Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1645/08 (H. S.)

Odluka donesena 09. 02. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kolektivni ugovor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1645/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP-1645/08, rješavajući apelaciju Hazima Samardžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hazima Samardžića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-07-000325 od 15. aprila 2008. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Rsž-616/05 od 20. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hazim Samardžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Omer Abdagić advokat iz Cazina, podnio je 4. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-07-000325 od 15. aprila 2008. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Rsž-616/05 od 20. decembra 2006. godine. Apelant je dopunio apelaciju 26. juna 2008. godine.

2. Apelant je pokrenuo parnični postupak protiv Unsko sanskog kantona Bihać, (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i JU „I srednje škole“ Cazin (u daljnjem tekstu: drugotužena) radi isplate razlike plaća, naknada za topli obrok i regresa, a u smislu Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u F BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), jer mu je navedeno isplaćivano u manjem iznosu.

3. Presudom Općinskog suda, broj Rs-1/05 od 13. maja 2005. godine, drugotužena je obavezana isplatiti apelantu po osnovu razlike neisplaćene plaće za period januar-decembar 2001. godine i 2002. godine, po osnovu razlike neisplaćene naknade za topli obrok za isti period i po osnovu neisplaćene naknade za godišnji odmor-regres za 2001. i 2002. godinu, ukupan iznos od 36.533,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama u iznosima i vremenskim periodima preciziranim izrekom prvostepene presude.

4. U obrazloženju presude Općinski sud se pozvao na odredbu člana 27. Kolektivnog ugovora kojim je propisano, da je osnovna plaća najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti za rad na poslovima pripadajućeg platnog razreda, za puno radno vrijeme i normalne uslove i rezultate rada. Osnovna plaća zaposlenika čini vrijednost koeficijenta složenosti poslova platnog razreda u koji je postavljen zaposlenik, umnožen sa utvrđenom osnovicom za plaću. Općinski sud je istakao da je u toku postupka utvrđeno da je apelant zaposlenik tužene koja je javna ustanova i ima svojstvo pravnog lica. Dalje je sud utvrdio da je tužena apelantu isplaćivala plaće u skladu sa Pravilnikom o utvrđivanju kriterija za utvrđivanje plaća i drugih ličnih primanja radnika u ustanovama srednjeg obrazovanja (u daljnjem tekstu: Pravilnik), te da obračun plaća nije vršen u skladu sa članom 28. Kolektivnog ugovora kojim je propisano da je osnovica za obračun plaće najniža plaća zaposlenika u srednjoj školi, koja ne može biti manja od 70% prosječne plaće u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, računajući od dana primjene Kolektivnog ugovora (stupio na snagu u drugoj polovini decembra 2000. godine). Osnovica za plaće i koeficijent složenosti poslova zaposlenicima u srednjim školama utvrđuje se svaka tri mjeseca aktom vlade nadležnog kantona na osnovu usaglašenog prijedloga kantonalnog ministarstva za finansije i ministra obrazovanja i sindikata. Stavom 3. odredbe člana 28. Kolektivnog ugovora propisano je da plaća zaposlenicima u srednjim školama utvrđena na način iz stava 2. predmetnog člana ne može biti manja od plaća službenika organa uprave iste školske spreme i iste složenosti poslova. U odnosu na takav stav iz člana 28. Kolektivnog ugovora, odredbom člana 157. stav 2. tačka 2. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima) utvrđen je koeficijent za službenike visoke školske spreme, koju školsku spremu ima apelant u visini 6,0 do 7,0.

5. Općinski sud je na osnovu navedenih odredbi i nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je apelant u utuženom periodu primao novčana sredstva na ime plaća, toplog obroka i regresa ali da je, imajući u vidu odredbe Kolektivnog ugovora i Zakona o radnim odnosima, tužena apelantu isplaćivala manje iznose plaće i pripadajućih naknada. Zbog toga, sud je udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu, te obavezao tuženu da apelantu isplati iznose navedene u dispozitivu presude. Općinski sud je istakao da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani Unsko sanskog kantona s obzirom da samo javna ustanova, u ovom slučaju škola, može odgovarati za obavezu prema svojim radnicima.

6. Odlučujući o žalbi drugotužene protiv presude Općinskog suda, broj Rs-1/05 od 13. maja 2005. godine, Kantonalni sud je presudom, broj Rsž-616/05 od 20. decembra 2006. godine, žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da se tužbeni zahtjev apelanta za isplatu razlike plata i troškova parničnog postupka, odbija kao neosnovan, a kamata na dosuđene iznose naknada toplog obroka i regresa dosuđuje počev od dana 14. oktobra 2003. godine, umjesto od datuma dosuđenih izrekom prvostepene presude, te da svaka stranka sama snosi svoje troškove postupka. U preostalom dijelu žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda.

7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je predmet tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari isplata razlike plaće i to razlike između isplaćene plaće i plaće koju bi apelant ostvario da je obračun i isplata izvršena u skladu sa članom 28. Kolektivnog ugovora, te isplata razlike toplog obroka i naknade regresa. Do iznosa na ime razlike plaće prvostepeni sud je došao na način što je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke koji je za osnovicu prilikom obračuna uzeo iznos od 70% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, kako je to određeno članom 28. Kolektivnog ugovora a potom osnovicu množio koeficijentom 6 koji je određen članom 157. Zakona o radnim odnosima za uposlenike sa visokom stručnom spremom, a koju spremu ima apelant.

8. Kantonalni sud je citirao član 28. Kolektivnog ugovora i u skladu sa citiranom odredbom konstatovao da je sasvim nesporno, a kako je to utvrdio i prvostepeni sud, da Vlada Unsko-sanskog Kantona nije na osnovu usaglašenog prijedloga Kantonalnog ministra za finansije i ministra obrazovanja i sindikata, svaka tri mjeseca utvrđivala osnovicu za plate i koeficijent složenosti poslova zposlenicima u srednjim školama, dakle nije postupljeno u smislu stava 2. člana 28. Kolektivnog ugovora. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pogrešno tumačio citiranu odredbu Kolektivnog ugovora kada je uslijed toga što Vlada kantona nije odredila koeficijent i osnovicu za zaposlenike u srednjem obrazovanju u ovoj pravnoj stvari uzeo koeficijent iz Zakona o radnim odnosima. Kantonalni sud je konstatovao da se Zakon o radnim odnosima, ne može se primjenjivati na zaposlenike u obrazovanju jer su ovim Zakonom uređena osnovna prava, obaveze odgovornosti, plaće i druge naknade iz radnog odnosa službenika u organima uprave, a apelant nije zaposlenik kod organa uprave nego kod tužene, koja je javna ustanova i na čije se uposlenike u pogledu prava i obaveza primjenjuje Zakon o radu.

9. Kantonalni sud je zaključio da je apelant morao u skladu sa članom 28. Kolektivnog ugovora, dokazati da su njegove isplaćene plaće za utuženi period isplaćene u manjem iznosu od plaće uposlenika u organima uprave iste stručne spreme i složenosti poslova, jer je Kolektivnim ugovorom zaposlenicima u obrazovanju zagarantovano da ne mogu u pogledu visine plaće biti dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na zaposlenike u organima uprave sa istom stručnom spremom i složenosti poslova. Obzirom da apelant nije dokazao da je za utuženi period primao plaću u manjem novčanom iznosu od zaposlenika u organima uprave sa istom stručnom spremom i složenosti poslova, Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev apelanta za isplatu razlike plaća kao neosnovan. Nadalje, po mišljenju Kantonalnog suda pogrešan je zaključak prvostepenog suda kada je kamatu na dosuđene iznose naknade toplog obroka i regresa dosudio počev od prvog u mjesecu za prethodni mjesec. Naglašeno je da se radi o povremenim novčanim davanjima na koja davanja kamata, u smislu odredbe člana 279. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), teče od dana kada je postavljen zahtjev sudu za njihovu isplatu, odnosno 14. oktobra 2003. godine.

10. Odlučujući o reviziji apelanta, protiv presude Kantonalnog suda, broj Rsž-616/05 od 20. decembra 2006. godine, Vrhovni sud donio je presudu, broj 070-0-Rev-07-00325 od 15. aprila 2008. godine, kojom je reviziju odbio kao neosnovanu.

11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da drugostepeni sud nije počinio povredu odredaba parničnog postupka što o žalbi nije odlučivao na osnovu održane rasprave radi ponovnog izvođenja već izvedenih dokaza jer iz dokaza koje je apelant predložio na pripremnom ročištu drugačije činjenično stanje se nije ni moglo utvrditi. Također je istaknuto da drugostepeni sud nije pogrešno primijenio materijalno pravo kad je odbio tužbeni zahtjev apelanta u dijelu koji se odnosi na isplatu razlike plaća budući da apelant nije dokazao da je, u smislu člana 28. Kolektivnog ugovora, u spornom periodu primao manju plaću od plaće službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova. Vrhovni sud je konstatovao da je ispravna konstatacija drugostepenog suda da se u konkretnom predmetu nije mogao primijeniti Zakon o radnim odnosima kako je to učinio prvostepeni sud, odnosno vještak finansijske struke po uputama suda, te visinu plaće apelanta u spornom periodu upoređivao sa plaćom službenika federalnih organa uprave, umjesto da ih, primjenom člana 28. stav

3. Kolektivnog ugovora, usporedi sa plaćama službenika iste stručne spreme i složenosti poslova kantonalnih organa uprave. Vrhovni sud je na kraju istakao da je pravilan stav drugostepenog suda kada konstatuje da apelant nije sudu predočio ni jedan dokaz koji bi upućivao da je njegova plaća koju je primao po utvrđenim kriterijima bila manja od plaće odgovarajućeg službenika kantonalnog organa uprave. Dakle apelant nije ponudio dokaze iz kojih proizilazi da je plaća koju je primao po koeficijentima iz Pravilnika tužene o utvrđivanju kriterija za utvrđivanje plaće i drugih ličnih primanja radnika u ustanovama srednjeg obrazovanja, bila manja od plaće odgovarajućeg službenika kantonalnog organa uprave.

12. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). S tim u vezi, apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu a da mu nije dao mogućnost da se izjasni pred sudom, u skladu sa članom 229. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Naime, apelant smatra da je Kantonalni sud bio dužan da održi glavnu raspravu, na što ga obavezuje prethodno navedena zakonska odredba, s obzirom na to da je postavljeni tužbeni zahtjev odbio. Apelant je istakao da osporene presude nisu na zakonu zasnovane niti imaju uporište u zakonskoj odredbi, već predstavljaju političku odluku kako bi se tužena maksimalno zaštitila. Nadalje, apelant smatra da je Kantonalni sud odluku o preinačenju prvostepene presude donio isključivo iz razloga što bi potvrđivanjem prvostepene presude došla u pitanje finansijsko materijalna održivost Unsko-sanskog kantona Bihać i njegovog budžeta. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju preinači osporene odluke i predmet vrati Kantonalnom sudu na ponovno razmatranje.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. U vezi sa povredom prava na pravično suđenje Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci AP-780/08 od 21. decembra 2010. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) razmatrao isto činjenično i pravno pitanje na koje se poziva i apelant u konkretnom slučaju. U navedenoj odluci, u situaciji kad je Kantonalni sud također preinačio presudu prvostepenog suda iz istih razloga kao i u slučaju apelanta, Ustavni sud je naveo da: parnični sud raspolaže onim dokazima koje stranke predlože kako bi se utvrdile bitne činjenice. U konkretnom slučaju, prvostepeni sud je dosudio razliku plaća, međutim raspolagao je, između ostalog, kopijama platnih listi i nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke, koji je, budući da Kolektivni ugovor nije propisivao koeficijente, a Vlada kantona nije utvrdila koeficijent, razliku plaće izračunao tako što je „uzeo“ koeficijent iz Zakona o radnim odnosima, koji je množio sa 70% prosječne plaće u Federaciji BiH. Upravo obrazloženja Kantonalnog suda i Vrhovnog suda ukazuju na obavezu stranaka da potraživanja iznesena u tužbenom zahtjevu moraju potkrijepiti dokazima, a da prvostepeni sud zasniva odluku na nalazu vještaka sačinjenom na pogrešan način, što je nedopustivo, pogotovo što na taj način parnični sud na sebe «preuzima normativnu djelatnost», a to nikako nije, niti smije biti u nadležnosti suda. […] Ustavni sud ne može konstatovati da je prvostepeni sud mogao postupati na način na koji je postupao, tj da on kao neovisno tijelo ispravi propuste poslodavca, budući da parnični sud zakoniti postupak može voditi jedino u smislu ZPP-a, kako su i obrazložili Kantonalni i Vrhovni sud. Međutim, apelanti su imali mogućnost da na osnovu platnih listi i sl. Dokaza, dokazuju da su primali manje plaće od uposlenih u organima uprave. Činjenica da nadležni organ nije utvrdio koeficijente nije sprječavala apelante da zahtijevaju svoja prava prema Kolektivnom ugovoru, tj. da dokazuju da su manje plaćeni od uposlenih u organima uprave. S tim u svezi, Ustavni sud nalazi da se u konkretnom slučaju ne radi o nedostatku propisa na osnovu kojeg bi neko mogao ostvariti svoja prava, pa ga taj nedostatak u tome sprječava.

16. U odnosu na navode apelanta u vezi održavanja glavne rasprave pred drugostepenim sudom, Ustavni sud ukazuje da je u citiranoj odluci razmatrao identične navode apelanata sa aspekta primjene procesnog prava, te istakao da je argumentirano obrazloženje Vrhovnog suda tj. da je zakazivanje glavne rasprave regulirano odredbom člana 217. stav (2) ZPP-a, koji propisuje „Drugostupanjski sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostupanjskim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostupanjskom postupku potrebno održati raspravu pred drugostupanjskim sudom.“ Ustavni sud je zaključio da budući da drugotužena u žalbi nije predlagala nove dokaze, niti je Kantonalni sud svoju odluku temeljio na drugačijem činjeničnom stanju od onog koje je utvrdio prvostupanjski sud, Kantonalni sud nije postupio suprotno navedenoj odredbi.

17. S obzirom na to da se razlozi dati u Odluci AP-780/08 od 21. decembra 2010. godine, a u vezi povrede prava na pravično suđenje odnose i na konkretan slučaj, Ustavni sud se u cijelosti poziva na obrazloženje koje je dato u toj odluci, te zaključuje da je apelacija u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, očigledno (prima facie) neosnovana.

18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1645/08 (H. S.) | Sudska praksa | Aktio