Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1710/08 (H. H.)

Odluka donesena 09. 02. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Posjed
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1710/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 1710/08, rješavajući apelaciju Hatidže Hamzić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hatidže Hamzić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1184/05 od 7. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Kalesiji broj P-

9/05 od 27. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hatidža Hamzić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kalesije, koju zastupa Izet Mešić, advokat iz Kalesije, podnijela je 10. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1184/05 od 7. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-9/05 od 27. juna 2005. godine.

2. Apelantica je Općinskom sudu podnijela tužbu protiv Alje Hamzića (u daljnjem tekstu: tuženi), radi predaje u posjed nekretnina. Odlučujući o tužbi i postavljenom zahtjevu, Općinski sud je donio Presudu broj P-9/05 od 27. juna 2005. godine kojom je apelantičin tužbeni zahtjev odbijen. Apelantica je, naime, zatražila da sud obaveže tuženog da joj preda u posjed i slobodno raspolaganje dio od parcele u površini od 178 m², označene kao k.č. broj 1413 zv. «Selište», upisane u p.l. br. 2186 k.o. Kalesija, u svemu prema skici vještaka Alije Sinanovića od 30. marta 2005. godine, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su tokom postupka izvedeni dokazi saslušanjem parničnih stranaka, saslušanjem svjedoka, izvršen je uviđaj na licu mjesta uz prisustvo vještaka geodetske struke i uvid u kupoprodajni ugovor zaključen između Mevle Hamzić i apelantice i uvid u p.l. broj 2185 k.o. Kalesija. Nesporno je među strankama utvrđeno, kako je dalje obrazloženo u presudi, da je apelantica od Mevle Hamzić kupila parcelu k.č. broj 1413 u čijem se posjedu nalazi, a da tuženi koristi parcelu k.č. broj 1414 koja graniči sa apelantičinom parcelom. Dalje je navedeno da iz nalaza vještaka proizlazi da postoji razlika u površini parcele označene kao k.č. broj 1413 u sadašnjim granicama u odnosu na granice po katastarskim planovima, te da između parcela br. 1413 i 1414 duže vrijeme postoji stabilna međa sa postavljenom ogradom. Nesporno je, dalje, da od apelantičinog ulaska u posjed kupljene parcele nije bilo pomjeranja međašnih linija niti da je tuženi zauzimao dio parcele. U svom iskazu apelantica je istakla da je parcelu kupila za određeni novčani iznos a ne po kvadratnom metru i da prije kupovine nije provjeravala da li parcela ima površinu sa kojom je upisana u katastarskom operatu. Općinski sud je, ocjenjujući stanovište sudske prakse prema kojoj kupac stječe pravo vlasništva na nekretnini u onom stanju i obimu koji mu je prodavac pokazao pri uvođenju u posjed, zaključio da je apelantica kupila parcelu k.č. broj 1413 u viđenom stanju, te da se zbog toga ne može pozivati na kasnije utvrđenu razliku u površini i tražiti predaju te razlike od tuženog. Stabilnost međe sa parcelom tuženog, kako je dalje navedeno, bila joj je poznata od ranije jer se ta parcela nalazi u blizini njene kuće, prema njenom priznanju na udaljenosti od 10 metara.

3. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-1184/05 od 7. aprila 2008. godine odbio apelantičinu žalbu i prvostepenu presudu potvrdio. Prema ocjeni Kantonalnog suda, žalba nije osnovana jer iz prvostepenog spisa i razloga koje je Općinski sud naveo u svojoj presudi proizlazi da je apelantica parcelu k.č. broj 1413 k.o. Kalesija kupila 8. augusta 2002. godine i to zaključenjem kupoprodajnog ugovora. Od zaključenja ugovora apelantica je u posjedu parcele u kojem periodu nije bilo nikakvih pomjeranja međašnih linija niti zauzimanja od tuženog. Uviđajem na licu mjesta je utvrđeno, a ta činjenica je i među strankama nesporna, da između parcela apelantice i tuženog postoji stabilna međa sa postavljenom ogradom. Prvostepeni sud je, prema ocjeni Kantonalnog suda, pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja i pravilnom primjenom materijalnog prava i to odredaba čl. 43. i 48. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima FBiH («Službene novine FBiH» br. 6/98 i 29/03) zaključio da nisu ispunjeni uslovi za zaštitu prava vlasništva, odnosno pretpostavljenog vlasništva. Prodavac nije mogao na apelanticu prenijeti više prava nego što ga je u vrijeme kupoprodaje i sam imao, zbog čega apelantica nema zakonski osnov da od tuženog traži predaju u posjed spornog dijela parcele koju nesporno od ranije u posjedu drži tuženi.

4. Apelantica smatra da joj je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava vidi isključivo u pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer smatra da je tokom postupka dokazala da je ona pretpostavljeni vlasnik sporne površine parcele koju u posjedu drži tuženi bez pravnog osnova.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantičino pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1710/08 (H. H.) | Sudska praksa | Aktio