Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1703/08 (Z. V.)

Odluka donesena 09. 02. 2011.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
Član 3. Protokola 7 uz EK (Naknada zbog pogrešne osuđujuće presude)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Povrat stana
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1703/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 1703/08, rješavajući apelaciju Zijada Veletanlića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zijada Veletanlića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-06-000 498 od 4. aprila 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1229/05 od 23. februara 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-54/05 od 12. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zijad Veletanlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, privremeno nastanjen u Londonu, kojeg zastupa Jasna Babić, odvjetnica iz Banje Luke, podnio je 11. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 498 od 4. aprila 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1229/05 od 23. februara 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-54/05 od 12. maja 2005. godine.

2. Osnovni sud je Presudom broj P-54/05 od 12. maja 2005. godine utvrdio da Općina Prijedor (u daljnjem tekstu: tužilac) ima pravo raspolaganja i davanja na korištenje stana koji se nalazi u ulici Kralja Petra I Oslobodioca broj 25-27 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), a slijedom čega su poništeni Rješenje SIZ-a zdravstvene zaštite Prijedor, prednika Javnog fonda zdravstvenog osiguranja Prijedor (u daljnjem tekstu: prvotuženi) broj 1387-2/90 od 22. oktobra 1990. godine o dodjeli predmetnog stana na korištenje apelantu, te ugovor o korištenju predmetnog stana, zaključen između SIZ-a stambeno-komunalnih djelatnosti, prednika Zavoda za izgradnju grada (u daljnjem tekstu: drugotuženi), i apelanta od 5. novembra 1990. godine.

3. Iz obrazloženja presude proizlazi da je na temelju investiciono-tehničke dokumentacije za zgradu u kojoj se nalazi predmetni stan, te nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke koji je na temelju ove dokumentacije sačinjen, zaključeno da je izgradnja zgrade pa i spornog stana koji se u njoj nalazi vršena sredstvima tužiočevog prednika. U odnosu na ove dokaze, manje vjerodostojnim je ocijenjeno tužiočevo Rješenje broj 47/017 o određivanju visine stanarine, a na koje se pozivao prvotuženi jer je u njemu kao davalac stana označen on, te je u vezi s tim ukazano na to da je svjedok M.M., uposlenik drugotuženog, potvrdio da se kod izdavanja ove vrste rješenja ne provjerava da li je tačan podatak o davaocu stana. Na temelju iskaza istog svjedoka, kao i potvrde koju je izdao drugotuženi, utvrđeno je da je amortizacija za predmetni stan od 1982. godine uplaćivana u korist tužioca kao vlasnika stana. Dalje, Osnovni sud nije prihvatio ni ispravu Specifikacija stanova koji po diobnom bilansu iz 1986. godine pripadaju prvotuženom jer je ocijenio da ta isprava predstavlja jednostrani akt prvotuženog u čijem sastavljanju nije učestvovao tužilac, pa ga ona ne može ni obavezivati. Nije prihvaćen ni PS obrazac koji je kao dokaz predočio prvotuženi, s obzirom na to da se iz ovog obrasca ne vidi po kojem osnovu je prvotuženi postao vlasnik stana. Najzad, nije prihvaćen ni iskaz svjedoka A.T. koji je tvrdio da je kao direktor prednika prvotuženog zaključio ugovor u pismenoj formi sa načelnikom tužiočevog prednika prema kojem je prvotuženom pripadalo šest stanova, među kojima i predmetni stan. U vezi s tim je istaknuto da nije pronađena pismena isprava o ovom ugovoru, iako je svjedok S.H. tvrdio da je ugovor bio ovjeren, kao i zbog činjenice da je prvotuženi u postupku tvrdio da mu pripadaju četiri stana u zgradi u kojoj se nalazi i predmetni stan, a svjedok A.T. je izjavio da je prvotuženom prema navedenom ugovoru pripadalo šest stanova. Osnovni sud je posebno istakao da prvotuženi u toku postupka nije ponudio niti jedan dokaz da je u predmetni stan ulagao sredstva, odnosno da je predmetni stan iz tužiočevih sredstava prenesen na njega pravnim poslom ili drugim pravnim aktom. Na temelju navedenog je zaključeno da prvotuženi nije mogao raspolagati sa predmetnim stanom, odnosno da njegov prednik nije mogao donositi rješenje o dodjeli stana na korištenje apelantu, te da se na osnovu tog rješenja nije mogao zaključiti ugovor o korištenju predmetnog stana između pravnog prednika drugotuženog i apelanta. Osnovni sud je zaključio da su ovi akti ništavni jer su u suprotnosti sa materijalnim propisima, te s obzirom na to da, u skladu sa članom 5. Zakona o stambenim odnosima, samo organizacija ili zajednica koja je kao investitor ili po drugom osnovu stekla stan ima pravo da ga daje na korištenje, odnosno da su u suprotnosti sa članom 103. Zakona o obligacionim odnosima, te da tužiocu pripada pravo raspolaganja i davanja na korištenje predmetnog stana, u skladu sa članom 22. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima.

4. Okružni sud je Presudom broj Gž-1229/05 od 23. februara 2006. godine apelantovu žalbu i žalbu prvotuženog odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu. Iz obrazloženja presude proizlazi da se Okružni sud u cjelini saglasio sa ocjenom i razlozima koje je naveo prvostepeni sud u pogledu Rješenja broj 47/017 i PS obrasca za predmetni stan, te su neosnovanim ocijenjeni žalbeni navodi da ovi dokumenti predstavljaju dokaz da je prvotuženi vlasnik stana. U pogledu apelantovog osporavanja nalaza vještaka građevinske struke, istaknuto je da je on utemeljen na investiciono-tehničkoj dokumentaciji za zgradu u kojoj se predmetni stan nalazi, koja nije bila potpuna, ali je bila vjerodostojna i dovoljna za zaključak koji je izveo vještak. Dalje, ukazano je na to da je prvostepeni sud naveo jasne razloge zbog kojih nije prihvatio izjavu svjedoka A.T., a koje, s obzirom na ostale izvedene dokaze, u cjelini prihvata i ovaj sud. Činjenica da je predmetni stan 1966. godine prvo dodijeljen B.G. kao radniku prvotuženog sama po sebi ne znači da tužilac nije vlasnik predmetnog stana s obzirom na to da je u postupku utvrđeno da je B.G. zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana na osnovu akta o dodjeli predmetnog stana koji je izdao tužilac, a što proizlazi iz sadržaja ovog ugovora.

5. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-06-000 498 od 4. aprila 2008. godine apelantovu reviziju na presudu Okružnog suda odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je istaknuto da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da tužiocu pripada pravo raspolaganja na predmetnom stanu po osnovu ulaganja njegovog prednika u izgradnju stana. Dalje, istaknuto je da prvotuženi nema svojstvo nosioca prava raspolaganja na predmetnom stanu, odnosno da na njega ovo pravo nije preneseno, pa da je u poziciji neovlaštenog davaoca stana na korištenje, odnosno da nije mogao donositi akt o dodjeli predmetnog stana apelantu jer je na taj način raspolagao tuđom imovinom, te u vezi s tim ukazao na član 5. Zakona o stambenim odnosima. Također, ukazano je na to da je jedno od prava koje čini pravo raspolaganja na stanu i pravo na plaćanje amortizacije, a u postupku je utvrđeno kao nesporno da je od vremena kada je ustanovljena evidencija o stanovima, amortizacija za predmetni stan plaćana tužiocu kao vlasniku. Apelantov prigovor da je prvotuženi putem održaja stekao pravo svojine na spornom stanu ocijenjen je kao neosnovan s obzirom na to da se, u skladu sa članom 29. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, pravo svojine po ovom osnovu ne može steći na stanu u društvenoj svojini. Neosnovanim je ocijenjen i apelantov navod da se presude zasnivaju na iskazima svjedoka koje je predložio tužilac, te je ukazano na to da se nižestepene presude pretežno zasnivaju na materijalnim dokazima - ispravama, te iskazima onih svjedoka koji s njima nisu bili u koliziji. Najzad, neosnovanim je ocijenjen i apelantov navod da se u odlukama nižestepenih sudova ne poziva niti na jedan materijalni propis. U vezi s tim, ukazano je na to da se odluke nižestepenih sudova temelje na odgovarajućim odredbama Zakona o stambenim odnosima, Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima i Zakona o obligacionim odnosima.

6. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo iz čl. 2, 3. i 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Suština apelantovih navoda o povredi navedenih prava svodi se na tvrdnju da su sudovi u toku postupka pogrešno ocijenili provedene dokaze zbog čega je i činjenično stanje pogrešno utvrđeno, pa je pogrešno primijenjeno i materijalno pravo. Apelant ističe da mu je predmetni stan dodijeljen rješenjem prednika prvotuženog, a na temelju kojeg je zaključio i (privremeni) ugovor o korištenju stana sa drugotuženim, te da se u predmetni stan odmah uselio i u njemu živio do 1993. godine kada su supruga i djeca protjerani, a on već ranije bio odveden u logor. Apelant smatra da dokazi koji su bili razmatrani pred redovnim sudovima, prije svega: Rješenje broj 40/017, Specifikacija stanova prvotuženog iz 1986. godine, dopis Sekretarijata za privredu tužiočevog prednika iz kojeg, prema apelantovom mišljenju, proizlazi da tužilac predmetni stan ne smatra svojim, te iskaz svjedoka A.T., upućuju na zaključak da je vlasnik stana prvotuženi, a ne tužilac, kako su to utvrdili redovni sudovi. Također, apelant smatra da u nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke nije decidirano rečeno da je predmetni stan tužiočeva svojina, kao i da ovaj nalaz i mišljenje ne mogu biti dokaz svojine. Apelant smatra i da se na osnovu plaćanja amortizacije tužiocu za predmetni stan ne može smatrati da je on njegov vlasnik, kao i da činjenica da je predmetni stan aktom tuženog dodijeljen prethodnom korisniku B.G., koji ne posjeduje niti jedna od strana, ne može biti dokaz da je tužilac njegov vlasnik.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U konkretnom slučaju, apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i s tim u vezi pogrešnu primjenu materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Dalje, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi je li sporni stan predstavljao apelantov «dom», u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije, te predstavljaju li odluke koje apelant osporava «miješanje» javnih vlasti u poštivanje tog «doma». Apelant u apelaciji navodi da mu je predmetni stan dodijeljen aktom prvotuženog, na temelju kojeg je sa drugotuženim zaključio privremeni ugovor o korištenju stana, te se u njega uselio i živio u njemu od 1990. godine do 1993. godine kada je odveden u logor, a porodica protjerana. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da se sporni stan može smatrati apelantovim domom, u smislu člana 8. Evropske konvencije.

12. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je utvrđeno da je vlasnik stana tužilac, odnosno da prvotuženi kao davalac stana nije dokazao da je ulagao sredstva u izgradnju predmetnog stana, kao i da je po bilo kojem osnovu stekao pravo na predmetnom stanu, odnosno da je ono na njega preneseno. S obzirom na to da, u skladu sa članom 5. Zakona o stambenim odnosima, samo organizacija ili zajednica koja je kao investitor ili po drugom osnovu stekla stan ima pravo da ga daje na korištenje, to su poništeni rješenje prvotuženog o dodjeli stana apelantu i privremeni ugovor o korištenju stana koji je apelant na temelju njega zaključio. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je do miješanja došlo na temelju primjene odredaba Zakona o stambenim odnosima koje dovoljno precizno i jasno definišu ko se može smatrati davaocem stana na korištenje, da u konkretnom slučaju prvotuženi kao davalac stana ove uslove nije ispunio, te da, u skladu s tim, nije ni imao pravo da donosi rješenje o dodjeli stana, a koje je bilo osnov za zaključivanje ugovora o korištenju stana, a na osnovu kojeg je apelant uselio u stan i živio u njemu do 1993. godine. Stoga, Ustavni sud smatra da je miješanje vlasti u apelantovo pravo na poštivanje doma bilo «u skladu sa zakonom», u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštivanja vladavine prava i da nije narušen ni princip proporcionalnosti, te da je osporena odluka kojom je izvršeno miješanje u apelantovo pravo na dom donesena radi «zaštite prava i sloboda drugih» (u ovom slučaju to je tužilac), kako to propisuje stav 2. člana 8. Evropske konvencije. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Najzad, apelant smatra da su mu povrijeđena i prava garantovana članovima 2, 3. i 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud primjećuje da se navedeni članovi Evropske konvencije tiču isključivo prava lica u vezi sa «krivičnom optužbom», a u konkretnom slučaju predmet postupka je bilo utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2, prava na naknadu za pogrešnu presudu iz člana 3. i prava da se ne bude suđen ili kažnjen dva puta po istom predmetu iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1703/08 (Z. V.) | Sudska praksa | Aktio