Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1843/08 (P. I.)
Odluka donesena 09. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1843/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP-1843/08, rješavajući apelaciju Petra Ilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Petra Ilića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-
000 886 od 4. aprila 2008. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj Ž-156/04 od 26. oktobra 2006. godine i presude Osnovnog suda Prnjavor broj Rs-29/03 od 20. januara 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Petar Ilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Radine Donje, kojeg zastupa Milan Trbojević advokat iz Banja Luke, podnio je, 18. juna 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 886 od 4. aprila 2008. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-156/04 od 26. oktobra 2006. godine i presude Osnovnog suda Prnjavor (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-29/03 od 20. januara 2004. godine.
2. Apelant je Osnovnom sudu podnio tužbu protiv DP Rudnik lignita «Stanari» (u daljnjem tekstu: tuženi) radi zaštite prava iz radnog odnosa. Osnovni sud je, odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu, donio presudu, koja je potvrđena presudama Okružnog i Vrhovnog suda, broj Rs-
29/03 od 20. januara 2004. godine kojom je tuženog obavezao da apelantu, na ime naknade za neisplaćene plaće, isplati iznos od 70% od 15.180,61 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 25. septembra 2001. godine do isplate, dok je sa preostalim zahjevom za naknadu neisplaćenih plaća do visine od 25.000,00 KM odbijen. Istom presudom je odbijen apelantov zahtjev da mu tuženi, na ime naknade za socijalno osiguranje, isplati iznos od 10.000,00 KM, na ime naknade zbog gubitka nedodijeljenog stana iznos od 50.000,00 KM, na ime naknade zbog gubitka stanarskog prava u postupku privatizacije iznos od 40.000,00 KM. Apelant je odbijen sa preostalim zahtjevom za naknadu neisplaćenih plaća.
3. Okružni sud je presudom broj Ž-156/04 od 26. oktobra 2006. godine apelantovu žalbu odbio i potvrdio presudu Osnovnog suda. U obrazloženju presude, Okružni sud je istakao da je predmet spora u konkretnoj pravnoj stvari naknada na ime neisplaćenih plaća za period od upućivanja apelanta na čekanje posla pa do penzionisanja u iznosu od 25.000,00 KM, kako je apelant konačno opredijelio svoj zahtjev, sa zateznom kamatom od podnošenja tužbe pa do konačne isplate, naknade socijalnog osiguranja, naknade zbog gubitka nedodijeljenog stana, naknade zbog gubitka stanarskog prava u postupku privatizacije i naknade za uplatu radnog staža za penzijsko osiguranje. Po provedenom postupku, kako je dalje navedeno, prvostepeni sud je utvrdio da je apelant bio radnik tuženog na poslovima referenta plana i analize, da je rješenjem tuženog broj 596/92 od 15. juna 1992. godine upućen na čekanje po osnovu uputstva Kriznog štaba grada Doboj, da tuženi nije donio odluku o prestanku radnog odnosa, da je prije upućivanja na čekanje posla apelant od tuženog tražio sporazumno prijevremeno penzionisanje. Takođe je, u prvostepenom postupku, utvrđeno da je tuženi 2. februara 1984. godine odbio apelantov zahtjev za rješavanje stambenog pitanja, jer je apelant u tom periodu već posjedovao stan u društvenom vlasništvu, da mu je rješenjem Fonda PIO RS Filijala Doboj priznato pravo na starosnu penziju počev od 25. septembra 2001. godine, da mu je rješenjem tuženog od 4. marta 2003. godine priznato pravo na otpremninu zbog odlaska u penziju u iznosu od 540,00 KM, te da je nalazom vještaka finansijske struke izvršen obračun apelantove izgubljene zarade od vremena upućivanja na čekanje do penzionisanja u iznosu od 15.180,61 KM. Pored toga, prvostepeni sud je utvrdio da apelant tokom postupka ničim nije dokazao gubitak na socijalno osiguranje i da je nesporno da mu je tuženi uplatio radni staž za penziono osiguranje, jer u suprotnom ne bi bio penzionisan.
4. Okružni sud je u obrazloženju presude istakao da su neosnovani navodi apelantove žalbe koji se tiču odbijajućeg dijela prvostepene presude, jer apelant ničim nije dokazao šta predstavlja naknadu štete za socijalno osiguranje niti je naveo u čemu se sastoji ta šteta, pa je po ocjeni Okružnog suda prvostepeni sud u tom dijelu zahtjev apelanta pravilno odbio. U pogledu žalbenih prigovora koji se odnose na naknadu zbog nedodijeljenog stana i zbog gubitka stanarskog prava u postupku privatizacie, Okružni sud je istakao da Zakon o stambenim odnosima ne sadrži posebene odredbe o sudskoj zaštiti u sporu povodom raspodjele stanova pa se procesne pretpostavke u pogledu mogućnosti ostavrivanja sudske zaštite cijene po opštim propisima o zaštiti prava radnika iz Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Prema stanju prvostepenog spisa, kako je dalje navedeno, Radnički savjet tuženog je donio rješenje kojim je odbio apelantov zahtjev za dodjelu stana 2. februara 1984. godine, a apelant ničim nije dokazao da je u sudskom postupku ili u postupku interne zaštite tražio zaštitu svojih prava iz te odluke. Stoga je po ocjeni Okružnog suda pravilna odluka prvostepenog suda kojom je apelantov zahtjev u ovom dijelu odbijen.
5. Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-07-000 886 od 4. aprila 2008. godine apelantovu reviziju izjavljenju protiv drugostepene presude odbio. U revizinom postupku apelant je, kako je navedeno u obrazloženju, osporio pravilnost drugostepene presude zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U pogledu prigovora koji se tiče bitne povrede odredaba parničnog postupka, Vrhovni sud je istakao da je neosnovan jer je uvidom u spis utvrdio da je prvostepenu presudu donijela sudija Osnovnog suda Slavica Kuzmanović a ne Petra Bijelić, kako je tvrdio apelant, koja je inače učestvovala u donošenju drugostepene presude. Neosnovan je i prigovor koji se tiče pogrešne primjene materijalnog prava, jer je tokom postupka među strankama nesporno utvrđeno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na društvenom stanu u Zenici, zbog čega i nije mogao steći stanarsko pravo na nekom drugom stanu. Apelant je, kako je dalje navedeno, prvi put u reviziji istakao da je stan u Zenici vratio vlasniku, dok je u žalbi tvrdio da je tuženi trebao da mu dodijeli stan pa da se nakon toga on izjasni koji će od stanova koristiti. Međutim, taj prigovor predstavlja, kako je istakao Vrhovni sud, pobijanje utvrđenog činjeničnog stanja koje je u revizionom postupku izričito zabranjeno. Odredbe Zakona o stambenim odnosima, kako je dalje navedeno, ne daju osnov licima kojima nije dodijeljen stan u drušvenoj svojini kao korisnicima, da po tom osnovu ostvruju novčanu naknadu pa je zahtjev apelanta za ove vidove novčanih nakanda potpuno neosnovan a stoga i drugostepena presuda pravilna i zakonita.
6. Apelant smatra da mu je presuama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropka konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da se njegovo pravo na dodjelu stana nije trebalo cijeniti s aspekta Zakona o stambenim odnosima, već u skladu s odlukom tuženog od 1979. godine iz koje proizilazi da tuženi preuzima obavezu da mu dodijeli stan. Smatra da su proizvoljno primijenjene odredbe Zakona o obligacionim odnosima u pogledu ostalih vidova štete za koje su sva tri redovna suda donijeli odbijajuće odluke, iako je on zbog postupanja tuženog evidentno pretrpio štetu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović