Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1493/08 (G. M., S. V., M. K., M. Đ., S. M. i M. P.)

Odluka donesena 09. 02. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Otkaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1493/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 1493/08, rješavajući apelaciju Gorana Mladenovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Mladenovića, Saje Vidović, Milorada Kovačevića, Milorada Đurića, Sretena Mikerevića i Milenka Preradovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-001 144 od 29. februara 2008. godine, presude Okružnog suda u Doboju broj Gž-

636/05 od 1. septembra 2006. godine i presude Osnovnog suda u Derventi broj Rs-29/04 od 1. jula 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Goran Mladenović, Saja Vidović, Milorad Kovačević, Milorad Đurić, Sreten Mikerević i Milenko Preradović (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Dervente, koje zastupa Milenko Ajvaz, advokat iz Dervente, podnijeli su 23. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-001 144 od 29. februara 2008. godine, presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-636/05 od 1. septembra 2006. godine i presude Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-29/04 od 1. jula 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj Rs-29/04 od 1. jula 2005. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata da se poništi rješenje direktora tužene «Unis» Fabrika cijevi AD Derventa (u daljnjem tekstu: tužena) o privremenom udaljenju apelanata sa rada broj 738/04 od 6. jula 2004. godine; rješenje tužene o odbijanju prigovora protiv rješenja o privremenom udaljenju sa posla broj 1043-2/04 od 23. augusta 2004. godine, rješenje o otkazu ugovora o radu apelantima broj 832-1/04 od 28. jula 2004. godine i rješenje o odbijanju zahtjeva za zaštitu prava broj 1084/04 od 7. septembra 2004. godine i da se naloži tuženoj da apelante vrati na poslove i radne zadatke koje su ranije obavljali, u skladu sa njihovom stručnom spremom, te da im naknadi troškove spora u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude. Istom presudom solidarno su obavezani apelanti da tuženoj naknade troškove spora u iznosu od 1.036,00 KM.

3. U obrazloženju presude prvostepeni sud je naveo da iz činjeničnog stanja utvrđenog tokom postupka, proizilazi da su apelanti kao radnici bili u radnom odnosu kod tužene na neodređeno vrijeme. Dalje, apelanti su, kao članovi štrajkačkog odbora, stupili u štrajk 29. juna 2004. godine prema odluci štrajkačkog odbora broj 02-06/04 od 22. juna 2004. godine. Zatim je donesena odluka o dopuni odluke o prestanku rada za vrijeme trajanja štrajka broj 23/04 i 23-01/04 od 30. juna 2004. godine, kojima je predviđeno da se obustavlja rad, za vrijeme trajanja štrajka i da će kapije pogona fizički blokirati kao i blokirati rad u Salonu namještaja i maloprodaji cijevi. Dalje, zahtjevom za ponovno uspostavljanje pregovora, od 6. jula 2004. godine, štrajkački odbor je upozorio da će, ukoliko se zahtjevi radnika ne riješe ili se ne uspostavi dijalog do 9. jula 2004. godine, blokirati kapije fabrike i prodajnih objekata kao i zabraniti ulazak direktoru tužene i predstavnicima «Balkan steel»-a, iako im je rješenjem Republičkog inspektora rada broj 05/5-1.1-173.3-3395/04 od 2. jula 2004. godine bilo naloženo da deblokiraju glavnu kapiju Fabrike šavnih cijevi, Prerade cijevi, Pogona za preradu drveta «Jedinstvo», Salona namještaja i obustave sve aktivnosti kojima sprječavaju rad radnika koji ne učestvuju u štrajku i poslodavca da raspolaže imovinom i sredstvima kojima obavlja djelatnost. Takođe, prvostepeni sud je istakao da su apelanti postupili tako da su blokirali kapije pojedinih pogona tako što su stavili buntove metalnih traka ispred kapija, a neke zaključali vlastitim ključem i katancem, onemogućili rad radnika koji nisu bili u štrajku, te organizovali okupljanje radnika, koji su bili u štrajku, na mjestu koje nije bilo za to određeno. Nakon što su apelanti postupili u skladu sa navedenim odlukama o stupanju u štrajk, direktor tužene donio je tužbom pobijana rješenja zbog učinjenih težih povreda radne obaveze iz člana 91. stav 1. tač. 2., 3., 5. i 6. Zakona o radu («Službeni glasnik RS» br. 38/00, 40/00 i 47/02; u daljnjem tekstu: ZOR) i člana 55. st. 1. i 2. tač. 2., 3., 5. i 6. Pravilnika o radu tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik), a u vezi sa članom 7. st. 1., 2. i 3. Zakona o štrajku («Službeni glasnik RS» br. 10/98; u daljnjem tekstu: Zakon o štrajku). Na kraju, prvostepeni sud je naveo da je odbio tužbeni zahtjev apelanata nalazeći da eventualni formalni nedostaci pobijanih rješenja, na koje ukazuju apelanti, ne opredjeljuju karakter tih rješenja koja suštinski predstavljaju «otkaz ugovora o radu», te kako imaju zakonom propisanu formu i sadrže razloge zbog kojih se otkazuje ugovor o radu, a tužena je tokom postupka dokazala postojanje razloga za otkaz ugovora o radu (izvještajem od 30. juna 2004. godine, odlukom o prestanku rada za vrijeme trajanja štrajka i odlukom o dopuni te odluke, te izjavom rukovodioca maloprodaje, Bose Panić, i drugi dokazi) da su predmetna rješenja zakonita i donesena u skladu sa odredbom člana 1. stav 2., člana 112. stav 1. tačka 3. i člana 115. ZOR.

4. Presudom Okružnog suda broj Gž-636/05 od 1. septembra 2006. godine žalba apelanata je djelimično uvažena i prvostepena presuda ukinuta u pogledu odluke o troškovima postupka te predmet, u tom dijelu, vraćen na ponovno suđenje, dok je u preostalom dijelu žalba apelanata odbijena i prvostepena presuda potvrđena u pogledu odluke o glavnoj stvari. U obrazloženju presude drugostepeni sud je istakao da se polazeći od ukupnih rezultata provedenih dokaza tokom prvostepenog postupka da zaključiti da je direktor tužene prilikom donošenja predmetnih rješenja postupao zakonito, te da navodi žalbe da je tokom postupka donošenja predmetnih rješenja direktor tužene učinio više povreda ZOR-a, Pravilnika i Posebnog kolektivnog ugovora i da je na taj način donio nezakonita rješenja, nisu osnovani.

5. Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-06-001 144 od 29. februara 2008. godine odbio reviziju apelanata izjavljenu protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je istakao da apelanti u reviziji ponavljaju razloge kojima upućuju na formalne nedostatke pobijanih rješenja, ali da ti razlozi, kako su pravilno našli i nižestepeni sudovi, ne mogu ishoditi donošenje drugačije odluke. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da shodno odredbi člana 42. Ustava Republike Srpske radnici imaju pravo na štrajk, pod uslovima utvrđenim zakonom. Takvo pravo, radi zaštite ekonomskih i socijalnih prava, propisano je i odredbom člana 1. Zakona o štrajku, s tim što, saglasno odredbi člana 2. stav 1. istog zakona, radnici slobodno odlučuju o svom učešću u štrajku. Prema odredbi člana 14. Zakona o štrajku, radnik ne može snositi nikakve posljedice za organizovanje i učestvovanje u štrajku koji je sproveden u skladu sa odredbama tog zakona i Kolektivnog ugovora. Odredbom člana 7. Zakona o štrajku propisano je da je štrajkački odbor dužan da štrajk organizuje i vodi tako da se štrajkom ne ugrožava sigurnost ljudi i imovine; da štrajkački odbor i radnici koji učestvuju u štrajku ne mogu sprječavati radnike koji ne učestvuju u štrajku da rade, niti mogu sprječavati poslodavca da raspolaže sredstvima kojima obavlja djelatnost, te da je štrajkački odbor dužan da za vrijeme štrajka sarađuje sa poslodavcem i osnivačem preduzeća u cilju iznalaženja zajedničkog rješenja spora i sprječavanja događaja koji nisu u vezi sa zahtjevima radnika sadržanim u odluci o stupanju u štrajk. Vrhovni sud je naveo da proizilazi da navedene mjere, preduzete od strane štrajkačkog odbora, ne spadaju u krug legitimnih sredstava sindikalne aktivnosti radnika, to jest da su protivne odredbi člana 7. Zakona o štrajku. Dalje, Vrhovni sud je istakao da u uvodu osporenog rješenja o privremenom udaljenju apelanata sa rada broj 738/04 od 6. jula 2004. godine, jasno stoji da ga donosi direktor tužene. Za donošenje ovakvog rješenja direktor poslodavca je ovlašten odredbom člana 119. ZOR, na koju odredbu se direktor i pozvao prilikom njegovog donošenja. Vrhovni sud je napomenuo da načelo kontradiktornosti, i da je predviđeno pravilima disciplinskog postupka, ne podrazumijeva obavezu da se svjedoci, pri utvrđivanju odgovornosti za povredu radne obaveze, neizostavno moraju saslušavati u prisustvu radnika o čijoj odgovornosti se raspravlja, jer to nije propisano nijednom odredbom ZOR, niti Pravilnika, te da osim toga, apelanti tokom postupka, koji je prethodio donošenju nižestepenih presuda, nisu osporavali iskaze svjedoka koji su saslušani kod tužene u postupku donošenja odluke o otkazu ugovora o radu, niti je ta odluka temeljena isključivo na iskazima saslušanih svjedoka.

6. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su apelanti pogrešno interpretirali odredbu člana 54. stav 2. Pravilnika navodeći «da radnik odgovara materijalno, krivično i prekršajno, a ne i disciplinski». Naime, spomenutom odredbom je propisano da je radnik za povredu radnih obaveza odgovoran poslodavcu (što podrazumijeva disciplinsku odgovornost za koju se, u slučaju utvrđene povrede, prema odredbi člana 71. stav 1. tačka 1. Pravilnika, može otkazati ugovor o radu), a u slučaju da je povredom radnih obaveza pričinjena materijalna šteta poslodavcu ili trećem licu, ili je učinjeno krivično djelo ili prekršaj, radnik je odgovoran i materijalno (koja odgovornost je regulisana odredbama čl. 61. i 62. Pravilnika), odnosno krivično i prekršajno (kada se vodi postupak pred nadležnim sudom). Dakle, Vrhovni sud je ocijenio da spomenutom odredbom Pravilnika nije isključena disciplinska odgovornost radnika, kako su to željeli prikazati apelanti. Takođe, Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 57. Pravilnika propisano da radnik u postupku utvrđivanja radne obaveze mora biti saslušan pred organom koji odlučuje o povredi radne obaveze, a odredbom člana 115. stav 1. ZOR, da je poslodavac, u ovakvom slučaju, dužan omogućiti radniku da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti. U konkretnom slučaju apelanti su saslušani pred komisijom koju je formirao direktor. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da o pravima i obavezama radnika odlučuje direktor s tim što navedena ovlaštenja može prenijeti na drugoga u skladu sa članom 103. ZOR. Prema odredbi člana 58. Pravilnika, odluku o tome da li je radnik učinio težu povredu radnih dužnosti donosi direktor ili drugo lice koje on pismeno ovlasti, te iz toga proizilazi da direktor svoja ovlaštenja u pogledu odluka koje se tiču prava i obaveza radnika, kao i utvrđivanja da je radnik počinio težu povredu radne obaveze, može prenijeti na nekog drugog. Shodno tome, kada za donošenje odluke može ovlastiti drugo lice, tim prije može prenijeti i neka druga, manje važna ovlaštenja i obaveze, kao što je saslušanje radnika kojima se stavlja na teret povreda radne obaveze, a što je samo jedna faza u postupku, koja prethodi utvrđivanju odgovornosti. Dalje, ZOR i Pravilnik, ne propisuju, ali i ne zabranjuju, da direktor ovlaštenje i obavezu da sasluša radnika, prenese na nekog trećeg (što može biti i komisija od tri člana, kako je u konkretnom slučaju i učinjeno). U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o postupku za otkaz ugovora o radu zbog učinjene teže povrede radne obaveze, koji se vodi kod poslodavca, a ne o krivičnom postupku, pa suprotno tvrdnji apelanata, nema mjesta poređenju sa krivičnim postupkom, niti analognoj primjeni zakona o krivičnom postupku.

7. Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 60. Pravilnika propisano da poslodavac može dati otkaz ugovora o radu zbog povrede radnih obaveza u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu radnih obaveza i za učionioca, kako propisuje i odredba člana 115. stav 2. ZOR, a kako je i postupila tužena. Istom odredbom Pravilnika je predviđena mogućnost da se otkaz ugovor o radu zbog povrede radnih obaveza može dati i u roku od 30 dana od dana kada je odluka o utvrđivanju povrede radne obaveze postala konačna. Vrhovni sud je naveo da navedenu odredbu treba tumačiti tako da se otkaz ugovora, zbog navedenih razloga, može dati i po isteku roka od 30 dana od dana saznanja za povredu i učinioca, u slučaju kada je za utvrđivanje te povrede potrebno duže vrijeme i kada postupak traje duže od 30 dana u odnosu na dan učinjene povrede i dan saznanja za učinioca, a ne kao obavezu poslodavca da u svakom slučaju vodi odvojen postupak za utvrđivanje povrede radne obaveze poslije čijeg okončanja bi mogao otkazati ugovor o radu. Takođe, Vrhovni sud je ocijenio da odluka kojom se utvrđuje povreda radne obaveze podrazumijeva istovremeno izricanje sankcije, jer donošenje odluke samo o utvrđivanju da je počinjena povreda radnih obaveza, bez sankcije, kako su to željeli prikazali apelanti, pozivom na odredbu člana 60. Pravilnika, ne bi imala nikavog smisla, a to bi uostalom bilo u suprotnosti sa odredbom člana 55. stav 2. Pravilnika i odredbom člana 91. stav 2. ZOR, kao i sa odredbom člana 71. stav 1. tačka 1. Pravilnika i člana 113. stav 1. tačka 1. ZOR. Na kraju, Vrhovni sud je naglasio da je apelantima data mogućnost i oni su izjavili prigovor, koji je odbijen, protiv rješenja o otkazu ugovora o radu, slijedom čega nije povrijeđena ni odredba člana 58. stav 3. Pravilnika.

8. Apelanti se žale da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Takođe, apelanti misle da je Vrhovni sud pogrešno primjenio materijalno pravo sadržano u odredbama ZOR, koje je preuzeto i u odredbe Pravilnika, te da je na taj način došlo do povrede prava na pravično suđenje. Pri tome apelanti ponavljaju argumente koje su iznosili tokom postupka pred redovnim sudovima posebno ističući da u uvodu pobijanog rješenja o otkazu ugovora o radu nije naveden organ koji je donio rješenje, te da su svjedoci saslušani pred Komisijom a da je rješenje o otkazu ugovora o radu apelantima donio direktor tužene, koji ih je po mišljenju apelanata trebao saslušati, te navodeći čitav niz formalnih nedostataka pobijanih rješenja, koji su bili predmet ocjene redovnih sudova tokom postupka okončanog osporenom presudom.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje koja se ogleda u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te o povredi prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1493/08 (G. M., S. V., M. K., M. Đ., S. M… | Sudska praksa | Aktio