Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1637/08 (V. G.)

Odluka donesena 09. 02. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1637/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 1637/08, rješavajući apelaciju Vlade Galića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vlade Galića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000573 od 18. marta 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-06-000364 od 9.

novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj P-123/05 od 9. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vlado Galić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kočerina, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija «Glavović & Humačkić» - advokati Aid Glavović i Jasmin Humačkić iz Mostara, podnio je 4. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000573 od 18. marta 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-06-000364 od 9. novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P- 123/05 od 9. juna 2006. godine.

2. Apelant je 27. juna 1991. godine, kao radnik u Rudnicima Boksita d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: tuženi), obavljajući poslove jamskog kopača doživio tešku tjelesnu povredu kada se na njega srušio materijal iz krovine.

3. Općinski sud je 19. septembra 2002. godine donio Presudu broj P-209/00 kojom je tuženi obavezan apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 24.700,00 KM umanjeno za iznos od 18.461,53 KM, koji je apelant primio na temelju kolektivnog osiguranja, te je time apelantu obavezan isplatiti iznos od 6.238,47KM sa zakonskom zateznom kamatom. Stavom dva presude tuženi je obavezan na ime naknade materijalne štete u vidu izgubljene zarade za period od 1. augusta 1991. godine do 27. decembra 1991. godine isplatiti iznos od 610,00 KM mjesečno, sa zakonskom zateznom kamatom. Stavom tri presude apelantu je odbijen ostatak tužbenog zahtjeva kojim je tražio naknadu materijalne štete u vidu novčane rente u iznosu od 610,00 KM mjesečno, počevši od 28. decembra 1991. godine. Stavom četiri presude tuženi je obavezan naknaditi apelantu troškove parničnog postupka.

4. Kantonalni sud je 29. januara 2003. godine donio Presudu broj Gž-5/03 kojom je apelantova žalba uvažena i prvostepena presuda u odbijajućem dijelu (stav tri izreke), u kojem je apelantu odbijen višak tužbenog zahtjeva za isplatu naknade nematerijalne štete preko dosuđenog iznosa od 6.238,47 KM, te zahtjeva za isplatu novčane rente kao i u dijelu odluke o troškovima postupka, ukinuta i predmet u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak i odluku. Prvostepena presuda je u dosuđujućem dijelu u stavovima jedan i dva izreke ostala neizmijenjena.

5. U ponovnom postupku Općinski sud je 9. juna 2006. godine donio Presudu broj P-123/05 kojom je tuženi obavezan apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 18.461,53 KM umanjeno za iznos osigurane svote od 61,50 KM temeljem kolektivnog osiguranja, te je time tuženi dužan isplatiti apelantu iznos od 18.400,03 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe, tj. od 9. maja 1995. godine pa do konačne isplate. Istom presudom tuženi je obavezan apelantu, na ime naknade materijalne štete - izgubljene zarade, isplatiti iznos od 14.504,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dospijeća svakog pojedinog obroka pa do konačne isplate, na način pobliže preciziran dispozitivom navedene presude. Preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 23.095,97 KM je odbijen. Navedenom presudom tuženi je obavezan apelantu isplatiti troškove parničnog postupka.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da je u ponovnom postupku nakon izvedenih dokaza utvrdio da je tuženi od 1. septembra 1991. godine do 1. januara 1992. godine zaključio ugovor o kolektivnom osiguranju radnika od posljedica nesretnog slučaja, odnosno da je premija isplaćivana iz sredstava radne organizacije, što parnične stranke tijekom postupka nisu niti osporavale. Dalje, Općinski sud je naveo da, s obzirom na to da je u postupku utvrđeno: «[…] da je premija isplaćivana iz sredstava Radne organizacije, to se ostvarena naknada nematerijalne štete na temelju kolektivnog osiguranja radnika (iznos od 240.000,00 YU DIN konverzijom u domaću valutu jednak je iznosu u od 61,50 KM), ima odbiti od dosuđenog iznosa na ime naknade nematerijalne štete (24.700,00 KM) odnosno odbijajućeg iznosa 18.461,53 KM, tako da je tuženik dužan tužitelju isplatiti iznos od 18.400,03 KM».

7. Presudom Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-06-000364 od 9. novembra 2006. godine djelimično je uvažena apelantova žalba i prvostepena presuda u stavu jedan izreke je preinačena na način da je tuženi dužan apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 23.761,53 KM umjesto ranije dosuđenih 18.400.03 KM. Stavom dva navedene presude djelimično je uvažena žalba tuženog i prvostepena presuda u stavu dva izreke je preinačena na način da je tuženi dužan apelantu na ime naknade materijalne štete - neisplaćenih plaća za period od 1. septembra 2001. godine pa do 1. decembra 2005. godine isplatiti ukupan iznos od 14.199,00 KM umjesto ranije dosuđenih 14.504,00 KM. Istom presudom odbijen je apelantov zahtjev za isplatu neisplaćene plaće za 12. mjesec 2005. godine u iznosu od 305,00 KM, kao i zahtjev za isplatu plaća počevši od 1. januara 2006. godine pa ubuduće u iznosu od po 305,00 KM. U ostalom dijelu žalbe stranaka su odbijene i potvrđena prvostepena presuda.

8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelant u žalbi naveo da je prvostepena presuda u odbijajućem dijelu rezultat pogrešne primjene materijalnog prava jer je prvostepeni sud sve vrijeme postupka pogrešno smatrao da apelant traži naknadu štete po osnovu kolektivnog osiguranja, pa je kao osnov uzeo utvrđenu vrijednost od 24.700,00 KM. Dalje, da je apelant istakao da mu pripada naknada iz osnova povrede na radu, te da mu je zbog toga trebalo dosuditi pravičnu novčanu naknadu u iznosima i prema kriterijima koje je zauzeo Vrhovni sud FBiH. Kantonalni sud je u postupku utvrdio da je apelant osnovano u žalbi istakao da prvostepeni sud pogrešno smatra da je tražio naknadu štete po osnovu kolektivnog osiguranja, a ovo stoga što iz stanja spisa proizlazi da apelant traži naknadu štete po osnovu zadobivenih povreda na radu, pa mu zbog toga i treba dosuditi naknadu nematerijalne štete u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka, te kriterijima Vrhovnog suda za dosuđivanje naknade nematerijalne štete. S obzirom na navedeno, «uzimajući u obzir nalaz i mišljenje vještaka po kome je apelantu utvrđen stepen umanjene životne aktivnosti od 45%, a pridržavajući se najnovijih kriterija sudske prakse pri dosuđivanju naknade nematerijalne štete, Kantonalni sud je apelantu na ime naknade štete na ime duševnih bolova zbog umanjene životne aktivnosti utvrdio iznos od 27.000,00 KM». Dalje, Kantonalni sud je naveo da je tuženi u žalbi protiv prvostepene presude osnovano istakao da apelantu ne pripada pravo na isplatu plaće za 12. mjesec 2005. godine pa ubuduće, odnosno od 1. januara 2006. godine pa ubuduće u mjesečnom iznosu od po 305,00 KM. Naime, Kantonalni sud je naglasio da iz stanja spisa proizlazi da je apelant pozvan da se javi na posao 30. novembra 2005. godine, što apelant u postupku nije osporio, već je samo istakao da mu nije ponuđeno odgovarajuće radno mjesto. Najzad, Kantonalni sud je naveo da, s obzirom na to da je tuženi pozvao apelanta na posao, a apelant odbio to da prihvati, a nije ničim dokazao da mu nije nuđeno odgovarajuće radno mjesto, ovaj sud je žalbu tuženog djelimično uvažio i odbio dio apelantovog zahtjeva za naknadu materijalne štete, tj. isplatu plaće za 12. mjesec 2005. godine pa ubuduće, odnosno od 1. januara 2006. godine pa ubuduće.

9. Vrhovni sud je 18. marta 2008. godine donio Presudu broj 070-0-rev-07-000573 kojom je odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda.

10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da «iz brojne dokumentacije u spisu proizilazi da tuženik jeste pozivao tužitelja na posao». Vrhovni sud je naveo da su tačni navodi tuženog, te da je apelant i ranije obavještavan o pozivu na posao: «[…] što proizilazi iz dopisa njegovog punomoćnika upućenog tuženom na ruke direktora od 19. decembra 2005. godine, a u kome se izričito navodi kako je apelant pokušavao ranije vansudski rješiti svoj radno-pravni status jer se 1996. godine obraćao tuženom tražeći da mu se dodjeli garaža uz upravnu zgradu preduzeća u Širokom Brijegu, a zakupnina bi se kompenzirala od utvrđenog iznosa naknade, odnosno, oštećenja». Istim dopisom apelantov punomoćnik je potvrdio: «[…] da je apelant primio poziv od 30. novembra 2005. godine uz upozorenje direktoru tuženog da je to prvi poziv koji je revident primio. Tvrdi da se javio na posao i da mu je ponuđen posao koji ne odgovara njegovim radnim i zdravstvenim sposobnostima tražeći ujedno odgovarajuće rješenje u kojem će se precizno navesti poslovi na koje revident treba da bude raspoređen u skladu sa njegovim radnim i zdravstvenim sposobnostima». Vrhovni sud je naveo da je apelant nakon nesreće primao punu plaću do 31. jula 1991. godine, kao i pomoć i troškove liječenja od 4. septembra 1996. godine pa do 5. decembra 2001. godine. Također, Vrhovni sud je istakao da je apelant dobio i kolektivno osiguranje kao i jednokratnu pomoć iz sredstava zajedničke potrošnje, te su mu participirani troškovi banjskog liječenja, a tuženi je kao preduzeće počeo raditi od 1. septembra 2001. godine. Vrhovni sud je naglasio da iako apelant od povrede više nikada nije radio, on je ipak dobio prenadležnosti do decembra 2005. godine. Najzad, Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa nije vidljivo šta se kasnije događalo, odnosno da li je apelant i dalje u radnom odnosu i koji je njegov status. Naime, Vrhovni sud je naglasio da, u skladu sa članom 4. Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99 i 32/00), zaposlenikom se smatra fizičko lice koje je zaposleno na osnovu ugovora o radu. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je istakao da se apelant još uvijek smatra zaposlenikom na neodređeno vrijeme. Također je navedeno: «Međutim, obaveza radnika je da radi u skladu sa kolektivnim ugovorom, ugovorom o radu, pravilnikom o radu pa se i plaća i naknada plaća shodno članu 68. Zakona o radu, utvrđuju kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Ako zaposlenik ne radi, ne može ni primati plaću ukoliko za to ne postoje opravdani razlozi a oni nisu dokazani». Vrhovni sud je istakao da su apelantove tvrdnje o nuđenju neadekvatnog posla paušalne, te da ih u nije dokazao u skladu sa članom 123. stav 1. ZPP, kojim je propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, za razliku od tuženog koji je i preko svjedoka, a i materijalnom dokumentacijom dokazao da jeste nudio posao apelantu, da je pozivao apelanta da dođe, a da je apelant umjesto razgovora o poslu pregovarao o kompenzaciji svojih potraživanja dobijanjem garaže od tuženog. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio: «Kada je apelant odbio posao i on je izgubio pravo na daljnje potraživanje štete jer je više i ne trpi zbog razloga koji su ranije opravdavali njegova potraživanja».

11. Apelant smatra da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je primjena prava bila očigledno proizvoljna u pogledu njegovog prava na rentu u vidu izgubljene zarade počevši od 1. decembra 2005. godine. Dalje, navodi da prvostepeni sud nije dao ocjenu provedenih dokaza u pogledu činjenica kojima je utvrdio da mu je nuđen posao koji odgovara njegovim sposobnostima i da je odbio ponuđeni posao. Također, apelant navodi da: «[…] mu nije prestao radni odnos što je notorna činjenica, a što u svom obrazloženju ne spori ne Vrhovni sud, pa je nejasno na osnovu čega to Kantonalni i Vrhovni sud poprimaju dokazanim i osnovanim da apelantu ne pripada pravo na rentu počev od 1. januara 2006. godine». Apelant ističe da je obrazloženje presude Vrhovnog suda pravno neprihvatljivo jer je primjena prava u konkretnom slučaju bila očigledno proizvoljna. Također je istakao da je Vrhovni sud: «[…] pogrešno ocijenio dopis punomoćnika apelanta od 19. decembra 2005. godine, upućenog na ruke direktora tuženog, jer iz navedenog dopisa apsolutno ne proizilazi da je apelant od strane tuženog i prije poziva od strane tuženog od 30. novembra 2005. godine obavještavan da se vrati na posao radi rješavanja njegovog radno pravnog statusa». Najzad, apelant je naveo da Vrhovni sud nije naveo iz koje «brojne dokumentacije u spisu proizilazi da je tuženi pozvao apelanta na posao», a posebno iz čega je utvrdio da mu je nuđen odgovarajući posao. Apelant navodi da mu je pobijanom odlukom onemogućeno da ostvari svoje pravo na imovinu koja se sastoji od novčanog iznosa u vidu rente zbog izgubljene zarade, što mu je tuženi bio dužan isplaćivati na ime naknade materijalne štete.

12. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 123.

(1)Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Također, apelant navodi da prvostepeni sud nije dao ocjenu provedenih dokaza u pogledu činjenica kojima je utvrdio da mu je nuđen posao koji odgovara njegovim sposobnostima i da je odbio ponuđeni posao. Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 417/04 od 23. marta 2005. godine, stav 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 32/05). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su nadležni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge na osnovu kojih smatraju da je tuženi apelantu nudio posao, a da je apelant odbio ponuđeni posao. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedena obrazloženja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi i ona u potpunosti zadovoljavaju standarde člana 6. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.

18. U odnosu na apelantove navode da Vrhovni sud nije naveo iz koje «brojne dokumentacije u spisu proizilazi da je tuženi pozvao apelanta na posao», a posebno iz čega je utvrdio da mu je nuđen odgovarajući posao, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje presude uputio apelanta na obrazloženje drugostepenog suda u kojem su detaljno obrazloženi ovi navodi, a koje je ovaj sud u potpunosti prihvatio. Najzad, Vrhovni sud je zaključio da su apelantove tvrdnje o nuđenju neadekvatnog posla paušalne, te da ih nije dokazao u skladu sa članom 123. stav 1. ZPP, «za razliku od tuženog koji je svoje navode u postupku dokazao». Također, Ustavni sud zapaža da apelant u svojoj apelaciji ne navodi koji je to ponuđeni posao i zbog čega je on neodgovarajući. Konačno, Ustavni sud konstatira da nije na Ustavnom sudu da utvrđuje koji je posao ponuđen apelantu. S tim u vezi, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.

19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1637/08 (V. G.) | Sudska praksa | Aktio