Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1935/08 (M. B.)

Odluka donesena 09. 02. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • In dubio pro reo
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1935/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP-1935/08, rješavajući apelaciju Mirsada Brdarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsada Brdarevića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Pžp-

08-000 220 od 23. aprila 2008. godine i rješenja Općinskog suda u Zenici broj 043-0-Pr-07-001 650 ŽK od 23. januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirsad Brdarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 26. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Pžp-08-000 220 od 23. aprila 2008. godine i rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-

Pr-07-001 650 ŽK od 23. januara 2008. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 043-0-Pr-07-001650 ŽK od 23. januara 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 004-0-Pžp-08-000 220 od 23. aprila 2008. godine, apelant je oglašen krivim za prekršaj iz člana 220. st. 1. i 2. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini («Službeni glasnik BiH» br. 6/06 i 44/07; u daljnjem tekstu: ZOOBS) za koji mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 200,00 KM. Apelantu je također izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom «B» kategorije u trajanju od dva mjeseca te su mu upisana dva kaznena boda.

3. U postupku pred Općinskim sudom utvrđeno je da je apelant 17. januara 2007. godine dok je upravljao vozilom marke «Fiat» zaustavljen u Zenici od strane ovlaštene službene osobe, nakon čega je odbio pristupiti ispitivanju i stručnom pregledu koje mu je ponuđeno od strane ovlaštene osobe u cilju utvrđivanja prisutnosti alkohola u organizmu. Ovlaštena službena osoba je u neposrednom kontaktu sa apelantom posumnjala da vozilom upravlja pod dejstvom alkohola, zbog čega su mu ponuđeni metodi utvrđivanja prisutnosti alkohola u krvi, a kad je apelant to odbio privremeno je isključen iz saobraćaja uz izdavanje potvrde o oduzimanju vozačke dozvole.

4. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je istakao da je, po prijemu zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka PU «Centar» Zenica od 1. februara 2007. godine, zakazan i održan usmeni pretres na kojeg su pristupili apelant, predstavnik ovlaštenog organa i svjedoci optužbe A.A. i A.G. Apelant je u svojoj izjavi naveo, kako je dalje navedeno u rješenju, da se nije odbio podvrgnuti kontroli alkohola u organizmu «nego je odbio da to učini dok mu se ne kaže zbog čega je zaustavljen»te da je zatim odbio da zakonito bude lišen slobode, jer je obaveza dokazivanja da je bio pod dejstvom alkohola na ovlaštenom organu a ne njemu. Nakon što su uzete izjave predstavnika ovlaštenog organa, svjedoka i apelanta, Općinski sud je, kako je dalje navedeno, nedvojbeno utvrdio da se apelant odbio podvrgnuti utvrđivanju prisutnosti alkohola u organizmu alkotesterom odnosno drugim metodama koje su mu ponudile ovlaštene službene osobe. Navedena činjenica utvrđena je kako izjavama svjedoka tako i izjavom apelanta, a su njegovi navodi da je bio u pravnoj zabludi ocijenjeni kao neosnovani. Općinski sud je iz apelantove izjave utvrdio da je on kao vozač najmanje 50 puta bio podvrgavan ovoj metodi, zbog čega njegovo odbijanje da to učini u konkretnom slučaju nema opravdanja, da navodno nije znao da je nepristupanje ponuđenim metodama prisustva alkohola u organizmu – zabranjeno. Općinski sud je zaključio da je apelant počinio prekršaj koji mu je stavljen na teret, oglasio ga krivim te mu izrekao novčanu kaznu i zaštitnu mjeru.

5. Kantonalni sud je odlučujući o apelantovoj žalbi donio rješenje broj 004-0-Pžp-08-000 220 od 23. aprila 2008. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da je članom 3. stav 1. Zakona o prekršajima FBiH propisano da je ovlašteni organ nadležni policijski organ Bosne i Hercegovine, Federacije i Kantona. Odredbom člana 220. stav 1. ZOOBS propisano je, kako je dalje navedeno, da ovlašteno lice može vozača ili vozača instuktora podvrgnuti kontroli pomoću odgovarajućih sredstava i aparata ili ga uputiti na stručni ljekarski pregled radi provjeravanja da li ima alkohola u organizmu ili da li pokazuje znakove poremećenosti izazvane djelovanjem alkohola, odnosno da li je pod djelovanejm opojnih droga ili psihoaktivnih lijekova, na kojim je označeno da se ne smiju upotrebljavati prije i za vrijeme vožnje. U odredbi stava 2. istog člana je propisano da je vozač ili vozač instuktor dužan pristupiti ispitivanju, odnosno stručnom pregledu na koji je upućen. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe, Kantonalni sud je zaključio da su navodi žalbe neosnovani jer su ovlaštena službena lica imala zakonsku osnovu za zaustavljanje apelanta i kontrolu provjere alkohola u organizmu. U pogledu izrečene kazne, Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud, primjenjujući odredbu člana 235. stav 1. tačka 33. i stav 2. ZOOBS pravilno odmjerio novčanu kaznu i zaštitnu mjeru, uz uvažavanje ozbiljnosti počinjenog prekršaja.

6. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz čl. II/3. d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 5. stav 1. Evropske knvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 6. st. 2. i 3. d) Evropske konvencije. Apelant takođe ističe povredu prava iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u činjenici da prilikom zaustavljanja od strane ovlaštenih organa nije bio obaviješten zbog čega je zaustavljen, pa je iz tog suštinskog razloga odbio da bude priveden i da se u najbližoj policijskoj ustanovi izvrši alkotestiranje. Apelant smatra da je njegova prekršajna odgovornost «nezakonito» utvrđena jer prekršaj koji mu je stavljen na teret nije propisan zakonom a sudovi u pobijanim rješenjima nisu ponudili okvir u kojem bi ponašanje ovlaštenih službenih osoba bilo u skladu sa zakonom. U okviru prava na pravično suđenje apelant se žali i na kršenje principa prezumpcije nevinosti, uskraćivanja prava da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i kršenje principa nepristarsnosti.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Shodno svojoj ranijoj praksi Ustavni sud zaključuje da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju, s obzirom da se radilo o postupku u kojem se odlučivalo o apelantovoj 'krivičnoj optužbi' u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2468/05 od 21. decembra 2006. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/07).

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

10. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje odnose se na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnog prava, pogrešnu ocjenu dokaza zbog koje je došlo do povrede principa prezumpcije nevinosti, povrede principa nepristrasnosti suđenja i uskraćivanja prava da sam ispita i predloži sjedoke.

11. U vezi sa prigovorom koji se odnosi na kršenje principa prezumpcije nevinosti Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog principa dovodi u vezu sa načinom na koji je sud utvrdio njegovu krivicu, budući da nije imao obavezu da dokazuje svoju nevinost koja se pretpostavlja, nego je obaveza nadležnog organa bila da dokaže njegovu krivicu, ukoliko je ista postojala. Ustavni sud naglašava da navedeni princip garantira da sud sumnju u pogledu postojanja činjenica koja čine biće krivičnog djela ili prekršaja rješava na način koji je povoljniji za optuženog, a to konkretno znači da se svako ko je optužen za krivično djelo ili prekršaj smatra nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. Ustavni sud je analizom osporenih odluka zapazio da je Općinski sud tokom postupka proveo dokaze saslušanjem apelanta, ovlaštene službene osobe i svjedoka, izvršio ocjenu dokaza i utvrdio nesporne činjenice iz kojih proizilazi da je apelant odbio podvrgnuti se kontroli radi provjere da li ima alkohohola u organizmu, jer mu od strane službene osobe nije odgovoreno zbog čega je zaustavljen. Iz navedenog proizilazi da na strani suda nije postojala sumnja u pogledu činjenica koja čine biće prekršaja koje je apelantu stavljeno na teret, pa prema tome nije postojala ni obaveza suda u pogledu primjene principa in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude zadovoljava zahtjeve pravičnog suđenja i ne ostavlja utisak proizvoljnosti, zbog čega su apelantovi navodi u ovom dijelu ocijenjeni kao očigledno prima facie neosnovani.

12. U vezi sa navodima apelacije koji se tiču povrede prava na pravično suđenje zbog uskraćivanja prava da pred nepristrasnim sudom sam ispita i predloži svjedoke, koje je zagarantovano članom 6. stav 3. tačka d). Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije predlagao provođenje dokaza saslušanjem drugih svjedoka a na usmeni pretres, pored apelanta, pristupili su svjedoci optužbe i predstavnik ovlaštenog organa. Apelant se, dakle, svojim propustom da predloži saslušanje svjedoka u prvostepenom postupku lišio mogućnosti da sasluša svjedoke u svoju korist. U vezi sa kršenjem principa nepristarsnosti suđenja, Ustavni sud zapaža da apelant nije dao bilo kakvo obrazloženje tih navoda niti je dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao prima facie ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava u predmetnom prekršajnom postupku. Stoga, Ustavni sud i ove navode cijeni očigledno (prima facie) neosnovanim.

13. U pogledu navoda apelanta o netačno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud naglašava da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Stoga, Ustavni sud zaključuje, da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i čana 6. st. 1. 2. i 3. d) Evropske konevncije očigledno (prima facie) neosnovani. Ostali navodi

15. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da apelant povredu ovog prava ističe kao posljedicu povrede prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropke konvencije. Obzirom na zaključke iznesene u predhodnim stavovima ove odluke koji se tiču prava na pravično suđenje, kao i činjenicu da apelant u vezi sa povredom ovog prava nije dostavio «prima facie dokaze koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća», Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Apelant se u konkretnom slučaju žali i na povredu prava iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije, smatrajući da je osuđen za prekršaj koji kao takav nije propisan. S tim u vezi Ustavni sud naglašava da su redovni sudovi naveli jasnu zakonsku odredbu u pogledu bića prekršaja a budući da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao prima facie ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava u predmetnom prekršajnom postupku, Ustavni sud zaključuje, da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1935/08 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio