Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1766/08 (E. O.)
Odluka donesena 09. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1766/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 1766/08, rješavajući apelaciju Esada Oprašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09) donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Esada Oprašića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-07-000578 od 20. februara 2008. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, te članove II/5, II/6. i III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Esada Oprašića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-07-000578 od 20. februara 2008. godine u odnosu na član 9. Evropske socijalne povelje, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Esad Oprašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Višegrada, koga zastupa Hamdo Oprašić iz Sarajeva, podnio je 16. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-07-000578 od 20. februara 2008. godine. Apelant je predložio donošenje privremene mjere kojom bi Osnovnom sudu u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) bilo zabranjeno izvršenje Presude Okružnog suda broj 014-0-Gž-07-000578 od 20. februara 2008. godine, te kojom bi Osnovnom sudu bilo naloženo da izvrši brisanje upisa zabilježbe izvršenja na nekretninama dozvoljenog Rješenjem broj 091-0-DN-06-000 685 od 5. oktobra 2007. godine.
2. Tužioci M.J. i B.J. (u daljnjem tekstu: tužioci) pokrenuli su protiv apelanta, tužbom u Osnovnom sudu, postupak za naknadu sredstava koja su uložili u njegovu kuću, koja im je bila dodijeljena na privremeno korištenje Rješenjem Opštinskog štaba za prihvat i smještaj raseljenih lica broj 01-372-1668 od 25. januara 1996. godine. Tužioci su radi utvrđivanja uloženih sredstava na ime nužnih i korisnih troškova, u postupku obezbjeđenja dokaza pred istim sudom broj R-87/02, vještačenjem vještaka građevinske struke, utvrdili vrijednost uloženih sredstava.
3. Osnovni sud je Presudom broj P-43/03 od 31. decembra 2003. godine odbio u cjelini tužbeni zahtjev tužilaca, te ih obavezao da apelantu na ime troškova postupka plate 200,00 KM. Apelantov prigovor prebijanja potraživanja je također odbijen. U obrazloženju presude je istaknuto da je na temelju provedenih dokaza ostalo neutvrđeno da li su tužioci zaista i bili držaoci apelantove kuće koja im je dodijeljena na privremeno korištenje, te da li su ulagali sredstva u apelantovu kuću, a ako i jesu, zašto u njoj nisu i stanovali. Ovakav zaključak je utemeljen na dopisu Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Višegrad, broj 09-052-284/03 od 4. juna 2003. godine, kojim je utvrđeno da je tužilac M.J. dobio drugi sprat kuće na navedenoj adresi, ali da ga je koristila njegova majka S.J., odnosno da je tužilac B.J. koristio prvi sprat apelantove kuće koji mu je bio dodijeljen na privremeno korištenje, da se iz njega odselio ali da ga je nastavila koristiti njegova snaha V.J. kao i da su one označene kao privremeni korisnici u rješenju kojim se apelantu vraća kuća. Osnovni sud je istakao da tužioci nisu dokazali ni da su ispunjeni uslovi iz člana 223. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koji se odnose na poslovođu bez naloga, kao i da nije utvrđeno da li uloženo predstavlja nužne i korisne izdatke. Na temelju navedenog, Osnovni sud je zaključio da nema osnova da se tužiocima dosudi naknada pa zbog toga nije ni obrazlagan nalaz vještaka o izvođenju i vrijednosti građevinskih i instalaterskih radova na apelantovoj kući, kao ni dokaz o donacijama. Osnovni sud je odbio apelantov prigovor prebijanja kao neosnovan pozivajući se na član 336. ZOO-a, te istakao da je apelant tražio isplatu zakupnine ali da u postupku ničim nije dokazao kako je došao do iznosa mjesečne zakupnine od 100,00 KM, te da u konkretnom slučaju nedostaje i ugovor o zakupu koji nije predočen sudu.
4. Okružni sud je Presudom broj Gž-397/04 od 17. novembra 2004. godine uvažio žalbu tužilaca M.J. i B.J., te prvostepenu presudu preinačio tako što je obavezao apelanta da im plati iznos od 10.278,06 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 19. februara 2003. godine, te odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude Okružni sud je ukazao na član 27a. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, prema kom lice, kom je prestalo pravo privremenog korištenja ili stanarsko pravo prema članu 2. navedenog zakona, a koje je uložilo svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u nepokretnost ili stan, ima pravo da traži povrat tih sredstava u skladu sa odredbama ZOO-a. Dalje, ukazano je na to da se, u smislu člana 220. ZOO-a, poslovodstvom bez naloga smatra vršenje tuđih poslova bez naloga ili ovlaštenja, ali za račun onog čiji su poslovi radi zaštite njegovih interesa, kao i da se vršenju tuđeg posla može nezvano pristupiti samo ako posao ne trpi odlaganje te postoji šteta ili propuštanje očigledne koristi. Najzad, ukazano je na to da, u skladu sa članom 223. ZOO-a, poslovođa bez naloga, koji je u svemu postupao kako treba i radio ono što su okolnosti nalagale, ima pravo zahtijevati, između ostalog, da mu se nadoknade svi nužni i korisni izdaci kao i pretrpljena šteta čak i kada je izostao očekivani rezultat. Okružni sud je istakao da je nesporno da su tužioci dobili apelantovu kuću na privremeno korištenje od nadležnog organa, a koja je, prema izjavama svjedoka, dijelom bila neizgrađena a dijelom zapaljena, pa da bi je mogli koristiti za stanovanje tužioci su morali da je dovedu u stanje snošljivo za upotrebu. Na temelju nalaza vještaka građevinske struke, a koji je, prema ocjeni Okružnog suda, Osnovni sud propustio ocijeniti bez ikakvog osnova, proizlazi da je vrijednost radova 5.055,13 KM, a koji se odnose na zanatske radove na objektu, vodovodu, kanalizaciji i elektroinstalaciji. Dalje, vještak je u svom nalazu naveo da je vrijednost materijala za vodovod i kanalizaciju 1.594,80 KM, materijala za elektroinstalaciju 1.176,45 KM, te vrijednost ugrađenih osam prozora 990 KM, tako da stvarna ulaganja tužilaca iznose 9.761,25 KM. Na temelju navedenog je zaključeno da su tužioci kroz rad i vrijednost materijala vršili ulaganja u apelantovu kuću kao poslovođe bez naloga, u smislu člana 220. ZOO-a, odnosno da je očigledno da bi to, da oni nisu uradili, morao uraditi apelant, kao i da bi propuštanjem navedenog došlo do većeg oštećenja apelantove kuće, a što su oni svojim ponašanjem spriječili. Shodno navedenom, apelant je obavezan da tužiocima nadoknadi sve nužne i korisne troškove, u skladu sa članom 223. ZOO-a, i pored koristi koju su tužioci živeći sa svojim majkama u apelantovoj kući imali. Okružni sud je ocijenio da je irelevantno da su prilikom deložacije u apelantovoj kući zatečene samo majke tužilaca kao privremeni korisnici jer apelanta kao vlasnika to ne oslobađa obaveze da nadoknadi nužne i korisne troškove koje su tužioci imali, a koji su nedvojbeno utvrđeni na osnovu nalaza vještaka građevinske struke.
5. Vrhovni sud je Rješenjem broj Rev-192/05 od 16. oktobra 2007. godine apelantovu reviziju uvažio, ukinuo Presudu Okružnog suda broj Gž-397/04 od 17. novembra 2004. godine i predmet vratio Okružnom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je Okružni sud propustio da odluči o prigovoru prebijanja koji je apelant istakao u toku postupka, a za takvo postupanje ne navodi razloge u obrazloženju presude. Dalje, Vrhovni sud je istakao da je apelant obavezan da tužiocima isplati ukupan iznos od 10.278,06 KM, a u obrazloženju presude se navodi da su utvrđena ukupna ulaganja tužioca u iznosu od 9.761,25 KM, pa je ocijenjen osnovanim navod revizije da je ovim počinjena povreda odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku.
6. U ponovnom postupku Okružni sud je Presudom broj 014-0-Gž-07-000578 od 20. februara 2008. godine žalbu tužilaca uvažio, te prvostepenu presudu preinačio tako da je obavezao apelanta da tužiocima plati iznos od 8.816,26 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Višak tužbenog zahtjeva tužilaca preko dosuđenog iznosa je odbijen. Najzad, u dijelu kojim je odlučeno da se odbije apelantov prigovor prebijanja potraživanja, prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Okružni sud u cjelini ponovio razloge i obrazloženje iz svoje Presude broj Gž-
397/04 od 17. novembra 2004. godine, s tim da je ukupan iznos ulaganja tužilaca, a prema identičnim iznosima ulaganja koji su pobrojani i u Presudi broj Gž-397/04, ovaj put pravilno sabran i iskazan u iznosu od 8.816,38 KM, a koji iznos je označen i u izreci presude. U pogledu upute Vrhovnog suda da je počinjena povreda odredaba parničnog postupka jer Okružni sud o zahtjevu za prebijanje potraživanja koji je istaknut tokom postupka nije odlučio na način kako je to propisano članom 191. stav 3. Zakona o parničnom postupku, istaknuto je da u dijelu koji se odnosi na prijeboj potraživanja koji je apelant istakao apelant nije ni ulagao žalbu iako je ovaj njegov prigovor prvostepenom presudom odbijen, pa drugostepeni sud o njemu nije ni mogao odlučivati, te je prvostepenu presudu u tom dijelu i ostavio na snazi.
7. Apelant smatra da su mu Presudom Okružnog suda broj 014-0-Gž-07-000578 od 20. februara 2008. godine povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, član 14. Evropske konvencije i član 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, član II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i u vezi s tim Aneks VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, član II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, te član III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. Također, apelant smatra da je povrijeđen i član 9. Evropske socijalne povelje.
8. Apelantovi navodi o povredi navedenih prava u suštini se svode na tvrdnju da je Okružni sud proizvoljno utvrđivao činjenično stanje, da je proizvoljno ocijenio dokaze, te proizvoljno primijenio zakon, a sve na njegovu štetu. U vezi s tim, apelant posebno ističe da Okružni sud uzima kao nesporne izjave svjedoka i nalaz vještaka iz predmeta R-87/02 iako on u postupku obezbjeđenja dokaza nije učestvovao i u kom mu nije bio postavljen poseban staralac, te da u potpunosti zanemaruje i ne primjenjuje odredbe ZOO-a koje štite njegovu imovinu, a što, prema njegovom mišljenju, predstavlja diskriminaciju njega kao pripadnika manjinskog naroda povratnika u Višegrad. Dalje, apelant ukazuje na to da se Okružni sud poziva na primjenu člana 27a. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine iako niti jedan od tužilaca, prema rješenju kojim mu je vraćena kuća, nije označen kao privremeni korisnik. Također, apelant smatra da je Okružni sud trebao meritorno odlučiti i o njegovom prigovoru prebijanja kada je preinačio prvostepenu presudu i usvojio tužbeni zahtjev.
9. Apelant je zatražio i donošenje privremene mjere kojom bi se Osnovnom sudu zabranila prinudna prodaja njegove imovine jer je nakon Presude Okružnog suda broj Gž-397/04 od 17. novembra 2004. godine već bilo donijeto rješenje o izvršenju. Međutim, apelant navodi i da je Osnovni sud ovaj postupak obustavio i poništio sve provedene radnje, nakon što je on podnio zahtjev za povraćaj u pređašnje stanje, te prigovor na navedeno rješenje i dostavio presudu Vrhovnog suda povodom revizije. Također, apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se Osnovnom sudu naložilo da izvrši brisanje upisa zabilježbe izvršenja na njegovim nekretninama.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi: Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (...)
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (...)
Dopustivost prima facie
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U suštini, iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da su mu pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeni jer je Okružni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo, te proizvoljno ocijenio dokaze. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Dalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na dom. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom presuda Okružnog suda kojom je za apelanta utvrđena obaveza da tužiocima nadoknadi sredstava uložena u njegovu kuću koju im je nadležni organ dodijelio na privremeno korištenje. Dakle, u predmetnom postupku se ni na koji način nije odlučivalo o apelantovom pravu na dom, u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pa su navodi iz apelacije i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije, te član 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na to da je diskriminiran, Ustavni sud i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.
16. Dalje, apelant ističe da je u njegovom slučaju povrijeđen član II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i s tim u vezi Aneks VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini jer mu se osporenom presudom osporava pravo na povrat imovine koje je bio lišen u toku neprijateljstava od 1991. godine, a zbog čega se dovodi u pitanje njegov povratak. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji navodi da mu je nadležni organ vratio njegovu imovinu, da je uveden u njen posjed, te da je zaključio i tripartitni sporazum o donaciji građevinskog i drugog materijala koji je dobio na ime popravka svoje kuće. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu činjenicu da u postupku koji je rezultirao osporenom presudom nije raspravljano niti je dovedeno u pitanje apelantovo pravo na povrat imovine u smislu citirane ustavne odredbe, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Najzad, apelant smatra da su osporenom presudom povrijeđene odredbe člana II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, koje propisuju obavezu svih organa i tijela na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovine da primjenjuju i poštuju ljudska prava i osnovne slobode navedene u stavu 2. istog člana (Međunarodni standardi), te član III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, kojim je ustanovljena obaveza entiteta i svih nižih jedinica da se u svemu u potpunosti pokoravaju Ustavu Bosne i Hercegovine, kojim se u potpunosti stavljaju van snage zakonske odredbe Bosne i Hercegovine i ustavne i zakonske odredbe entiteta koje mu nisi saglasne, kao i odluka institucija Bosne i Hercegovine. Apelant povrede navedenih ustavnih odredbi zasniva na identičnim navodima kao i u slučaju prava na pravično suđenje i imovinu, koji su već razmotreni u ovoj odluci i u pogledu kojih je zaključeno da su neosnovani, pa u nedostatku bilo kakvog obrazloženja koje bi učinilo mogućim i vjerovatnim povredu navedenih odredbi Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.
Dopustivost ratione materiae
18. Apelant smatra da je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđen i član 9. Evropske socijalne povelje. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da spomenuta povelja nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine i u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, pa ova povelja nije pravno obvezujući ugovor, te nema ustavnopravni status u Bosni i Hercegovini. Budući da prava predviđena Evropskom socijalnom poveljom kao takva nisu zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom koja se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, niti dodatnim sporazumima o ljudskim pravima iz Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ako je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović