Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1838/08 (M. M.)
Odluka donesena 09. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Privatizacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1838/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP-1838/08, rješavajući apelaciju Muharema Muharemovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muharema Muharemovića podnesena protiv presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-U-06-000 277 od 25. aprila 2008. godine i broj U-11/03 od 24. marta 2003. godine, presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-297/03 od 15. septembra 2004. godine, rješenja Ministarstva za privredu Zeničko-Dobojskog kantona broj 04-19-1429-
2/02 od 24. decembra 2002. godine i odluke Agencije za privatizaciju Zeničko-Dobojskog kantona-Komisije za vrednovanje ponuda broj 20-
03-2253/02 od 22. novembra 2002. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Muharem Muharemović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, podnio je 18. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-U-06-000 277 od 25. aprila 2008. godine, presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-297/03 od 15. septembra 2004. godine, presude Kantonalnog suda broj U-11/03 od 24. marta 2003. godine, rješenja Ministarstva za privredu Zeničko-Dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 04-19-1429-2/02 od 24. decembra 2002. godine i odluke Agencije za privatizaciju Zeničko-Dobojskog kantona-Komisije za vrednovanje ponuda (u daljnjem tekstu: Agencija) broj 20-
03-2253/02 od 22. novembra 2002. godine,
2. Agencija je odlukom o izboru najpovoljnije ponude broj 20-03-2253/02 od 22. novembra 2002. godine prihvatila ponudu Senada Ikanovića (u daljnjem tekstu: zainteresovano lice) kao najpovoljniju ponudu za prodaju predmeta pod nazivom «Poslovni prostor – Zavidovići» vlasništvo preduzeća «Mapex» d.d. Maglaj. Ponuda zainteresovanog lica ostvarila je 98,4 % od ukupnog broja bodova, dok je apelantova ponuda ostvarila 95,2 % od ukupnog broja bodova.
3. Presudom Kantonalnog suda broj U-11/03 od 24. marta 2003. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv akta broj 04-19-1429-2/02 od 24. decembra 2002. godine tuženog Ministarstva, u upravnoj stvari izbora najpovoljnije ponude Agencije.
4. Presudom Vrhovnog suda broj Už-297/03 od 15. septembra 2004. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv presude Kantonalnog suda broj U-11/03 od 24. marta 2002. godine kao neosnovana.
5. Protiv presude Vrhovnog suda apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.
6. Vrhovni sud je odlučujući o apelantovom zahtjevu donio presudu broj Uvl-31/04 od 20. aprila 2006. godine, kojom je zahtjev za vanredno preispitivanje uvažio, presudu Vrhovnog suda broj Už-
297/03 od 15. septembra 2004. godine preinačio na način što je presudu Kantonalnog suda broj U-
11/03 od 24. marta 2002. godine ukinuo i predmet vratio Kantonalnom sudu na ponovno rješavanje. U obrazloženju presude je navedeno da iz drugostepene presude proizilazi da su upravni organi i prvostepeni sud pravilno utvrdili odlučne činjenice u izboru najpovoljnije ponude. Obrazlažući dalje, Vrhovni sud je istakao da je ispitujući zakonitost osporenog rješenja u upravnom sporu prvostepeni sud apelantovu tužbu odbio zaključivši da je u upravnom postupku vrednovanje svih kriterija vršeno na propisan način. Međutim, kako je dalje navedeno, prvostepeni sud nije cijenio navode tužbe koji se tiču kriterija u pogledu početne cijene i zapošljavanja radnika, koji po mišljenju i ocjeni Vrhovnog suda nisu pravilno bodovani. Vrhovni sud je zaključio da prvostepeni sud u svojoj presudi nije dao razloge o odlučnim činjenicama niti su ocijenjeni svi navodi tužbe, na koji način su počinjene bitne povrede pravila postupka.
7. Kantonalni sud je postupajući po presudi Vrhovnog suda broj Uvl-31/04 od 20. aprila 2006. godine, nakon održane usmene i nejavne rasprave, donio presudu broj 0904-0-U-06-000 277 od 25. aprila 2008. godine, kojom je apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je istakao da je u postupku ponovne ocjene pravilnosti i zakonitosti osporenog akta Ministarstva i Agencije, utvrđeno da su pobijane odluke pravilne i na zakonu zasnovane jer se oba akta temelje na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava. Imajući u vidu činjenicu, kako je dalje navedeno, da apelant osporeni akt Ministarstva i Agencije tužbom pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Kantonalni sud je prilikom odlučivanja o tužbi prvenstveno vodio računa o stavu i uputama Vrhovnog suda izraženim u presudi od 20. aprla 2006. godine. U toj presudi je navedeno da nisu cijenjeni apelantovi navodi koji se tiču njegove bolje ponude i uslova u odnosu na ponudu zainteresiranog lica, te da nije jasno kako su oba ponuđaća, apelant i zainteresirano lice, dobili po dva kriterija isti broj bodova. Radi navedenog, Kantonalni sud je izvršio uvid u javni poziv za prikupljanje zatvorenih ponuda (tender) za prodaju poslovnog prostora kojim su određena četiri kriterija za vrednovanje ponuda. Prvi kriterij se odnosio na zapošljavanje dva radnika, drugi kriterij odnosio se na početnu cijenu poslovnog prostora u iznosu od 123.600,00 KM, treći na zadržavanje trgovačko ugostiteljske djelatnosti i četvrti na poslovni uspjeh i kredibilitet. Prema ovom javnom pozivu, kako je dalje obrazloženo, svaki ponuđać je mogao osvojiti maksimalno 1000 bodova. Kantonalni sud je iz stanja spisa zaključio da je Agencija pravilno postupila kada je ponude apelanta i zainteresovanog lica u pogledu prvog, drugog i trećeg kriterija identično vrednovala sa po 900 bodova. Naime, Kantonalni sud je ocijenio da su oba ponuđaća ispunila uslove koji su bili propisani javnim pozivom te da bez obzira što je apelantova ponuda u pogledu početne cijene, broja zaposlenih radnika i zadržavanja trgovačko-ugostiteljske djelatnosti bila kvalitativno bolja, broj bodova propisan javnim pozivom iz tih razloga nije mogao biti veći. Što se tiče četvrtog kriterija koji se odnosio na poslovni ugled i kredibilitet, kako je dalje navedeno, Kantonalni sud je ocijenio da su Agencija i Ministarstvo postupili pravilno kada su ponudu zainteresovanog lica vrednovali sa 84 boda u odnosu na ponudu apelanta koja je vrednovana sa 52 boda. Agencija se naime u pogledu utvrđivanja ovog kriterija pridržavala mjerljivih kriterija i pokazatelja koji se tiču vrijednosti imovine u privatnom vlasništvu ponuđaća, prosječnom broju zaposlenih radnika u privrednom društvu, poslovnih rezultata privrednog društava u vlasništvu ponuđaća i stepenu izmirenja poreskih obaveza. Iz kompletnog postupka vrednovanja ponuda apelanta i zainteresiranog lica proizilazi, kako je zaključio Kantonalni sud, da je objektivna i pravna razlika između ponude apelanta i zainteresiranog lica postojala samo u pogledu četvrtog kriterija koji se tiče poslovnog uspjeha i kredibiliteta, zbog čega je ponuda zainteresovanog lica konačno prihvaćena kao najpovoljnija. Odluke Agencije i Ministarstva, kako je dalje navedeno, temelje se na Pravilniku o postupku prodaje imovine i dionica udjela preduzeća i na Zakonu o privatizaciji preduzeća.
8. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u činjenici što je u odnosu na zainteresovano lice, po javnom pozivu za prodaju poslovnog prostora ponudio bolje uslove koji se tiču veće početne cijene, zapošljavanja većeg broja radnika od propisanog u javnom pozivu i zadržavanja trgovačko-ugostiteljske djelatnosti. Međutim, u postupku izbora najpovoljnije ponude je zainteresovano lice dobilo veći broj bodova samo u odnosu na četvrti kriterij u kojem je po apelantovom mišljenju bilo moguće manipulisati i proizvoljno odlučivati. U tom smislu, kroz javni poziv nije bio jasno postavljeno i objektivizirano šta se podrazumijeva pod poslovnim uspjehom i kredibilitetom, odnosno na koji način se taj krterij dokazuje, zbog čega smatra da je Vrhovni sud donio proizvoljnu odluku.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno obrazložio svoju odluku a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović