Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-158/09 («Metal - Ferrum» d.o.o. Stolac)

Odluka donesena 09. 02. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-158/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 158/09, rješavajući apelaciju «Metal-

Ferrum» d.o.o. Stolac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Metal-Ferruma» d.o.o. Stolac podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 053 0 P 008517 08 GŽ od 12. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 P 008517 07 P od 2. aprila 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Metal-Ferrum» d.o.o. Stolac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Branko Mandrapa, odvjetnik iz Čapljine, podnio je 19. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 053 0 P 008517 08 GŽ od 12. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 P 008517 07 P od 2. aprila 2008. godine.

2. Rješenjem Komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) broj UP/I-06-34-4057/00 od 16. oktobra 2006. godine usvojena je žalba Slaviše Mihića, te je naloženo «Metalu» Stolac da Slaviši Mihiću uspostavi radnopravni status u skladu sa članom 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) u roku od 15 dana od dana prijema rješenja.

3. Rješenjem Federalne komisije za implementaciju člana 143. ZOR-a (u daljnjem tekstu: Federalna komisija) broj 03-34/11-767/06 od 5. januara 2007. godine apelantova žalba je odbijena i potvrđeno je Rješenje Kantonalne komisije broj UP/I-06-34-4057/00 od 16. oktobra 2006. godine. U obrazloženju je navedeno da je Federalna komisija utvrdila da je prvostepena komisija pravilno utvrdila činjenice za uspostavu radnopravnog statusa Slaviše Mihića, te da je pravilno primijenila član 143. ZOR-a. U pouci o pravnom lijeku je navedeno da protiv rješenja komisije nezadovoljna strana može pokrenuti radni spor pred nadležnim općinskim sudom u roku od 30 dana.

4. Općinski sud je, odlučujući po tužbi Slaviše Mihića (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta kao tuženog, donio Presudu broj 53 0 P 008517 07 P od 2. aprila 2008. godine kojom je potvrdio da je tužitelju, upućenom na čekanje posla, prestao radni odnos kod apelanta 5. maja 2000. godine (stav jedan izreke presude), te da je apelant obavezan da tužitelju isplati iznos od 2.581,70 KM od kojeg iznosa se 1.285,30 KM odnosi na otpremninu, a 1.296,40 KM na ime naknade plaće za vrijeme čekanja (od 5. novembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine) sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 24. septembra 2007. godine do isplate (stav dva izreke presude). Apelant je, također, obavezan (stav tri izreke presude) da za tužitelja izvrši uplatu doprinosa za MIO, za razdoblje od 5. novembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine, u iznosu od 457,50 KM u korist Fonda MIO/PIO, te da tužitelju (stav četiri izreke presude) naknadi troškove postupka u iznosu od 1.190,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

5. U obrazloženju presude sud je naveo da je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je tužitelj više od 20 godina bio zaposlen u preduzeću «Metal» d.d. Stolac, da je to preduzeće 12. decembra 1997. godine zaključilo sa «Ferrum-Commerce» iz Makarske Ugovor o osnivanju pod brojem 1/97 apelanta kao društva sa ograničenom odgovornošću (u daljnjem tekstu: Ugovor), pri tome je u osnivanje preduzeća uložio stvari i prava u vrijednosti od 2.861.953, 24 DM a preduzeće «Ferrum-Commerce» iz Makarske uložilo novac u iznosu od 3.000.000,00 KM, da iz uvjerenja Općinskog suda Mostar od 31. januara 2008. godine slijedi da apelant nije pravni sljednik «Metala» d.d. Stolac. Dalje je navedeno da apelant nije postupio po rješenju Kantonalne i Federalne komisije, te da tužitelja nije pozvao na rad, niti mu je isplatio naknadu plaće za vrijeme čekanja posla, ni otpremninu, te nije donio rješenje o prestanku radnog odnosa tužitelja kod apelanta u smislu člana 143. st. 4. i 5. ZOR-a. Istaknuto je da je iz provedenih dokaza utvrđeno da je tužitelj 31. decembra 1991. godine bio zaposlenik poduzeća «Metal» Stolac i da nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, da se blagovremeno obratio poslodavcu zahtjevom za uspostavu radnopravnog statusa 27. januara 2000. godine, da apelant nije pozvao tužitelja na rad ni prije isteka roka iz člana 143. stav

1. ZOR-a, kao ni poslije, da je tužitelj bio u statusu čekanja posla sa 5. novembrom 1999. godine kad je ZOR stupio na snagu, te da mu je, u smislu člana 143. stav 4. ZOR-a, radni odnos prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine.

6. Sud nije prihvatio apelantov prigovor vezan za nedostatak pasivne legitimacije, u smislu da tužitelj nije stekao prava u odnosu na apelanta po osnovu člana 143. ZOR-a. Navedeno je da iz rješenja Federalne komisije proizlazi da je upravo apelant podnio žalbu na rješenje Kantonalne komisije kojim je naložena uspostava radnopravnog statusa tužitelju, te da je apelantova žalba odbijena kao neosnovana. Istaknuto je da je članom 30. Ugovora utvrđeno da su „ugovorne strane saglasne i da se obavezuju da djelatnici poduzeća «Metal» d.d. Stolac koji su bili radno angažirani u ovom preduzeću na dan zaključenja Ugovora zasnuju radni odnos u novoosnovanom društvu «Metal-

Ferrum» d.o.o. Stolac, dok će ostali djelatnici poduzeća «Metal» d.d. Stolac biti primljeni u radni odnos prema ukazanoj potrebi procesa rada sa utvrđenim prioritetom zapošljavanja u odnosu na druge kandidate, pa se slijedom navedene odredbe ima smatrati da je time preuzeta obaveza i prema tužitelju koji nije radio u trenutku osnivanja društva «Metal-Ferrum» d.o.o. Stolac“. S obzirom na odredbu člana 30. Ugovora, te rješenje Federalne komisije od 5. januara 2007. godine, sud je apelantov prigovor ocijenio neosnovanim. Dalje je navedeno da je visina tužbenog zahtjeva utvrđena prema nalazu vještaka finansijske struke, koji je sud ocijenio objektivnim i sačinjenim po pravilima struke, pa je naknadu plaće za vrijeme čekanja posla tužitelju utvrdio u skladu sa članom 143. stav 1. ZOR-a, odnosno u skladu sa Odlukom o najnižoj plaći za zaposlenike («Službene novine FBiH» broj 48/99). Također je navedeno da je visina otpremnine, shodno članu 143. st. 4. i 5. ZOR-a, utvrđena prema visini prosječne plaće isplaćene na nivou Federacije na dan stupanja na snagu ZOR-a, prema podacima koje objavljuje Federalni zavod za statistiku, pomnoženo sa koeficijentom za staž osiguranja tužitelja. Navedeno je da je, u smislu čl. 277. i 279. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), tužitelju dosuđena zakonska zatezna kamata od dana podnošenja tužbe (24. septembra 2007. godine). Odluku o uplati doprinosa za PIO/MIO sud je usvojio pozivajući se na odluku Ustavnog suda od 30. augusta 2005. godine.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 053 0 P 008517 08 GŽ od 12. novembra 2008. godine djelimično je uvažena apelantova žalba pa je prvostepena presuda preinačena u stavu 2. izreke (naknada po osnovu otpremnine i plaće), tako da je umjesto iznosa od 2.581,70 KM tužitelju dosuđen iznos od 2.016,00 KM (jer je smanjen dosuđeni iznos na ime naknade plaće za vrijeme čekanja sa iznosa od 1.296,40 KM na iznos od 730,70 KM), te u stavu 3. izreke presude koji se odnosi na doprinose za PIO/MIO umjesto iznosa od 457,50 KM dosuđen je iznos od 258,00 KM. U ostalom dijelu (st. 1. i 4. izreke) prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje Općinskog suda prema kojem je tužitelj bio zaposlen u preduzeću «Metal» d.d. Stolac od 1973. godine do 1992. godine, kada je napustio Stolac i otišao u izbjeglištvo, da se nakon stupanja na snagu ZOR-a u propisanom roku obratio zahtjevom za uspostavu radnopravnog statusa, a kako poslodavac nije postupio po njegovom zahtjevu, tužitelj je uložio žalbu Kantonalnoj komisiji koja je naložila poslodavcu da tužitelju uspostavi radnopravni status, u skladu sa članom 143. ZOR-a. Istaknuto je da je protiv rješenja Kantonalne komisije žalbu izjavio apelant, ali da je ona odbijena kao neosnovana. Navedeno je da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelant pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, jer iz Ugovora proizlazi da je «Metal» d.d. Stolac kao jedan od apelantovih osnivača u osnivački ulog unio stvari i prava u vrijednosti utvrđenoj elaboratom o procjeni vrijednosti strojeva i opreme i elaboratom o procjeni objekata i uređaja ( član 7. Ugovora), tako da je njegov udio utvrđen u iznosu od 48,8 %, da su članom 20. Ugovora strane preuzele obavezu da osiguraju prava djelatnicima saglasno važećim propisima, a da takva apelantova obaveza proizlazi i iz člana 30. Ugovora.

8. Istaknuto je da su neosnovani navodi žalbe da je sud pogriješio kad je tek na glavnoj raspravi dozvolio provođenje dokaza čitanjem Ugovora, budući da je po utvrđenju Kantonalnog suda prvostepeni sud identično postupio i sa apelantovim dokazom vezanim za uvjerenje Općinskog suda Mostar. Navedeno je da je ovo uvjerenje zatraženo tek 14. januara 2008. godine premda je apelant prigovor pasivne legitimacije istakao još u odgovoru na tužbu 31. oktobra 2007. godine, pa je, po zaključku Kantonalnog suda, i apelant bio u mogućnosti da ovaj dokaz predloži na pripremnom ročištu. Stoga je žalbeni sud zaključio da prvostepeni sud nije počinio povrede odredbi postupka iz čl. 8, 191. stav 4. i 102. stav 2. u vezi sa članom 209. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Istaknuto je da apelantova pasivna legitimacija proizlazi i iz odredbe člana 452. stav 1. ZOO prema kojoj «lice na koje pređe na osnovu ugovora neka imovinska cjelina (zanatska radnja i sl.) pojedinca ili građanskog pravnog lica, ili jedan dio te cjeline, odgovara za dugove koji se odnose na tu cjelinu, odnosno na njen dio, pored dotadašnjeg imaoca i solidarno s njim, ali samo do vrijednosti njene aktive», a da je stavom 2. tog člana propisano da «nema pravnog djejstva prema povjeriocima odredba ugovora kojom bi se isključivala ili ograničavala odgovornost utvrđena u prethodnom stavu». Istaknuto je da u konkretnom slučaju apelant kao novoosnovano preduzeće odgovara i za obaveze svog osnivača, jer se uz prenos imovinske cjeline vrši i prenos dugova vezanih za tu imovinsku cjelinu. Stoga je sud zaključio da se u konkretnom slučaju radi o pristupanju dugu prilikom primanja neke imovinske cjeline, pa je sud ocijenio bez značaja žalbene navode da apelant nije ugovorna strana iz Ugovora, jer apelant odgovara za obavezu svog osnivača koja je očigledno mnogo manja od osnivačkog uloga. Navedeno je da bi suprotno postupanje - preuzimanje imovine bez obaveza - bilo protivno odredbama člana 12. ZOO (načelo svjesnosti i poštenja), člana 13. ZOO (zabrana zloupotrebe prava), člana 16. ZOO (zabrana prouzrokovanja štete) i člana 21. ZOO (primjena dobrih poslovnih običaja). Sud je naveo da je, osim navedenog, svoju pasivnu legitimaciju apelant potvrdio i ulaganjem žalbe na rješenje Kantonalne komisije, pa je ocijenio neprihvatljivim apelantov žalbeni navod da je to učinio zbog toga što mu je rješenje dostavljeno, budući da je rješenje u tom slučaju samo trebalo da vrati na adresu pošiljaoca, a ne da se upušta u meritum stvari. Na kraju je istaknuto da je visina otpremnine za staž osiguranja od više od 20 godina pravilno utvrđena u smislu člana 143. stav 5. ZOR-a, ali da je apelant u žalbi pravilno ukazao da tužitelj ima pravo na naknadu plaće od momenta podnošenja zahtjeva, 27. januara 2000. godine, a ne od dana stupanja na snagu ZOR-a, te je u tom dijelu (naknada plaće i doprinosa za PIO/MIO) prvostepena presuda preinačena prema podacima iz nalaza sudskog vještaka od 18. februara 2008. godine, koji parnične stranke nisu osporile.

9. Apelant smatra da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji apelant prvo navodi hronologiju predmetnog postupka, te ističe da pobijane presude nemaju razloge o odlučnim činjenicama vezano za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu otpremnine i naknade plaće. Navedeno je da sudovi nisu raspravili apelantov prigovor da on nije pasivno legitimiran u predmetnoj parnici, jer apelant smatra da on nije pravni sljednik «Metala» d.d. Stolac, a što, po apelantovom mišljenju, proizlazi iz uvjerenje Općinskog suda Mostar. Stoga, apelant smatra da su sudovi propustili ocijeniti ovaj dokaz u vezi sa drugim i time postupili protivno odredbi čl. 8. i 231. ZPP, jer su odlučujući značaj dali ugovoru o osnivanju apelanta kao društva sa ograničenom odgovornošću i odredbi člana 30. tog ugovora. U daljnjem tekstu apelacije apelant daje svoje tumačenje odredbi Ugovora o osnivanju, ističe da on nije ugovorna strana u tom ugovoru, te da stoga nije dužan ispuniti odredbe ugovora i ističe da su sudovi u ovom dijelu pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, i to odredbe čl. 148, 149. i 452. stav 1. ZOO, te čl. 143, 143.a i 143.c ZOR-a. Navedeno je da, i pod pretpostavkom da odredba člana 30. Ugovora o osnivanju obavezuje apelanta, tužitelj ne spada u kategoriju radnika koja bi potpadala pod primjenu te ugovorne odredbe, jer u vrijeme zaključivanja ugovora nije bio radno angažiran u preduzeću, pa se na njega nije mogla odnositi odredba člana 30. stav 1. Ugovora. Navedeno je da se na tužitelja ne odnosi ni odredba stava 2, kojom je propisano da će ostali radnici «Metala» d.d. Stolac biti primljeni u radni odnos prema ukazanoj potrebi, jer je ugovor zaključen prije stupanja na snagu ZOR-a i njime nije bila preuzeta nikakva obaveza u odnosu na radnike koji su kasnije stekli status radnika na čekanju, a prema kojim je, prema apelantovom mišljenju, obaveza ostala na «Metalu» d.d. Stolac koji se treba smatrati tužiteljevim poslodavcem u smislu člana 143. ZOR-a. Također, apelant smatra da sudovi nisu mogli postupati po tužbi tužitelja, jer su predmet, shodno članu 143. ZOR-a, trebali ustupiti nadležnim komisijama, a budući da je u konkretnom slučaju postupak pred komisijama bio okončan, to je tužitelj trebalo da vodi postupak izvršenja odluka nadležnih komisija, pa apelant smatra da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo jer su odlučivali o zahtjevu o kojem je već pravomoćno odlučeno. Povredu prava na imovinu apelant vidi u činjenici da je obavezan da tužitelju isplati navedene iznose na ime naknade plaća i otpremnine, pa smatra da je time neopravdano lišen imovine.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U kontekstu navedenog, Ustavni sud prvenstveno vezano za apelantove navode da se radi o zahtjevu o kojem je već pravomoćno odlučeno, te da je tužitelj trebalo da vodi postupak izvršenja, zapaža da su redovni sudovi bili upoznati sa činjenicama da su Kantonalna i Federalna komisija donijele rješenja iz svoje nadležnosti. Međutim, očigledno je da redovni sudovi, prilikom prethodnog ispitivanja tužbe, nisu ocijenili da se radi o presuđenoj stvari (za što je neophodno kumulativno ispunjenje triju uvjeta - da postoje identiteti stranaka u istoj ili obrnutoj ulozi, identiteti zahtjeva i identitet činjeničnog osnova). Osim navedenog, Ustavni sud ističe da se iz dostavljene dokumentacije ne može zaključiti da je apelant u postupku pred redovnim sudovima problematizirao ovo pitanje, odnosno isticao ovaj prigovor u ranijim fazama postupka uslijed čega redovni sudovi i nisu mogli raspraviti ovaj apelantov prigovor, pa Ustavni sud, shodno svojoj praksi (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine), zaključuje da je apelant, ukoliko je takve prigovore želio sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom, prigovore morao, bar u suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnim fazama postupka, što prema dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu očigledno nije učinio. Naime, prema stanju spisa apelant je u odgovoru na tužbu isticao prigovor o promašenoj pasivnoj legitimaciji i prigovor o zastari potraživanja a u žalbenom postupku isticao da prvostepena presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, ponovo isticao prigovor o promašenoj pasivnoj legitimaciji, te ukazivao na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava.

14. Dalje, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno apelacionim navodima u osporenim odlukama, detaljno obrazložili zašto su udovoljili tužbenom zahtjevu tužitelja i zašto su zaključili da je upravo apelant pasivno legitimiran u konkretnoj parnici, te su dali razloge kako o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, tako i o visini otpremnine i naknade plaće koje je apelant obavezan isplatiti tužitelju, odnosno doprinosa za PIO/MIO koje je apelant dužan isplatiti nadležnom fondu, a ta visina je utvrđena na osnovu nalaza sudskog vještaka koji, kako je konstatirano u obrazloženju osporenih odluka, parnične stranke nisu osporile. Dalje, Ustavni sud smatra da, suprotno apelacionim navodima, ocjena dokaza u osporenim odlukama (između ostalog, uvjerenja Općinskog suda Mostar i Ugovora) nije izostala i nije bila proizvoljna, niti ima elemenata koji bi ukazivali da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Redovni sudovi su u obrazloženju svojih odluka dali jasne i precizne razloge svojih stavova i logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava, konkretno člana 143. ZOR-a, člana 452. ZOO i ZPP, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.

15. U vezi s tim Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, pa se navodi apelacije da pobijane presude nemaju razloge o odlučnim činjenicama pokazuju u cijelosti paušalnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-158/09 («Metal - Ferrum» d.o.o. Stolac) | Sudska praksa | Aktio