Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1915/08 (A.D. „Veterinarska stanica“ Bratunac)
Odluka donesena 09. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pristup sudu
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1915/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 1915/08, rješavajući apelaciju AD «Veterinarska stanica» Bratunac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija AD «Veterinarska stanica» Bratunac podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-08-000 114 od 23. aprila 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Srebrenici broj R-365/03 od 26. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. AD «Veterinarska stanica» Bratunac (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 31. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-08-000 114 od 23. aprila 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Srebrenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj R-
365/03 od 26. novembra 2007. godine.
2. Osnovni sud je Rješenjem broj R-365/03 od 26. novembra 2007. godine, koje je u cjelini potvrdio Okružni sud Rješenjem broj 012-0-Gž-08-000 114 od 23. aprila 2008. godine, utvrdio da je zaključen ugovor o otkupu stana bliže označenog u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: predmetni stan) između predlagača D.D. (u daljnjem tekstu: predlagač) kao kupca i apelanta kao protivnika predlagača u svojstvu prodavca. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je u postupku utvrđeno da sporni stan predstavlja stan u smislu člana 3. Zakona o stambenim odnosima, da je bio dodijeljen predlagačevom ocu, a nakon njegove smrti predlagačevoj majci, jer je kao bračni drug bila nosilac stanarskog prava, u smislu člana 19. st. 2. i 3. Zakona o stambenim odnosima i da je predlagačeva majka 1978. godine zaključila ugovor o korištenju predmetnog stana sa nadležnim SIZ-om stanovanja. Dalje, utvrđeno je da je predlagač bio član njenog porodičnog domaćinstva kao i da je nakon njene smrti nastavio korištenje predmetnog stana kao jedini korisnik, pa je, u smislu člana 22. Zakona o stambenim odnosima, postao nosilac stanarskog prava, te stekao pravo da predmetni stan otkupi u skladu sa članom 10. Zakona o privatizaciji državnih stanova.
3. Okružni sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da predmetni stan ima karakter službenog stana, u smislu člana 4. stav 3. tačka 1. Zakona o stambenim odnosima. U vezi s tim, ukazano je na to da apelant u parničnom postupku, na koji je bio upućen Rješenjem Osnovnog suda broj R-365/03, nije htio da dokazuje činjenicu da sporni stan nije službeni stan u smislu relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima, kao ni da predlagač nema stanarsko pravo na predmetnom stanu. Također, ni u konkretnom postupku prilikom rješavanja prethodnog pitanja apelant nije dokazao da predlagač nema stanarsko pravo na predmetnom stanu, a prema pravilu o teretu dokazivanja iz člana 123. Zakona o parničnom postupku. Najzad, Okružni sud je istakao da pri ocjeni da li se stan ima smatrati službenim nije odlučna činjenica da se predmetni stan nalazi u sklopu objekta Veterinarske stanice, već da li je kao službeni utvrđen odgovarajućim aktom davaoca stana.
4. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je Okružni sud «bez mogućnosti pristupa apelanta sudu» donio osporeno rješenje. Dalje, apelant smatra da je u osporenim rješenjima pogrešno utvrđeno činjenično stanje pri ocjeni da li se radi o službenom stanu, a na što je u toku postupka ukazivao, pa da je zbog toga i materijalno pravo pogrešno primijenjeno.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa apelantovim navodima o tome da je Okružni sud «bez mogućnosti pristupa apelanta sudu» donio osporeno rješenje, Ustavni sud podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije garantuje svakome pravo na javnu raspravu prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Prema praksi Evropskog suda, svako ima pravo na javnu raspravu pred tribunalom koji razmatra konkretan predmet osim ukoliko postoje izuzetne okolnosti zbog kojih je neko lišen takve rasprave (vidi, između ostalih, Evropski sud, Fredin protiv Švedske, presuda od 23. februara 1994. godine, serija A, broj 283-A, str. 10-11, st. 21-22). Ustavni sud, također, naglašava da je, prema praksi Evropskog suda, u parničnom postupku ročište povodom žalbe nepotrebno ako su u prvom stepenu zadovoljeni zahtjevi javnog saslušanja, a odlučivanje se odnosi na dopuštenost žalbe ili isključivo na pravna pitanja (vidi Evropski sud, Helmers protiv Švedske, presuda od 20. oktobra 1991. godine, serija A-212-A).
8. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bilo uskraćeno pravo na javnu raspravu «pred tribunalom koji razmatra konkretan predmet» s obzirom na to da je apelant u postupku pred prvostepenim sudom imao pravo na javnu raspravu pred sudom, kojom prilikom je sud utvrđivao relevantne činjenice, između ostalog, provođenjem dokaza koje je apelant predložio. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud u konkretnom slučaju odlučivao povodom apelantove žalbe na rješenje, a u tom slučaju, u skladu sa članom 236. Zakona o parničnom postupku, ne primjenjuju se odredbe ovog zakona o održavanju rasprave pred drugostepenim sudom. Naime, shodno navedenoj odredbi, i u situaciji da je utvrđeno da su apelantovi navodi o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju pred prvostepenim sudom osnovani, Okružni sud, s obzirom na to da je žalbom osporavano rješenje prvostepenog suda, mogao bi pokušati otkloniti ove nedostatke u sjednici vijeća, odnosno ako to ne bi bilo moguće, prvostepeno rješenje bi ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje, ali ne bi mogao otvoriti raspravu.
9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović