Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1801/08 (G. P.)

Odluka donesena 09. 02. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1801/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP-1801/08, rješavajući apelaciju Gordana Pervana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gordana Pervana podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001477 od 4. marta 2008. godine, presude Kantonalnog suda Mostar broj 007-0-Gž-06-000 080 od 5. oktobra 2006. godine i presude Općinskog suda Mostar broj P-1910/04 od 7. novembra 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Gordan Pervan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupaju Sanja Iličić-Lukenda i Gorjana Šain advokati iz Čitluka, podnio je, 16. juna 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001477 od 4. marta 2008. godine, presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-000 080 od 5. oktobra 2006. godine i presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-

1910/04 od 7. novembra 2005. godine.

2. Apelant je Općinskom sudu podnio tužbu protiv Davora Pervana (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Dragice Pervan, Zorana Pervana, Marine Miloš, Nelice Ćorić i Marijane Žulj (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja. U tužbi je naveo da je rješenjem Općinskog suda broj O-108/03 od 21. oktobra 2004. godine prekinut ostavinski postupak iza njegovog oca i prednika svih parničnih stranaka Jakova Pervana (u daljnjem tekstu: ostavitelj), a on upućen da pokrene parnicu radi utvrđenja da nekretnina označena kao kč. br. 1286/5 (nova kč. br. 5590/2) KO Čitluk (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina) ulazi u zaostavštinu ostavitelja. Apelant je u tužbi dalje naveo da je navedena nekretnina samo formalno upisana na prvotuženog, a da je stvarni vlasnik i posjednik bio ostavitelj koji je 1972. godine kupio nekretninu, isplatio kupoprodajnu cijenu i stupio u posjed nekretnine a pisani ugovor je sačinjen tek 1979. godine, pa se kao kupac u tom trenutku nije pojavio ostavitelj već prvotuženi. Budući da je kao isključivi vlasnik na predmetnoj nekretnini upisan prvotuženi a da je predmetna nekretnina bila stvarno vlasništvo ostavitelja, apelant je predložio da sud po provedenom postupku usvoji njegov tužbeni zahtjev, kojim će se utvrditi da je ostavitelj bio stvarni vlasnik predmetne nekretnine (u naravi kuća i dvorište) te da se sljedom prednjeg utvrđenja izvrši brisanje prava vlasništva prvotuženog sa predmetne nekretnine, uz istovremeni upis te nekretnine na ime i vlasništvo ostavitelja, te da predemetna nekretnina uđe u zaostavštinu ostavitelja.

3. Odlučujući o tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, Općinski sud je donio presudu broj P-

1910/04 od 7. novembra 2005. godine, koja je potvrđena presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda, kojom je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. U obrazloženju presude je navedeno da je nakon provedenog dokaznog postupka, ocjenom svakog dokaza pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima, utvrđeno da je pravni osnov za uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u korist prvotuženog, presuda Općinskog suda Čitluk broj P-15/97 od 28. marta 1997. godine, kojom je utvrđeno da je prvotuženi isključivi vlasnik predmetne nekretnine sa dijelom 1/1 i da je uknjžen u nadležne zemljišne kjnige, a prvotuženi je to pravo stekao temeljem kupoprodaje i dosjelosti. Pored navedenog, sud je utvrdio da je nesporno među strankama da građevinska i projektna dokumentacija glasi na ime prvotuženog. U pogledu apelantovog navoda iz tužbe da je ostavitelj 15. novembra 1993. godine zaključio darovni ugovor kojim je svojoj djeci-tuženim darovao dijelove predmetne nekretnine, Općinski sud je istakao da je takav ugovor neprovodiv u zemljišnim knjigama jer ostavitelj, u svojstvu darodavca, u vrijeme raspolaganja nekretninom nije bio vlasnik te nekretnine.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio presudu broj 007-0-Gž-06-000 080 od 5. oktobra 2006. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je istakao da iz stanja spisa proizilazi da je ostavitelj 1972. godine zaključio usmeni ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine sa vlasnicima i posjednicima Ivanom, Ivkom, Perom i Ljubicom Musa kojom prilikom je ostavitelj isplatio kupoprodajnu cijenu. Nakon toga, 14. marta 1979. godine prvotuženi je u prisutnosti ostavitelja sa istim prodavcima zaključio pismeni ugovor o kupoprodaji iste nektetnine a nakon toga započeo sa izgradnjom stambeno-poslovnog objekta. Sva dokumentacija potrebna za gradnju, kako je dalje navedeno, pribavljena je na ime prvotuženog koji je u izgradnju kuće ulagao vlastita sredstva, a apelant samo za unutrašnje radove u stanu na drugom spratu. Ostavitelj je, kako je dalje utvrđeno u prvostepenom postupku, od 1984. godine do 1989. godine bio u zatvoru, a ugovore o zakupu poslovnog prostora u prizemlju nekretnine zaključene u tom periodu i nakon toga, zaključivao je prvotuženi. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i volju ostavitelja. Nisu se mogle prihvatiti tvrdnje apelanta da je ugovor o kupoprodaji iz 1979. godine fiktivan ugovor u smislu člana 66. Zakona o obligacionim odnosima i da ga je prvotuženi potpisao kao „podmetnuto lice“ a da je stravarni kupac i ugovarač bio ostavitelj. Pravilan je, po mišljenju Kantonalnog suda, stav prvostepenog suda da je ostavitelj umro pet godina nakon što je prvotuženi upisan u zemljišne knjige kao vlasnik predmetne nekretnine i da je imao vremena da takvo zemljišno-knjižno stanje, ukoliko je želio, promijeni ali to nije učinio.

5. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-06-001477 od 4. marta 2008. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbio. U obrazloženju presude je navedeno da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili činjenično stanje, pri čemu je vrlo jasno utvrđeno da ugovor o kupoprodaji nekretnine koji je zaključen 1979. godine nije fiktivan ugovor i da se ne radi o prikrivenom kupoprodajnom ugovoru. Pored toga, apelant je, kako je dalje navedeno, svoj tužbeni zahtjev utemljio na odredbi člana 66. Zakona o obligacionim odnosima i odredbi člana 32. Zakona o vlasničko pravnim odnosima. Prema ocjeni Vrhovnog suda, nije osnovan revizijski prigovor koji se tiče pogešene primjene materijalnog prava. Naime, kako je dalje navedeno, na osnovu utvrđenih činjenica proizilazi da je prvotuženi, kao kupac u prisustvu i uz dozvolu ostavitelja, sklopio sporni kupoprodajni ugovor, da je to zemljište kupljeno za prvotuženog, što potvrđuje iskaz majke parničnih stranaka, da je prvotuženom u izgradnji pomagao ostavitelj i da je prilikom gradnje prvotuženi ulagao svoja sredstava te se na predmetnoj nekretnini i uknjižio 1997. godine. Konačna i stvarna volja ostavitelja, kako je pravilno po mišljenju Vrhovnog suda utvrdio prvostepeni sud, bila je da na spornim nekretninama u zemljišnim knjigama kao stvarni vlasnik ostane upisan prvotuženi, što mu ostavitelj od dana upisa pa do svoje smrti nije osporio, a niti su zakonski nasljednici za života ostavitelja osporili pismeni upis u zemljišne knjige.

6. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, proizvoljnoj ocjeni dokaza i nedostatku jasnog obrazloženja. Pored toga, kako je dalje naveo, povredu vidi i u pristupu sudu jer niti jedan od tri suda koja su odlučivala o njegovom tužbenom zahtjevu i pravnim lijekovima nisu razmotrili «sve aspekte njegovog slučaja», nisu jasno ocijenili iskaze saslušanih svjedoka niti njegov iskaz dat u svojstvu parnične stranke. Razlog tome vidi u pristrasnosti sva tri suda.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud zapaža da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu primjenu primjenu materijalnog prava, proizvoljnu ocjenu dokaza i nedostatak obrazloženja o odlučnim činjenicama na kojima su zasnovane pobijane presude. Takođe, povreda se ističe i u vezi sa kršenjem principa nepristrasnosti suda i pristupa sudu.

10. U pogledu prigovora koji se odnosi na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je u svojoj dosadašnjoj praksi konstatno ponavljao da je zadatak redovnih sudova da ocijene koje će dokaze prihvatiti a koje ne, te da Ustavni sud nema nadležnost da zamijeni redovne sudove u pogledu ocjene dokaza, ukoliko takva ocjene nije očigledno proizvoljna i nije dovela do kršenja ustavnih prava. U vezi sa ovim, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana. Pri tome, sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu uz navođenje jasnih i razumljivih razloga na kojima je odluka zasnovana (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Van Kück protiv Njemačke, presuda od 12. juna 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st. 46-47, Izvještaji 2003-VII). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je, između ostalog i da stranama u postupku pokaže da im je omogućeno da na ravnopravan i na pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom.

11. Ustavni sud smatra da je Općinski sud, suprotno navodima apelacije, izvršio analizu svakog dokaza posebno i u vezi sa drugim dokazima na okolnosti koje su bile neophodne za rješenje konkretne pravne stvari, te je u smislu načela slobodne ocjene dokaza dao jasno i iscrpno obrazloženje o svim odlučnim činjenicama. Općinski sud je naveo razloge zbog kojih je tužbeni zahtjev apelanta odbijen te je za takav svoj zaključak dao jasno, detaljno i argumentovano obrazloženje o svim odlučnim činjenicama. Presuda Općinskog suda potvrđena je presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, kojima je u žalbenom i revizionom postupku potvrđena pravilnost prvostepene presude kako u pogledu činjeničnog stanja tako i primjene materijalnog prava. Ustavni sud u osporenim odlukama, u ovom dijelu apelacionih navoda, ne nalazi nikakvu arbitrarnost.

12. U pogledu navoda apelanta da su sudovi na sve tri instance postupali pristrasno jer nisu suštinski raspravljali o njegovom tužbenom zahtjevu, što dovodi u vezu sa pravom pristupa sudu, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda u smislu prava na pravično suđenje ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U konkretnom slučaju, apelant osim isticanja da su «sva tri suda bila pristrasna» nije ponudio nikakve konkretne dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristrasnost suda. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se ista utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza, na temelju kojih se može razumno sumnjati da su sudovi koji su odlučivali o apelantovoj tužbi, žalbi i reviziji bili pristrasni.

13. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da se ne može govoriti o povredi prava pristupa sudu, jer promatrajući postupak u cjelini, proizilazi da apelant u ovom slučaju nema «opravdan zahtjev» da se poziva na kršenje ovog ustavom zaštićenog prava, s obzirom da se o njegovom tužbenom zahtjevu raspravljalo na tri sudske instance te da su sudovi na osnovu provedenih dokaza, dali jasna obrazloženja svojih odluka, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava.

14. U pogledu navoda apelanta koji se odnose na netačno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati.

16. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1801/08 (G. P.) | Sudska praksa | Aktio