Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1596/08 (R. I.)

Odluka donesena 09. 02. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Penzije
  • Penzija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kamata
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1596/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 1596/08, rješavajući apelaciju Rajka Ilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rajka Ilića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-06-001 663 od 28. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu broj 075-0-P-06-000 043 od 13. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rajko Ilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić-Grada, kojeg zastupa Mirjana Savić, odvjetnica iz Mrkonjić-Grada, podnio je 2. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-06-001 663 od 28. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 075-0-P-06-000 043 od 13. septembra 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 075-0-P-06-000 043 od 13. septembra 2006. godine usvojen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva tako što je Fond PIORS, Filijala Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi), obavezan da apelantu na ime zatezne kamate, na svaki pojedinačan iznos penzije u periodu pobliže navedenom u dispozitivu, isplati ukupan iznos od 2.082,10 KM sa pripadajućom kamatom od 15. juna 2006. godine pa do konačne isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.294,50 KM. Istom presudom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime naknade štete isplati: na ime manje isplaćene penzije u periodu od 1. septembra 2002. godine do 30. septembra 2005. godine iznos od 1.791,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 15. juna 2006. godine u iznosu od 952,00 KM, a što sve ukupno iznosi 2.743,00 KM. Istom presudom odbačen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime naknade štete troškova upravnog postupka isplati iznos od 506,00 KM.

3. U obrazloženju presude Osnovnog suda je navedeno da je sud nakon provedenog postupka utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je tuženi apelantu Rješenjem broj 1032929340 od 9. septembra 2005. godine priznao pravo na starosnu penziju počevši od 1. septembra 2002. godine u iznosu od 274,92 KM mjesečno, koja će na 1. januar 2003. godine iznositi 267,96. KM, na 1. januar 2004. godine 261,00 KM i da će se isplata penzije vršiti od 1. septembra 2002. godine. Osnovni sud je utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je tuženi apelantu na ime isplate penzija za period od 1. septembra 2002. godine do 30. septembra 2005. godine isplatio (jednokratnom isplatom) iznos od 7.221,50 KM. Dakle, utvrđeno je da je među parničnim strankama sporan apelantov zahtjev za isplatu zatezne kamate na svaki pojedinačan iznos penzije u periodu od 1. septembra 2002. godine do 30. septembra 2005. godine, te zahtjev za naknadu štete na ime manje isplaćene penzije za navedeni period i zahtjev za naknadu troškova upravnog postupka.

4. Općinski sud je na temelju nalaza vještaka finansijske struke utvrdio ukupan iznos koji je tuženi dužan isplatiti apelantu na ime zakonske zatezne kamate za periode pobliže navedene u dispozitivu presude, i u tom dijelu je usvojio apelantov tužbeni zahtjev kao osnovan, primjenom člana

277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Općinski sud je ukazao da je tuženi pravilno postupio kada je prema odredbi čl. 162. i 180. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službeni glasnik RS» broj 106/05, prečišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) utvrdio novčane iznose koji pripadaju apelantu na ime penzije po Rješenju broj 1032929340, kojim mu je priznato pravo na starosnu penziju počevši od 1. septembra 2002. godine. S tim u vezi je podsjetio da je odredbom člana 180. navedenog zakona regulisano da se penzije i ostala novčana primanja iz PIO utvrđuju u mjesečnom iznosu i isplaćuju se unazad u tekućem mjesecu za protekli mjesec, da je članom 162. regulisano da se penzije koje se utvrđuju u skladu sa odredbama ovog zakona usklađuju mjesečno, a prema stanju sredstava u Fondu namijenjenih za isplatu penzija, dok je članom 167. istog zakona propisano da pravo na ličnu i porodičnu penziju pripada od dana kada su ispunjeni uslovi za sticanje prava na penziju koji su propisani ovim zakonom. Prema tome, Osnovni sud je zaključio da su obračun i isplata penzije apelantu za period od 1. septembra 2002. godine do 30. septembra 2005. godine vršeni u skladu sa rješenjem Fonda PIO od 9. septembra 2005. godine, odnosno definisanim penzijskim osnovom korigovanim mjesečnim koeficijentom obezbjeđenosti sredstava za isplatu penzija, tj. u skladu sa navedenim odredbama zakona, pa imajući u vidu navedeno, ovaj sud je zaključio da je apelantov zahtjev za naknadu štete na ime manje isplaćene penzije u iznosu od 1.791,00 KM neosnovan jer ne postoje uslovi iz člana 154. ZOO-a, odnosno tuženi nije uzrokovao štetu apelantu zbog manje isplaćene penzije, pa je slijedom toga neosnovan i apelantov zahtjev za isplatu zateznih kamata na ime manje isplaćenih penzija. Osnovni sud je, dalje, odbacio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu troškova upravnog postupka u iznosu od 506,00 KM zbog nenadležnosti za postupanje jer, u smislu člana 106. Zakona o opštem upravnom postupku, o ovim troškovima odlučuje upravni organ. Odluku o troškovima parničnog postupka, koje je tuženi dužan isplatiti apelantu, sud je donio na temelju člana 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

5. Okružni sud je Presudom broj 011-0-Gž-06-001 663 od 28. marta 2008. godine žalbu tuženog uvažio i Presudu Osnovnog suda broj 075-0-P-06-000 043 od 13. septembra 2006. godine preinačio u osporenom dosuđujućem dijelu (stav I) izreke prvostepene presude tako što je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev da mu tuženi za svaki pojedinačni iznos penzije, u periodu pobliže navedenom u dispozitivu prvostepene presude, isplati ukupno 2.082,10 KM sa zateznom kamatom počevši od 15. juna 2006. godine pa do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.294,50 KM. Istom presudom apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena u odbijajućem dijelu (zahtjev za naknadu štete zbog manje isplaćivanih iznosa penzije) i u dijelu kojim je apelantov tužbeni zahtjev odbačen. Također, odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 560,00 KM.

6. Okružni sud je na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku utvrdio da je osnovana žalba tuženog da nije u obavezi isplatiti apelantu zateznu kamatu na svaki pojedinačan iznos penzije u periodu navedenom u dispozitivu u ukupnom iznosu od 2.082,10 KM. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da je, prema odredbi člana 6. stav 2. u vezi sa članom 162. Zakona o PIO-u, tuženom dato ovlaštenje za isplatu penzija koje će se usklađivati mjesečno prema stanju sredstava kod tuženog koja su namijenjena za isplatu penzija, a u slučaju manje raspoloživih sredstava, mjesečni iznosi penzija se utvrđuju na način propisan ovom zakonskom odredbom. Okružni sud je ukazao da je navedena zakonska odredba proizašla iz potrebe da se prava osiguranika usklađuju sa društveno ekonomskom situacijom i mogućnostima društva u oblasti penzijsko-invalidskog osiguranja, odnosno sa raspoloživim sredstvima za tu namjenu. Okružni sud smatra da se na ovaj način ne dira u apelantova stečena prava na penziju, već se samo visina isplate usklađuje sa ekonomskim mogućnostima društva. Ovakav način isplate penzije određen je rješenjem iz kojeg apelant crpi svoje pravo na isplatu penzije. Zbog toga, Okružni sud smatra da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je obavezao tuženog da apelantu isplati zakonsku kamatu za svaki pojedinačan iznos penzije u ukupnom iznosu od 2.082,10 KM za periode pobliže definisane izrekom prvostepene presude, a posebno iz razloga što tuženi nije bio u docnji jer je rješenje u upravnom postupku, kojim je apelantu priznato pravo na starosnu penziju, a koje je apelantu bilo sporno, doneseno 9. septembra 2005. godine i na koje se apelant nije žalio. Osim toga, prema ocjeni suda, tuženi nije u obavezi da plati zakonsku zateznu kamatu apelantu zbog kašnjenja u isplati penzije upravo zbog odredbi člana 6. stav 2. u vezi sa članom 162. Zakona o PIO-u, a da se ovakvim načinom isplate ne stavlja pretjeran teret na pojedinca, penzionera, o čemu je svoj stav dao i Ustavni sud u Odluci broj AP 452/03 od 27. oktobra 2004. godine. Dalje, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je odbio apelantov zahtjev za naknadu štete zbog isplaćivanja penzije u manjem iznosu od iznosa koji je utvrđen apelantovim rješenjem, u iznosu od 1.791,00 KM, jer smatra nelogičnim da se prilikom isplate redovne penzije po koeficijentu u mjesecu u kome se vrši isplata penzije, isplate razlike penzija iz ranijeg perioda vrše po istom koeficijentu. Način isplate penzija je, kako je već navedeno, regulisan odredbom člana 162. Zakona o PIO-u, a isplate zaostalih penzija se vrše po koeficijentu koji je vrijedio u mjesecu kada je trebala biti isplaćena penzija. Okružni sud, također, smatra da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio i apelantov zahtjev za razliku kamata jer apelantu ne pripada zatezna kamata na penzije koje nisu blagovremeno isplaćene iz razloga koje je ovaj sud već obrazložio, a vezano za stav 1. izreke osporene presude. Na osnovu navedenog, Okružni sud je primjenom člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP donio odluku kojom je žalbu tuženog uvažio i osporenu presudu u dosuđujućem dijelu preinačio, a apelantovu žalbu u odnosu na odbijajući dio presude i na dio kojim je odbačen njegov tužbeni zahtjev za naknadu troškova upravnog postupka odbio primjenom člana 226. ZPP i u tom dijelu potvrdio presudu prvostepenog suda.

7. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelant se žali i na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, tj. odredbi Zakona o PIO-u. Apelant u apelaciji navodi hronološki tok postupka koji je pokrenuo radi ostvarivanja prava na starosnu penziju. S obzirom na to da mu je rješenjem od 9. septembra 2005. godine priznato pravo na penziju, te da mu je tuženi isplatio sve zaostale penzije od podnošenja zahtjeva 1. septembra 2002. godine, smatra da je osporenom presudom Okružnog suda proizvoljno primijenjeno materijalno pravo jer je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata, na koje tvrdi da ima pravo u smislu odredbi čl. 277. i 278. ZOO-a. Ističe da je neprihvatljiv stav Okružnog suda da Fond PIO isplaćuje penzije prema sredstvima kojima raspolaže i da nije dužan da isplaćuje zatezne kamate, jer je, kako navodi, morao voditi računa i o dugovanjima po osnovu zakonskih kamata. Apelant, također, smatra da ima pravo i na naknadu štete na ime manje isplaćene penzije kao i troškove upravnog postupka. Ističe: da ako je zakonska obaveza da tuženi isplaćuje penziju u skladu sa visinom prikupljenih novčanih sredstava, onda je u obavezi da svaki mjesec donese rješenje kojim će regulisati visinu penzije, imajući u vidu da je rješenje sa utvrđenim iznosom pravosnažno i izvršno, onda je i u obavezi da isplaćuje penzije utvrđene takvim rješenjem.

8. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službeni glasnik RS» broj 106/05 -prečišćeni tekst) u relevantnom dijelu glasi: Član 162.

Penzije koje se utvrđuju u skladu sa odredbama ovog zakona usklađuju se mjesečno, a prema stanju sredstava u Fondu namijenjenih za isplatu penzija.

Ako Fond ne raspolaže sredstvima za penzije koja su jednaka rashodima, vršiće se ponovni obračun penzija tako što će se iznos penzije za taj mjesec pomnožiti sa određenim koeficijentom.

Sredstva za penzije uključuju sredstva prikupljena po osnovu doprinosa, naknada iz budžeta Republike i ostalih prihoda Fonda (u daljem tekstu: raspoloživa sredstva). Rashodi (u daljem tekstu: rashodi) uključuju troškove obrade penzija kao i troškove tehničkih usluga Fonda (u daljem tekstu: administrativni troškovi), te iznos penzija utvrđen u skladu sa ovim zakonom za mjesec za koji se vrši isplata penzija.

U slučaju kada su raspoloživa sredstva manja od rashoda, koeficijent iz stava 2. ovog člana utvrđuje se tako što se sredstva potrebna za administrativne troškove i sredstva potrebna za isplate svih penzija do najnižeg iznosa za taj mjesec oduzimaju od raspoloživih sredstava. Iznos penzija potreban za isplatu penzija na nivou najniže penzije svim penzionerima utvrđuje se tako što se broj korisnika penzije pomnoži sa iznosom najniže penzije iz člana 90. stav 2. ovog zakona. Iznos preostao nakon oduzimanja administrativnih troškova i najnižih penzija od sredstava raspoloživih za taj mjesec dijeli se sa iznosom potrebnim za isplatu penzija svim penzionerima za taj mjesec, u iznosu koji utvrđuje ovaj zakon, nakon oduzimanja iznosa administrativnih troškova i iznosa potrebnog za isplatu penzija na nivou najniže penzije svim penzionerima. Kada su raspoloživa sredstva manja od rashoda, sve penzije, izuzev najniže penzije, množe se sa koeficijentom iz stava 3. ovog člana. Koeficijent se primjenjuje na razlike između svake pojedinačne penzije u iznosu potrebnom u skladu sa ovim zakonom za mjesec za koji se vrši isplata penzija i najniže penzije.

U slučaju kada su raspoloživa sredstva veća od rashoda, koeficijent iz stava 2. ovog člana utvrđuje se tako što se od raspoloživih sredstava oduzimaju sredstva potrebna za administrativne troškove. Iznos dobijen oduzimanjem sredstava potrebnih za pokrivanje administrativnih troškova od raspoloživih sredstava dijeli se sa iznosom potrebnim za isplatu penzija svim penzionerima za taj mjesec, a na temelju penzije u iznosu utvrđenom u skladu sa ovim zakonom, nakon oduzimanja administrativnih troškova.

Kada su raspoloživa sredstva veća od rashoda, koeficijent se primjenjuje na sve penzije. Svaka pojedinačna penzija utvrđena u skladu sa ovim zakonom množi se sa koeficijentom iz stava 5. ovog člana.

Član 167. stav 1.

Pravo na ličnu i porodičnu penziju pripada od dana kada su ispunjeni uslovi za sticanje prava koji su propisani ovim zakonom.

Član 180.

Penzija i ostala novčana primanja iz penzijskog i invalidskog osiguranja utvrđuju se u mjesečnom iznosu i isplaćuju se unazad, u tekućem mjesecu za protekli mjesec.

Dospjela primanja iz stava 1. ovog člana koja nisu mogla biti isplaćena zbog okolnosti koje je prouzrokovao korisnik primanja ne mogu se naknadno isplatiti.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su redovni sudovi u osporenim odlukama na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, naročito zbog toga što odredbama Zakona o PIO-u nije propisano pravo na isplatu zatezne kamate. Osim toga, Ustavni sud smatra da je Okružni sud jasno ukazao i na činjenicu da tuženi nije bio u docnji jer je rješenje u upravnom postupku kojim je apelantu priznato pravo na starosnu penziju, Rješenje broj 1032929340, i koje je apelantu bilo sporno i zbog kojeg je pokrenuo upravni spor doneseno 9. septembra 2005. godine, na koje se apelant nije žalio. Ustavni sud, također, uočava da su sudovi argumentirano obrazložili da je apelantu Fond PIO isplatu penzije vršio u skladu sa rješenjem od 9. septembra 2005. godine, odnosno definisanim penzijskim osnovom korigovanim mjesečnim koeficijentom obezbjeđenosti sredstava za isplatu penzija, pa imajući u vidu navedeno, redovni sudovi su zaključili da je apelantov zahtjev za naknadu štete zbog isplaćivanja penzije u manjem iznosu od iznosa koji je utvrđen apelantovim rješenjem u iznosu od 1.791,00 KM neosnovan jer ne postoje uslovi iz člana 154. ZOO-a, odnosno tuženi nije uzrokovao štetu apelantu zbog manje isplaćene penzije, pa je slijedom toga neosnovan i njegov zahtjev za isplatu zateznih kamata na ime manje isplaćenih penzija. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1596/08 (R. I.) | Sudska praksa | Aktio