Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-173/09 (M. Č.)
Odluka donesena 09. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Pravo na rad
- Otpremnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-173/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 173/09, rješavajući apelaciju Marinka Čolaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marinka Čolaka podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg broj 64 0 P 000 771 08 Gz od 13. januara 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marinko Čolak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, koga zastupa Nada Dalipagić, advokat iz Mostara, podnio je 20. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 000 771 08 Gz od 13. januara 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 064 0 P 07 000 771 07 P od 26. septembra 2008. godine obavezana je «Novogradnja-zanatstvo» d.d. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu isplati iznos od 1.139,60 KM na ime naknade plaće za razdoblje od šest mjeseci počev od 5. maja 2000. godine i na ime otpremnine iznos od 1.487,73 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. septembra 2007. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 561,60 KM.
3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je apelant u tužbi naveo da mu je rješenjem tužene, kao poslodavca, 5. decembra 2006. godine uspostavljen radnopravni status, te da je apelant tužbom potraživao isplatu otpremnine i naknadu plaća za period od šest mjeseci počevši od 5. maja 2000. godine. Navedeno je da uposlenik, koji se na dan stupanja na snagu Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR), zatekao na čekanju posla, ostaće u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona (član 143. stav 1), a da uposleniku na čekanju posla, ukoliko ne bude pozvan na rad u tom roku, prema članu 143. stav 4. ZOR-a, prestaje radni odnos. Sud je naveo da je ZOR stupio na snagu 5. novembra 1999. godine. Navedeno je da među parničnim strankama nije sporno da apelant nije pozvan na rad u toku šest mjeseci, te da mu je radni odnos po sili zakona prestao 5. maja 2000. godine. Dalje je navedeno da, kako je među parničnim strankama bilo nesporno da apelant ima više od 20 godina staža osiguranja, to mu se otpremnina utvrđuje na način da se prosječna plaća isplaćena na nivou Federacije Bosne i Hercegovine u septembru 2000. godine (482,42 KM) pomnoži sa koeficijentom tri, pa se dobije iznos od 1.285,26 KM (član 143. stav 4. ZOR-a). Međutim, sud je ne sporeći apelantovo pravo na otpremninu dosudio iznos naveden u dispozitivu presude, navodeći da sud temeljem člana 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva, a koji u konkretnom apelantovom slučaju iznosi 1.139,60 KM. U odnosu na apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu naknade plaća, Općinski sud je naveo da je članom 143. stav 3. ZOR-a propisano da uposlenik na čekanju posla ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac, ali da nema dokaza da je u konkretnom slučaju tuženi svojom odlukom tu visinu naknadno odredio. Imajući u vidu da apelant potražuje naknadu plaće u visini „zagarantovane“ plaće, Općinski sud je odlučio da apelantu pripada naknada plaće u visini od 60% prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine, što, prema podacima Federalnog zavoda za statistiku, ukupno iznosi 1.499,57 KM za period od maja do oktobra 2000. godine, ali da je sud, shodno članu 2. ZPP, odlučio u granicama postavljenog zahtjeva i dosudio iznos naveden u dispozitivu presude.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 P 000 771 08 Gz od 13. januara 2009. godine žalba tužene je djelimično uvažena i prvostepena presuda Općinskog suda od 26. septembra 2008. godine preinačena na način da je tužena dužna isplatiti apelantu na ime otpremnine iznos od 1.285,26 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. septembra 2007. godine pa do konačne isplate, te mu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 280,00 KM. Višak tužbenog zahtjeva apelanta, koji se odnosi na isplatu naknade plaća i dio otpremnine, odbijen je kao neosnovan.
5. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je naveo da je osnovan žalbeni prigovor tužene u pogledu dosuđenog iznosa apelantu na ime naknade plaće, jer je pravo na naknadu plaće jedno od prava iz radnog odnosa, a da se apelant nakon 5. maja 2000. godine ne nalazi u radnom odnosu, te da mu ne može ni pripadati pravo na naknadu plaće nakon ovog datuma. Stoga je taj dio apelantovog tužbenog zahtjeva Kantonalni sud ocijenio neosnovanim i u tom dijelu odbio njegov tužbeni zahtjev. S druge strane, sud je naveo da, shodno članu 143. ZOR-a, zaposleniku na čekanju posla koji ne bude pozvan na rad u roku šest mjeseci prestaje radni odnos uz pravo na otpremninu. Navedeno je da je tužena pobijala visinu dosuđene otpremnine preko iznosa od 1.098,00 KM, koji je naveden u početnom bilansu tužene. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pogriješio kada je apelantu na ime otpremnine dosudio iznos od 1.487,73 KM, umjesto iznosa od 1.285,26 KM, koji se dobije primjenom odredbe člana 143. stav 3. ZOR-a kada se prosjek plaća u septembru 2000. godine (428,42 KM) pomnoži sa koeficijentom tri. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u dispozitivu presude.
6. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda, u dijelu u kojem je odbijen u cijelosti kao neosnovan njegov zahtjev za isplatu naknade plaća i u dijelu u kojem je odbijen višak njegovog tužbenog zahtjeva za isplatu otpremnine, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Dalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo «na rad i zaradu po osnovu rada». Apelant navodi da mu po osnovu člana 143. Zakona o radu pripada pravo i na naknadu šest plaća i navodi da je Kantonalni sud iskazao takav stav u gotovo identičnom predmetu, a kopiju te presude apelant je dostavio uz apelaciju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud podsjeća da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u Odluci broj AP 2758/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti od 14. septembra 2010. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih žalbenih navoda, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge nevedene u toj odluci. Naime, u citiranoj odluci Ustavni sud je zaključio, u pogledu navodne povrede apelantovog prava na pravično suđenje, da „su redovni sudovi u predmetnom postupku, na osnovu člana 143. ZOR-a, utvrdili da je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu otpremnine osnovan, a da je tužbeni zahtjev za isplatu šest plaća za period nakon 5. maja 2000. godine, kada je radni odnos apelantu prestao po sili zakona, neosnovan. Dalje, Ustavni sud zapaža da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve apelantove prigovore, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja“. S tim u vezi, Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da „apelant nema 'opravdan zahtjev' koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati“.
10. S obzirom na to da se radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, Ustavni sud zaključuje da su u konkretnom slučaju apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na rad i pravo na zaradu iz člana
6. Međunarodnog pakta, koji se u suštini odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, odnosno na pravičnost postupka koji je okončan osporenom presudom, što je zaštićeno standardima prava na pravično suđenje, Ustavni sud ističe da neće posebno razmatrati ove navode apelacije s obzirom na to da je navode o pravičnom suđenju u okviru prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije već razmotrio.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović