Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1883/08 (A. B., A. B., Z. B. i Z. B.)

Odluka donesena 09. 02. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Ništavost
  • Ugovor o poklonu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1883/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 1883/08, rješavajući apelaciju Amera Buze i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amera Buze, Amele Buza, Zakire Bojičić i Zekije Bulat podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-

000117 od 8. aprila 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-001 501 od 2. novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj P-82/90 od 19. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Amer Buza, Amela Buza, Zakira Bojičić i Zekija Bulat (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Visokog, koje zastupa kao punomoćnik apelant Amer Buza, podnijeli su 23. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000117 od 8. aprila 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-

0-Gž-06-001 501 od 2. novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-82/90 od 19. maja 2006. godine.

2. Općinski sud je Presudom broj P-82/90 od 19. maja 2006. godine, koja je u cjelini potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-001 501 od 2. novembra 2006. godine, odbio tužbeni zahtjev Muhameda Buze, Subhije Mustajbegović, Arifa Salčinovića i Sabahete Beganović (u daljnjem tekstu: tužioci) da se utvrdi da su ugovor o poklonu zaključen 10. februara 1986. godine i ovjeren u ovom sudu između Muje Buze (u daljnjem tekstu: prednik tužilaca i apelanata) i Omera Buze i Zakire Bojčić, te ugovor o poklonu zaključen 28. februara 1980. godine i ovjeren u ovom sudu između prednika tužilaca i apelanta i Zekije Bulat ništavni. Istom presudom usvojen je tužbeni zahtjev tužilaca da se utvrdi da su oni nužni nasljednici iza prednika tužilaca i apelanata, da im na ime nužnog nasljednog dijela na nekretninama bliže označenim u izreci presude pripada po 1/14 dijela nekretnina, te da se zemljišnoknjižnom uredu ovog suda nalaže da po pravosnažnosti presude izvrši upis suvlasničkih dijelova tužilaca.

3. Iz obrazloženja presude proizlazi da su postupak u ovoj pravnoj stvari tužioci pokrenuli tužbom od 24. januara 1990. godine. U nastavku postupka, a nakon rekonstrukcije spisa koji je bio izgubljen, tužioci su precizirali svoj tužbeni zahtjev postavljajući ga alternativno: da se utvrdi ništavnost navedenih ugovora o poklonu ili, za slučaj da ovaj zahtjev nije osnovan, da se utvrdi da su nužni nasljednici kojima pripada pravo na nužni dio od 1/14 dijela u nekretninama koje su bile predmet navedenih ugovora o poklonu. Općinski sud je prvi tužbeni zahtjev, koji se odnosio na proglašavanje ništavnim ugovora o poklonu, ocijenio neosnovanim i odbio. S obzirom na to da su u postupku, a po prijedlogu stranaka, provedeni dokazi koji su se ticali oba tužbena zahtjeva, Općinski sud je utvrdio da je drugi tužbeni zahtjev, koji se odnosio na utvrđivanje nužnih nasljednika i nužnog nasljednog dijela, osnovan. Općinski sud je svoju odluku o usvajanju drugog tužbenog zahtjeva zasnovao na odredbama čl. 28, 29. i 37. Zakona o nasljeđivanju, a s obzirom na to da je u postupku utvrđeno kao nesporno da je iza prednika tužilaca i apelanta ostalo sedmoro djece (tužioci i apelanti). Također, u postupku je, a na temelju Rješenja o nasljeđivanju istog suda broj O-294/87 od 17. decembra 1987. godine, utvrđeno da nije raspravljana zaostavština iza prednika tužilaca i apelanata zbog nedostatka imovine. S obzirom na to da je utvrđeno da je ugovorima o poklonima iz 1980. i 1987. godine prednik tužilaca i apelanta raspolagao svom svojom imovinom, to je primjenom člana 37. stav 1. i člana 41. Zakona o nasljeđivanju odlučeno da se nužni nasljedni dio tužiocima ima nadoknaditi razmjernim vraćanjem oba poklona, a do visine nužnog nasljednog dijela. Naime, apelantica Zekija Bulat u toku postupka nije dokazala, a što je bila njena obaveza u skladu sa teretom dokazivanja, da će tužioci sa nužnim nasljednim dijelom biti namireni iz imovine kasnije učinjenog poklona.

4. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da iz stanja spisa proizlazi da prednik tužilaca i apelanata prilikom sastavljanja ugovora o poklonu nije isključio tužioce iz nasljeđa, a time ih nije lišio ni nužnog dijela, u smislu čl. 45-48. Zakona o nasljeđivanju. Na temelju navedenog je zaključeno da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 28. stav 1. i člana 29. st. 1. i 2. Zakona o nasljeđivanju kada je usvojio tužbeni zahtjev koji se odnosio na utvrđivanje nužnih nasljednika i nužnog nasljednog dijela, posebno imajući u vidu da su tužioci djeca prednika tužilaca i apelanta i da imaju svojstvo nužnih nasljednika.

5. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-000117 od 8. aprila 2008. godine odbio kao neosnovanu reviziju apelanata izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda. U obrazloženju presude je istaknuto da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili čl. 28, 29. i 37. Zakona o nasljeđivanju kad su utvrdili da su tužioci nužni nasljednici svog prednika i da im pripada pravo na nužni nasljedni dio. U pogledu revizionih navoda da tužioci nisu mogli zahtijevati nužni nasljedni dio po proteku više od dvije godine od pravosnažnosti rješenja o nasljeđivanju, Vrhovni sud je istakao da je rješenje o neraspravljanju zaostavštine iza prednika tužilaca i apelanata donijeto 17. decembra 1987. godine, pa da tužioci u ostavinskom postupku i nisu mogli tražiti nužni dio, već su to pravo kao nužni nasljednici mogli ostvariti u parničnom postupku u roku od tri godine, u skladu sa članom 44. Zakona o nasljeđivanju.

6. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti ističu da se postupak pred prvostepenim sudom vodio isključivo po zahtjevu tužilaca za poništenje ugovora o poklonu, odnosno da tužioci uopće nisu tražili da im se prizna pravo na nužni nasljedni dio. Dalje, apelanti ističu da tužioci ni u ostavinskom postupku iza umrlog prednika tužilaca i apelanata u kom su učestvovali nisu tražili nužni dio, pa smatraju da nakon pravosnažnosti rješenja o nasljeđivanju nisu mogli u parnici isticati zahtjev za ostvarivanje prava na nužni dio.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na imovinu, koji se u suštini odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1883/08 (A. B., A. B., Z. B. i Z. B.) | Sudska praksa | Aktio