Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1944/08 (V. R.)
Odluka donesena 09. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršni postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1944/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP-1944/08, rješavajući apelaciju Vidaka Radića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vidaka Radića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-07-
000 676 od 12. maja 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Bijeljini br. 080-0-I-07-000-027 od 1. juna i 27. februara 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vidak Radić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Momir Radulović advokat iz Bijeljine, podnio je 26. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-07-000 676 od 12. maja 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) br. 080-0-I-07-000-027 od 1. juna i 27. februara 2007. godine.
2. Apelant je Osnovnom sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv A.D. «Planaflex» Bijeljina (u daljnjem tekstu: izvršenik prvog reda) i A.D. «Panaflex MV» (u daljnjem tekstu: izvršenik drugog reda), radi izvršenja pravosnažne presude. Osnovni sud je odlučujući o apelantovom prijedlogu donio rješenje broj 080-0-I-07-000 027 od 27. februara 2007. godine kojim je djelomično usvojio prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave-pravosnažne presude Osnovnog suda broj P-345/05 od 11. novembra 2005. godine. Izrekom rješenja je određeno izvršenje u odnosu na novčana potraživanja i obavezan izvršenik prvog reda da apelantu, na ime neisplaćenih plata sa kamatama od prestanka radnog odnosa do 1. decembra 2006. godine, isplati iznos od 13.737,00 KM, troškove parničnog postupka u iznosu od 820,00 KM i troškove izvršnog postupka u iznosu od 1.080,00 KM. Nadalje je određeno da će se izvršenje provesti zapljenom i prenosom na tekući račun apelanta, novčanih sredstava sa žiro računa izvršenika prvog reda i prodajom njegovih nekretnina, dok je apelantov prijedlog za izvršenje koji se odnosi na vraćanje na rad odbijen. Prijedlog za izvršenje u odnosu na izvršenika drugog reda u cijelosti je odbijen.
3. U obrazloženju rješenja, Osnovni sud je istakao da je usvojio apelantov prijedlog za izvršenje u odnosu na izvršenika prvog reda i to u pogledu isplate plata sa kamatama shodno pravosnažnoj presudi istog suda broj P-345/05 od 11. novembra 2005. godine, te je izvršenika obavezao i na isplatu drugih dugovanja po osnovu plate, shodno članu 217. stav 5. Zakona o izvršnom postupku. Obrazlažući dalje, Osnovni sud je istakao da nije prihvaćen apelantov prijedlog za prodaju nekretnina izvršenika prvog reda upisanih u zk. ul. 1092 KO Bijeljina jer on nije upisan kao vlasnik tih nekretnina već ima upisano trajno pravo korištenja u dijelu 18397/60683. Predmet prodaje, kako je dalje navedeno, može biti samo nekretnina koja je u vlasništvu izvršenika, a u konktretnom slučaju to je parcela kč. br. 482/0 upisana u zk. ul. 8498 KO Bijljina sa prijenosom trajnog prava korištenja na zemljištu na kome se nalaze zgrade. Osnovni sud je dalje naveo da predmet prodaje s obzirom na odredbe Zakona o građevinskom zemljištu, mogu biti građevinski objekti u vlasništvu izvršenika prvog reda zajedno s prenosom prava trajnog korištenja na zemljištiu na kojem se objekti nalaze. Apelantov prijedlog za izvršenje u pogledu vraćanja na rad odbijen je iz razloga što je izvršenik prvog reda ispunio obavezu iz izvršne isprave i sa apelantom zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme 18. decembra 2006. godine. U odnosu na izvršenika drugog reda, Osnovni sud je odbio apelantov prijedlog jer je uvidom u registarski spis broj Fi 846/05 utvrdio da AD «Planflex MV» Bijeljina nije pravni sljednik AD «Panaflex» Bijeljina, već je registrovan kao samostalno pravno lice. S obzirom da je u izvršnoj ispravi kao tuženi, a u konkretnom postupku kao izvršenik označen samo izvršenik prvog reda, ne može se od trećeg lica, konkretno od izvršenika drugog reda koji nije pravni sljednik izvršenika prvog reda tražiti izvršenje, zbog čega je apelantov prijedlog u ovom dijelu odbijen.
4. Protiv usvajajućeg dijela rješenja Osnovnog suda od 27. februara 2007. godine, izvršenik prvog reda je podnio prigovor. Odlučujući o prigovoru, Osnovni sud je donio rješenje broj 080-0-I-07-
000-027 od 1. juna 2007. godine kojim je prigovor djelomično usvojen i to za iznos od 2.594,50 KM, a koji se odnosi na dio neisplaćenih plaća apelanta sa kamatama od dana prestanka radnog odnosa, pa je u tom dijelu postupak obustavljen i ukinute provedene izvršne radnje. Za iznos od 8.923,50 KM i sva druga davanja po osnovu plate, troškovima parničnog i izvršnog postupka, rješenje o izvršenju od 27. februara 2007. godine ostalo je na snazi. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je izvršenik prvog reda blagovremeno podnesenim prigovorom osporio rješenje o izvršenju, jer su novčani iznosi obračunati na osnovu plata koje su ugovorene, a ne na osnovu onih koje su isplaćivane drugim radnicima koji su radili, što bi dovelo u bolji položaj one koji ne rade u odnosu na one koji rade i stvaraju prihode za plate. Uz prigovor je dostavljen obračun plata koji bi apelantu bio isplaćen da je radio. Cijeneći navode iz prigovora, Osnovni sud je zaključio da je djelomično osnovan, jer je članom
9. Ugovora o radu propisano da će se plata isplaćivati u skladu sa mogućnostima a tokom postupka je utvrđeno da su te mogućnosti varirale ovisno od procenta realizacije mjesečnog plana. Nakon prebijanja iznosa po obračunu izvršenika, Osnovni sud je utvrdio da je izvršenik u obavezi apelantu, na ime neisplaćenih plata, isplatiti iznos od 8.923,50 KM.
5. Okružni sud je odlučujući o žalbama apelanta izjavljenim protiv rješenja Osnovnog suda od 27. februara i 1. juna 2007. godine donio rješenje broj 012-0-Gž-07-000 676 od 12. maja 2008. godine, kojim je apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja od 27. februara 2007. godine djelomično uvažio i ovo rješenje preinačio u odbijajućem dijelu prijedloga radi vraćanja na rad, tako što je naloženo izvršeniku prvog reda da apelanta vrati na rad i rasporedi na poslove i radne zadatke na kojima je radio do dana otkaza ili druge poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, pod prijetnjom novčanih kazni. U preostalom dijelu kojim je odbijen prijedlog za izvršenje protiv izvršenika drugog reda žalba je odbijena kao neosnovana i rješenje od 27. februara 2007. godine potvrđeno. U preostalom odbijajućem dijelu rješenja od 27. februara 2007. godine, apelantova žalba je odbijena. Žalba izjavljena protiv rješenja od 1. juna 2007. godine je uvažena, rješenje preinačeno na način što je odbijen prigovor izvršenika prvog reda koji je podnesen protiv rješenja od 27. februara 2007. godine, te je prema tom izvršeniku određeno izvršenje radi naplate dodatnih troškova izvršnog postupka u iznosu od 240,00 KM koji su za apelanta nastali povodom žalbe. U obrazloženju rješenja, Okružni sud je istakao da nije sporno da je izvršenik prvog reda sa apelantom zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 18. decembra 2006. godine. Međutim, odlukom izvršenika od 1. decembra 2006. godine utvrđeno je privremeno nepostojanje obaveze apelanta da dolazi na posao do 1. marta 2007. godine, uz naknadu njegove plate od 50% u odnosu na ugovorenu platu. Po ocjeni Okružnog suda, izvršenik prvog reda nije ispunio svoju obavezu iz izvršenog naslova
– presude i nije apelanta vratio na rad. Zato je u ovom dijelu apelantova žalba uvažena i odlučeno kao u izreci. Apelantova žalba izjavljena protiv rješenja od 1. juna 2007. godine, po ocjeni Okružnog suda osnovana je, jer je to rješenje doneseno po prigovoru izvršenika a zasnovano je na stavu suda da apelantu pripada naknada prema ugovoru o radu, uz umanjenja srazmjerna procentu umanjenja planiranih poslovnih rezultata. Ovakav stav prvostepenog suda po ocjeni Okružnog suda nije pravilan. Ovo iz razloga što se odredba člana 9. Ugovora o radu, na koju se poziva izvršenik i prvostepeni sud u razlozima pobijanog rješenja, ne može primijeniti u situaciji kad apelant nije radio usljed nezakonite odluke izvršenika.
6. Apelant smatra da mu je u izvršnom postupku koji je okončan rješenjem Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava a obrazlaže činjenicom da su redovni sudovi neosnovano odbili njegov prijedlog u odnosu na izvršenika drugog reda. Apelant je naveo da izvršenik prvog reda samo formalno postoji jer su mu poslovni računi blokirani pa je doveden u situaciju da ne može naplatiti svoje novčano potraživanje.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su sudovi jasno obrazložili zakonske razloge zbog kojih je apelantov prijedlog za izvršenje u odnosu na izvršenika drugog reda odbijen, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović