao i u prvobitnom upravnom postupku. Naime, utvrđeno je da prilikom donošenja rješenja koje se proglašava ništavnim apelant nije imao dopunske oznake koje izdaje taksi udruženje, bez kojih nije moguće obavljati autotaksi prijevoz, u smislu čl. 24. i 25. Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju. Također, apelant nije imao ni potvrdu o osiguranom taksi stajalištu.

47. Iako je u ponovnom upravnom postupku doneseno konačno rješenje na osnovu istih činjenica i na osnovu iste primjene materijalnog prava, ovaj put je Okružni sud odbio apelantovu tužbu protiv ovog rješenja prihvatajući u potpunosti razloge koje su naveli organi uprave.

48. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je redovni sud u konkretnom slučaju dao jasne i razumljive razloge na kojima je zasnovao svoju odluku, odnosno da li obrazloženja redovnog suda sadrže jasne i detaljne razloge na osnovu kojih su primijenjene zakonske odredbe.

49. Ustavni sud smatra da je Okružni sud u svojoj prvoj presudi od 25. decembra 2006. godine jasno i argumentirano obrazložio razloge zbog kojih je usvojio apelantovu tužbu i poništio akt drugostepenog organa. Štaviše, osim obrazloženja koje je dao Okružni sud, Ustavni sud i sam zapaža da je članom 1. Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti propisano da se upravo tim zakonom propisuju i uređuju uvjeti, osnivanje, način obavljanja zanatsko-preduzetničke djelatnosti, organiziranje preduzetnika i nadzor. Zatim, da je članom 5. istog zakona propisano da fizičko lice koje želi samostalno obavljati preduzetničku djelatnost tu djelatnost prijavljuje nadležnom općinskom organu, i ako ispunjava ostale zakonske uvjete, dobija odobrenje za obavljanje te djelatnosti. Član 13. istog zakona izričito propisuje da preduzetnik može obavljati djelatnost ako dobije rješenje za obavljanje preduzetničke djelatnosti, u skladu sa odredbama ovog zakona. Članom 14. istog zakona decidirano su navedeni uvjeti pod kojima fizičko lice može obavljati preduzetničku djelatnost i to su: 1. da je lice punoljetno i poslovno sposobno; 2. da je državljanin Republike Srpske ili Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno državljanin Bosne i Hercegovine; 3. da mu pravosnažnom odlukom nadležnog organa nije izrečena mjera zabrane obavljanja te djelatnosti: 4. da ispunjava uvjete opće zdravstvene sposobnosti i posebne zdravstvene sposobnosti, ako je to zakonom uvjetovano za obavljanje određenih djelatnosti; 5. da posjeduje opremu, odnosno sredstva rada, kadrove i odgovarajući prostor, osim ako priroda djelatnosti, odnosno poslova to ne zahtijeva. Za apelanta je još relevantno da je stavom 4. istog člana ovog zakona propisano da ako je zakonom propisana odgovarajuća stručna sprema za obavljanje određene djelatnosti, osim uvjeta iz prethodnog stava, podnosilac prijave je dužan priložiti i dokaz da posjeduje odgovarajuću stručnu spremu ili da zaposli lice sa odgovarajućom stručnom spremom.

50. Dalje, članom 17. istog zakona propisano je da fizičko lice koje namjerava obavljati preduzetničku djelatnost za koju nije potreban poslovni prostor (što je apelantov slučaj), u zahtjevu koji podnosi nadležnom općinskom organu za poslove privrede gdje će imati poslovno sjedište, mora navesti: lično ime, broj lične karte i JMB podnosioca zahtjeva; prebivalište i adresu stanovanja; zanimanje, školsku spremu, osim za poslove koji se smatraju starim, umjetničkim zanatima i poslovima domaće radinosti; naziv djelatnosti i firmu; adresu poslovnog sjedišta; datum početka obavljanja djelatnosti; ovjerenu pismenu izjavu da posjeduje opremu, odnosno sredstva rada, kadrove i odgovarajući prostor. Uz zahtjev se podnose dokazi o ispunjenosti uvjeta iz člana 14. ovog zakona, u originalu ili ovjerenim kopijama.

51. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su samo Zakon o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti i uvjeti koje je on postavio relevantni za dobijanje odobrenja za bavljenje djelatnošću taksi prijevoza, što je apelantov slučaj. Zatim, kao što je Okružni sud u presudi od 25. decembra 2006. godine i utvrdio, među navedenim uvjetima ne postoji uvjet da apelant prethodno pribavi saglasnost za taksi stajalište. Štaviše, Ustavni sud zapaža, iako to nije apelantova situacija, da je, prema članu 18. istog zakona, nadležni općinski organ uprave dužan podnosiocu zahtjeva izdati rješenje kojim se odobrava obavljanje djelatnosti (uz ispunjenje nabrojanih uvjeta), čak i u slučaju da je posebnim zakonom ili drugim propisom, kao uvjet, predviđeno pribavljanje posebnog rješenja za obavljanje pojedinih djelatnosti, takvo rješenje nije uvjet za izdavanje rješenja kojim se odobrava obavljanje djelatnosti, nego će se ta činjenica provjeravati zajedno sa utvrđivanjem postojanja uvjeta iz člana 14. stav 1. tačka 5. ovog zakona, tj. posjedovanje opreme, odnosno sredstava rada, kadrova i odgovarajućeg prostora, osim ako priroda djelatnosti, odnosno poslova to ne zahtijeva.

52. Također, Ustavni sud zapaža da je sasvim argumentirano obrazloženje Okružnog suda iz presude od 25. decembra 2006. godine da nikakva uloga udruženja taksi prijevoznika ovim zakonom nije predviđena prije ili u postupku izdavanja odobrenja za bavljenje taksi djelatnošću. Ovo potvrđuje i odredba člana 19. stav 2. navedenog zakona, kojom je propisano da se rješenje kojim se odobrava obavljanje preduzetničke djelatnosti dostavlja, između ostalog, zanatsko-preduzetničkoj komori, koja, dakle, tek nakon donošenja rješenja o odobrenju bavljenja taksi djelatnošću saznaje da je odobrenje izdato novom fizičkom licu, odnosno preduzetniku. Uostalom, i kada bi se zanemarila pravna suština udruženja taksi prijevoznika kao udruženja građana, ostaje činjenica da je članom 48. istog zakona u stavu 1. propisano: «Radi unapređenja, usklađivanja i zastupanja zajedničkih interesa, preduzetnici se mogu udružiti u opštinska udruženja.». Dakle, nikako se ne može zanemariti činjenica da je citiranom odredbom predviđena samo mogućnost, a ne i obaveza udruživanja preduzetnika u općinska udruženja. U tom smislu, Ustavni sud smatra da ne bi trebalo zanemariti ni činjenicu da je Vlada Republike Srpske svojim aktom broj 04/1-012-1340/06 od 8. juna 2006. godine, upućenim Narodnoj skupštini Republike Srpske kao mišljenje o inicijativi jednog narodnog poslanika za izmjenu Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti, koji se pozivao na odredbe čl. 42-43. Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju, usvojila stav da navedenu inicijativu treba odbiti zbog sljedećih razloga: «Ni Zakon o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti, niti Zakon o prevozu u drumskom saobraćaju, ne propisuju da je prilikom izdavanja odobrenja za vršenje taksi prevoza potrebna saglasnost taksi udruženja. Taksi udruženje je udruženje preduzetnika koji obavljaju određenu djelatnost i u okviru iste štite svoja zakonska prava. Ukoliko bi istima bila data mogućnost da daju saglasnost za izdavanje navedenog odobrenja, naše mišljenje je da bi u neravnopravan položaj došla druga 'strukovna udruženja'. Ako drugi preduzetnici imaju pravo, po zakonu, da zapošljavaju radnike, ne vidimo razlog zašto bi od te odredbe bili izuzeti taksi prevoznici.».

53. I kada je riječ o stavu Okružnog suda iz presude od 25. decembra 2006. godine, prema kojem u apelantovom slučaju nisu bili ispunjeni uvjeti da organi uprave, koji su po službenoj dužnosti odlučivali o donošenju rješenja kojim apelantu od 28. decembra 2005. godine po sili zakona prestaje odobrenje za bavljenje taksi djelatnošću, donesu takvu odluku, Ustavni sud nalazi da je ovaj stav iskazan primjenom prava za koju se nikako ne može tvrditi da je bila proizvoljna. Osim razloga koje je Okružni sud naveo, Ustavni sud podsjeća na to da među slučajevima predviđenim u članu 40. Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti, zbog kojih preduzetnik prestaje sa obavljanjem djelatnosti po sili zakona, nije naveden kao razlog neposjedovanje saglasnosti taksi udruženja za taksi stajalište i dodatne oznake, niti nepostupanje po obavezi učlanjivanja u taksi udruženje i izmirivanje obaveza prema tom udruženju.

54. Ustavni sud podsjeća na to da je predmet Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju utvrđivanje uvjeta i načina obavljanja prijevoza lica i stvari motornim, priključnim i zaprežnim vozilima, a ne uvjeta za izdavanje odobrenja za bavljenje djelatnošću taksi prijevoza. Naime, stav 2. člana 8. ovog zakona jasno propisuje da javni prijevoz (među kojim je i taksi prijevoz) mogu vršiti preduzeća i druga pravna lica registrirana za obavljanje ove djelatnosti i fizička lica kao osnovnu djelatnost koja imaju odobrenje od nadležnog organa općine ili grada. Dakle, posjedovanje odobrenja koje je izdao nadležni organ prema Zakonu o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti nesporno je pretpostavka za primjenu Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju na pojedince i pravna lica, kada je riječ o javnom prijevozu, kojim se, prema članu 42. stav 1. tačka 6. ovog zakona, smatra i taksi prijevoz. U pogledu uvjeta i načina obavljanja javnog prijevoza lica i stvari motornim vozilima, za apelantov slučaj relevantni su član 45. st. 1. i 2, te član 46. Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju, kojima su propisane osobine vozila i uvjeti koje vozač mora ispunjavati. U odnosu na način vršenja taksi prijevoza, Ustavni sud zapaža da je relevantan član 47. Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju, kojim je predviđeno da propise o načinu vršenja taksi prijevoza donosi općina ili grad, te da će se propisom općine ili grada urediti naročito: «1. način organizovanja taksi prevoza na području opštine; 2. broj i razmeštaj taksi stajališta, način njihovog korišćenja, uređenja i održavanja, broj taksi vozila na pojedinim taksi stajalištima; 3. način utvrđivanja i naplate cene prevoza, ako se prevozi više lica; 4. način izdavanja dopunskih oznaka za taksi vozila, njihovu veličinu, boju i izgled; 5. prava i dužnosti vozača koji vrši taksi prevoz i lica koja se prevoze taksi vozilom, i 6. dopunski uslovi koje treba da ispunjava vozač i taksi vozilo».

55. Međutim, Ustavni sud, također, zapaža da je Grad Istočno Sarajevo, pozivajući se na ovlaštenje iz člana 47. Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju, svojom Odlukom o taksi prevozu u drumskom saobraćaju, u članu 1. predvidio da se tom odlukom utvrđuju, osim načina, i uvjeti obavljanja taksi prijevoza, iako je imao ovlaštenje urediti samo način obavljanja taksi prijevoza. Zatim da je, između ostalog, u članu 39. iste odluke pod podnaslovom Dopunski uslovi koje treba ispunjavati auto taksi prevoznik i vozilo propisano da radi dobijanja odobrenja za rad kod nadležnog organa uprave, pored uvjeta utvrđenih posebnim propisima, taksi prijevoznik mora priložiti i sljedeće: 1. rješenje – potvrdu o osiguranom mjestu na taksi stajalištu, 2. posebne odredbe za autotaksi prijevoz. Iz navedenog je očigledno da je Grad Istočno Sarajevo izašao iz okvira ovlaštenja iz člana 47. Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju i na drukčiji način regulirao uvjete za izdavanje odobrenja za bavljenje taksi djelatnošću nego što je to učinjeno Zakonom o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i Okružni sud umjesto zakona primijenili odluku kojom je, bez pravnog osnova, uređeno pitanje koje je na drukčiji način uređeno zakonom. Budući da je navedena odluka podzakonski akt i da zakon ima višu pravnu snagu, te da su javne vlasti bile dužne primijeniti zakonsku odredbu kao odredbu više pravne snage u odnosu na odredbe odluke, očigledno je da su organi uprave i Okružni sud u apelantovom slučaju proizvoljno primijenili materijalno pravo.

56. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su sve odluke drugostepenog i prvostepenog upravnog organa, kao i posljednja odluka Okružnog suda, donesene u postupku izvršenja Presude Okružnog suda broj 014-0-U-06-000 149 od 25. decembra 2006. godine, koja nikad nije osporavana niti osporena i za koju je i Ustavni sud u prethodnim stavovima ove odluke zaključio da je donesena bez proizvoljne primjene prava i bez povrede apelantovih ustavnih prava, donesene uz proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

57. Apelant se, također, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana 11. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (pravo na rad). Imajući u vidu zaključak o povredi apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra nesvrsishodnim posebno razmatrati i ove apelantove navode.

VIII.Zaključak

58. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su organi uprave u upravnom postupku i redovni sud u upravnom sporu, arbitrarnom primjenom materijalnog prava, koje se odnosi na zanatsko-preduzetničku djelatnost vršenja javnog taksi prijevoza, utvrdili da apelant prestaje sa obavljanjem djelatnosti po sili zakona iako nisu prestali da postoje prirodni i drugi uvjeti za obavljanje djelatnosti.

59. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

60. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-514/08 (N. Š.) | Sudska praksa | Aktio